Čuvari izgubljenog vremena

„Nazvao me gospodin Carnelutti, nećak udovice prof. Svetislava Stančića, najslavnijeg zagrebačkog pijanističkog pedagoga i rekao da ona želi prodati Stančićev klavir. Tada sam još gajio iluzije da Hrvati skrbe o svojoj prošlosti te sam ga spojio s nekim muzejima koji bi, tako sam tada mislio, a tako i danas mislim, trebali biti zainteresirani da sačuvaju klavir tog velikana hrvatske kulture... Nekoliko mjeseci kasnije... nazvao sam gospodina Carneluttija da ga pitam kako je i je li s klavirom sve u redu. On mi je rekao da su muzeji odustali, jedan jer ga nije imao gdje smjestiti i to im se ne uklapa u koncepciju, a drugi jer ih ne zanima klavir iz tog vremena, te da je dogovorio prodaju klavira nekom birtašu u, koliko se sjećam, Zagorju, kojemu bi klavir zgodno ukrasio njegovu birtiju. Ne pitajući za cijenu, rekao sam mu da ako može stornira prodaju i da mu ja nudim više od spomenutog kupca... ovako ili onako, sakupio sam potrebnu svotu i postao vlasnikom Stančićeva koncertnog Pleyela iz 1924. godine izrađenog od ružina drva.“

Najstariji je na izložbi klavir Mathiasa Müllera, datiran oko 1835. godine

Priča je ovo koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, a koja sumira sve aspekte značenja i važnosti projekta koji su zajedničkim snagama ostvarili Ljubomir Gašparović, vlasnik ove priče, i Muzej za umjetnost i obrt, jedna od najistaknutijih muzejskih institucija u Hrvatskoj, koja posjeduje, između ostaloga, iznimno vrijednu zbirku glazbenih instrumenata. Riječ je o izložbi Deset klavira iz zbirke Ljubomira Gašparovića, postavljenoj u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu od 20. ožujka do 6. svibnja, koja se odvija pod pokroviteljstvom Predsjednika RH Ive Josipovića. Osobito je zanimljivo da je Gašparović, u suradnji s kolegama pijanistima, uz izložbu pripremio i ciklus koncerata. Dakako, na pojedinim izloženim instrumentima, čime izložba dobiva svoju pravu svrhu.

Danas Ljubomir Gašparović, pijanist, pedagog, kolekcionar i restaurator, u zbirci ima sedamnaest klavira. Deset klavira ima bečku mehaniku, a od sedam s engleskom mehanikom četiri su Bechsteina. Upravo Bechsteinov model iz 1906. bio je prvi klavir koji je Gašparović kupio, u svojoj dvadeset trećoj godini, a desetak godina poslije dogodio mu se Stančićev Pleyel. „Ja nikada nisam klavire niti tražio niti sam ih planski kupovao. Oni su se jednostavno pojavljivali, a ja bih neke od njih udomio... Možda sam intuitivno znao da su klaviri svjedoci, a mi prolaznici, pa da ne bi bilo lijepo da ih ne sačuvam.“

Za ovu je izložbu Gašparović odabrao deset instrumenata. Prema majstorima graditeljima to su: Mathias Müller ml. (Beč, oko 1835), Joseph Simon (Beč, oko 1845), Karl Schmidt (Pressburg / Bratislava, oko 1850), Bechstein (Berlin, oko 1869), J. Heitzmann und Sohn (Beč, oko 1870), Bechstein (Berlin, 1899), Bechstein (Berlin, 1906), Bechstein (Berlin, 1910), Steinway & Sons (Hamburg, 1922), Pleyel (Pariz, 1924). Iako će Gašparović više puta potvrditi svoju privrženost Bechsteinovim modelima, iako svaki od deset izloženih glazbala nosi svoje posebnosti (u tehnici, materijalu, boji, drvu, ukrasu), možda su upravo Müllerov i Pleyelov klavir krune čitavoga izložbenog postava, a igrom slučaja i vremenski okviri.

„Najljepši klavir koji imam dobio sam od jednog prijatelja, bivšeg studenta... Stajao je ispod jedne nadstrešnice na otvorenom prostoru više od petnaest godina. Na kiši, buri, jugu, vrućini i hladnoći. U njemu su svoj dom tada nalazili miševi, golubovi, kokoši, mačke. To je čudesan predmet u svakom smislu! Svaki put kad prođem pored njega i pogladim ga prožima me isto ushićenje i divljenje.“ Datiran oko 1835, najstariji je to klavir u izložbenom postavu bečkoga graditelja klavira Mathiasa Müllera mlađeg, koji je dobio i počasno mjesto, u zasebnom odjeljku, na postolju, značenjski odvojen od ostalih devet izložaka. Njegove su tipke oštećene, njegove žice raščupane, na pojedinim mjestima drvo oguljeno, no to je doista prekrasan instrument koji svjedoči jednako o svomu kao i o našem vremenu. Možda upravo zbog toga, osim površna čišćenja, Gašparović ništa na njemu nije želio mijenjati.

„A cilj? Nema cilja... Važno je putovanje“, ističe Ljubomir Gašparović na završetku predgovora u katalogu izložbe. Ova izložba, a i koncertne večeri priređene uz nju, doista nas vode na jedinstveno putovanje, koje svakako ima i više ciljeva, od umjetničkih, preko edukativnih, do povijesnih. Jedan od njih u nekoj bi budućoj perspektivi mogao biti osnivanje muzeja glazbenih instrumenata, što je inicijativa koja svako toliko prošuška kuloarima, no koja još nije našla jasna zagovaratelja.