Boićeva vječno zelena Razmišljanja

Nije potrebno naglašavati da je glasovir jedan od najvažnijih instrumenata u jazzu, premda se u vizualnom smislu kao simboli te glazbe najčešće rabe saksofoni, trube i bubnjevi. Njegova je uloga nezamjenjiva još iz razdoblja ragtimea, preko tzv. stride načina sviranja glasovira i swinga do najmodernijih stilskih vremena, a taj klavirski niz u američkom jazzu možemo pratiti od tradicionalista kao što su bili Rubie Blake, Jelly Roll Morton i Fats Waller sve do avangardista kao što je Cecil Taylor.

Dražen Boić ima važno mjesto u našem jazz pijanizmu

U nas klavirski jazz možemo slijediti još od Miroslava Fritza Killera, Srećka Tekauca i Ljube Sladojevića, preko poslijeratnih Mihajla Schwarza, Dražena Boića i Davora Kajfeša, do današnjih jazz-pijanista Julija Njikoša i Matije Dedića. U tom nizu jedno od vršnih mjesta zauzima važna vertikala našega jazz-pijanizma, danas 81-godišnji Dražen Boić. Boić je zajedno s Mihajlom Schwarzom bio utemeljitelj klasičnoga klavirskog jazz-trija u hrvatskom jazzu. Zanimljivo je da je Boiću prvi uzor u jazzu bio orkestar Woodyja Hermana, a ne netko od tada vodećih američkih jazz-pijanista. Glazbeno temeljito školovan, kad je već bila uočena njegova iznimna tehnika instrumenta, diplomirat će poslije i na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, ali se poput nekolicine drugih medicinara odlučio za glazbu, svrstavši se tako u nemalen broj zagrebačkih liječnika glazbenika-džezista. Kao pijanist je s triom često nastupao i snimao za potrebe Muzičkoga programa tadašnjega Radija Zagreb. Četiri je godine, 1954–58. proveo kao pijanist u Plesnom orkestru te zagrebačke radijske kuće, ne zapustivši ni djelovanje u malim jazz-sastavima. Nastupao je, što je tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina s nekim našim jazz-glazbenicima bilo često, i u američkim klubovima u tadašnjoj SR Njemačkoj. No neki će ga jamačno drukčiji glazbeni putovi odvesti poslije u vode komercijalne glazbe te slijedom toga i na brojne zabavno-glazbene turneje po tadašnjem Sovjetskom Savezu. No on se ipak s malim sastavima pojavljuje uspješno i u programima međunarodnih festivala jazza, primjerice onih u Zagrebu i Varaždinu, te u posebnim jazz-emisijama zagrebačke TV. Boić po vokaciji ostaje istinski jazz-glazbenik improvizator kojega, uz već spomenutu zapaženu tehničku pripremljenost, karakterizira i maštovitost interpretacije sa zanimljivim stilskim pristupima, harmonijskim rješenjima i promjenama tonaliteta i tempa. On će gotovo pola stoljeća provesti svirajući i kao nezamjenjiv lounge solo pijanist u luksuznim hotelima, po čemu ga u najboljem svjetlu pamte i generacije prestižnoga zagrebačkog hotela Esplanade.

I sve je to u glazbenom smislu sadržano u osobnom programskom izboru glazbenog materijala njegova nedavno izašla diska nazvana Razmišljanja, koji bismo, u ne baš razumljivoj i za glazbenika takva kalibra dosad preskromnoj diskografiji, mogli smatrati jednim od najboljih dokumenata Boićeva dosadašnjega glazbenog djelovanja.

Diskografskim Razmišljanjima Dražen Boić na originalan nas način vodi u svijet jazza „uvijek zelenih“ melodija s osjećajem slušatelja da mu kao solo pijanistu s vrlo važnom ulogom lijeve ruke u slobodi interpretacije nitko drugi od glazbenika i ne treba. A u svakoj nas izvedbi sa zanimljivim i originalnim uvodima, modulacijama, stilskim promjenama, od tradicionalnoga stride piano načina izvođenja jazza, te napose maštovitim improvizacijama, vodi u svoj svijet shvaćanja poznatih evergreena, izvedbama kojih nam podaruje svu originalnost svojih zamisli. Tako poznate balade; Garnerova Misty, Raksinova Laura, Carmichaelova Stardust, Davisov i Ramirezov Loverman, Youngov When I Fall In Love, Gershwinov The Man I Love, Rodgersova My Funny Valentine, Prohaskina Intima te Moonlight In Vermont Süssdorfa i Blackburna, pod Boićevim prstima dobivaju neko novo originalno ruho, što i jest jedna od temeljnih osobina jazza uopće. No u tom se Boićevu melodioznom izboru našla, zanimljivo, i nekad avangardna Monkova skladba Blue Monk iz 1954. s kombinacijom konvencionalne teme i blues-forme te po značaju ponešto drukčija Don’t Cry For Me Argentina Andrewa Lloyda Webbera, u izvedbi koje Boić demonstrira i veliku repertoarnu širinu te sposobnost interpretacije glazbenih djela drukčijega tipa. U taj bi se programski dosta širok programski kontekst mogla dijelom uvrstiti i Bowmanova skladba iz razdoblja swinga East Of The Sun And West Of The Moon, koju Boić spretno i smisleno te stilski uspješno uvrštava u ujednačeni profil programa diska.

Tim diskografskim ostvarenjem, a dosad ih je doista zaslužio više, pijanist Dražen Boić potvrđuje se kao svestran glazbenik specifična pristupa, koji je ponekad jamačno zbog svojih izleta u komercijalnije glazbene vode pomalo stavljen u stranu. No on svakako ostaje specifičan i vrstan jazz-interpret, a njegova to Razmišljanja sada ponovno i potvrđuju.