Bez ozbiljna kazališnog promišljanja

Kad su – u izrazito psihološkoj, realističnoj drami čiji zaplet počiva na činjenici da njezini junaci ispijaju prevelike količine viskija i konjaka – čaše junaka na sceni pune prozirne tekućine, vode, koju ni manje alkoholu vješta publika ne može zamijeniti za spomenuta pića, onda se tu događa nešto čudno. Ili je riječ o važnom redateljskom znaku, nekom bitnom simbolu, ili nešto nema smisla. Isto tako, ako unutar realističkoga dramskog prosedea koji bi trebao biti temeljen na minucioznoj psihologiji, glumci prilikom svakog ulaska u određeni prostor scene najednom, iz čista mira, počinju igrati usporeno, u slow motionu, takva promjena morala bi imati krupan razlog.

Razloge za takve redateljske intervencije u predstavi Tko se boji Virginije Woolf? u režiji Vlatke Vorkapić na sceni splitskoga HNK nisam uspio naći. Možda jednostavno nisam dovoljno pronicav gledatelj, ali jedino tumačenje koje imam jest da su ti scenski znakovi sasvim proizvoljni i svrha sami sebi. Jeftini scenski trik koji će navodno dati dodatno značenje predstavi, a zapravo nema suvisla značenja. Jedino što onda postaje simbolično jest činjenica da je ova produkcija u izvedbi jednako uvjerljiva kao i ona voda koja glumi konjak!

Žarko Radić (George) i Ksenija Prohaska (Martha)

Edward Albee jedan je od genija američke i svjetske drame, a Tko se boji Virginije Woolf? odavno je kazališni klasik. Ta je drama do danas izgubila provokativnost kojom je zgrozila konzervativnu Ameriku prije pola stoljeća (Albee će za novo vrijeme imati i nove šokantne teme, poput ljubavi prema životinji u Koza: ili tko je Sylvia), ali nije izgubila baš ništa od svoje dramatične uvjerljivosti u prikazivanju složenih ljudskih odnosa i promašenih života. U splitskoj predstavi, nažalost, ne vidi se ništa od toga, produkcija djeluje kao neuvjerljivo scensko izgovaranje teksta, bez pravih dramatičnih uspona i padova tako svojstvenih Albeeju, i bez ritma, drame u kojoj netko manje upućen ne bi nikad shvatio zašto je riječ o klasiku i zašto je taj još vitalni Amerikanac veliki dramatičar. A velik je jer se i u ovoj drami ironično odnosio prema Američkom snu – što je i zasmetalo konzervativnoj Americi – a kao odličan poznavatelj ljudskih odnosa i vrstan dramatičar znao je stvoriti dramu nabijenu energijom, doduše negativnom. San o idiličnom partnerstvu i društvenoj uspješnosti nije naravno samo američki, a kad se dekonstruira u kvalitetnoj dramaturškoj strukturi kakva je Albeejeva, onda intimna drama postaje univerzalna priča.

No u splitskoj produkciji proizvoljnost vlada scenom: u odnosima, načinu glume, redateljskim postupcima, scenskim zahvatima... Kao da je netko rekao: ovo je dovoljno dobra drama pa ćemo je prepustiti sceni, sama će se režirati i odglumiti. A tako dobre drame, koja bi se dogodila sama, a da njezin autorski tim ne zna što bi zapravo s njom – jednostavno nema. Pa se scenom vuče izvedba bez onoga finog odmjerenog ritma kojim odiše ova drama, glumci igraju neke svoje uloge koje se teško okupljaju oko iste predstave, a rijetko se dogodi da netko zaista zna što i zašto glumi u datom trenutku i kakav mu je zapravo odnos prema partneru. Žarko Radić, Ksenija Prohaska, Anastasija Jankovska i Vladimir Posavec Tušek sve su relativno korektno izgovorili, nekad manje, nekad više patetično, povremeno čak i dramatično, kako im je već došlo. Pokušali su, posebno unutar svojih monologa, pokazati i da su sposobni za mnogo više, ali je sve skupa slabo dopiralo do publike.

Da lektora nije bilo ni blizu predstave – ni u prijevodu Gordane V. Popović, a ni u glumačkim izvedbama – čulo se u svakom trenutku, ali to još najmanje smeta u ovakvoj „koncepciji“. Pijano teturanje po sceni i izgovaranje teksta s proizvoljnim logičkim akcentima u rečenici, uz mnogo općih mjesta, sigurno nije maksimum koji ti glumci mogu dati. Šteta što se to dogodilo u drami koja je mnogim glumcima donijela antologijska ostvarenja po kojima su upamćeni. Čini se da je kazališno neiskustvo Vlatke Vorkapić bilo presudno: koliko god je bila inovativna kad je režirala svoju Judith French, s klasikom koji mora obilježiti suptilna psihologija očigledno se nije najbolje snašla.

Scenografija i kostimografija Tanje Lacko mogla je biti i ovakva i onakva, u ovako koncipiranoj predstavi sve bi naizgled moglo proći. To se ipak ne događa u kazalištu pa ovdje ništa ne prolazi. Taj poluprozirni gornji kat kuće u kojem vidimo što se događa kad akteri nisu na sceni služi vjerojatno jedino da bi se mogao prakticirati onaj znakoviti usporeni hod. I dok predstava pripadajući svakom vremenu ne pripada nijednom, kostimi su ostali u šezdesetima, a kao jako važno u najavama premijere naglašeno je da je sve na sceni crno-bijelo, valjda kao asocijacija na poznati film? A upravo oni koji su gledali antologijski film Mikea Nicholsa s Liz Taylor i Richardom Burtonom najbolje znaju zašto je ovdje riječ o velikoj drami i što sve ona nudi, ali i zašto je splitska predstava tako nevažna i, da budem precizan – sasvim promašena.

Sve zajedno, doima se kao prava slika stanja u Drami splitskoga HNK-a: površno, bez ozbiljna kazališnog promišljanja, proizvoljno i u uzaludnom očekivanju da se nešto dobro, samo po sebi, slučajno dogodi. U dobru kazalištu, pak, baš ništa se ne događa slučajno!