Balet i Šparemblek

Prema uredničkom konceptu Katje Šimunić novi dvobroj Kretanja rascijepljen je na dvije samostalne cjeline, koje čine temat o baletu i tekstovi s Drugoga simpozija o djelu Milka Šparembleka održana potkraj 2010. Između njih umetnuta su, više kao razdjelnica negoli poveznica, tri teksta koja svjedoče izabranim izvedbama u proteklim sezonama te posveta Jelene Rajak nedavno preminulom velikanu butoh-plesa Kazuu Onu. Zašto se uredništvo odlučilo na temat o baletu i zašto baš sada Katja Šimunić tumači činjenicom posvemašnje odsutnosti baletne literature na hrvatskome jeziku koja bi olakšala suvremenu stručnu recepciju. Sličnim se tezama vodi i baletna pedagoginja Andreja Jeličić, zaslužna za uređivanje cijeloga temata. U uvodnome tekstu Što je klasično u baletu? autorica nastoji razlučiti na što se sve odnosi atribut klasični u pojmu klasični balet, upozoravajući pritom na nepodudarnost klasičnoga baleta u smislu klasičnoga plesa (forma) i baletnoga klasicizma.

Romantični balet u žarištu je tekstova Lynn Garafole i Vere Krasovskaje (za Jeličić: hrvatski jezik daje prednost obliku romantični, kad se odnosi na romantizam, oblik romantički nije normativan), Toby Bennett i Giannandrea Poesio bave se baletnom mimom i Cecchettijevim načinom podučavanja baleta, a Roland John Wiley značajem Petipaova koreografskog rada izvan vremena njegovih suvremenika. André Levinson, John Martin, Alastair Macaulay i Akim Volinski odreda se posvećuju baletnoj estetici i klasicizmu u plesu. Svi spomenuti autori pišu iz povijesne perspektive, vrlo malo uzimajući u razmatranje recentni kontekst. Čak i dvoje hrvatskih autora, Andreja Jeličić promišlja Grigorovičeva Orašara potaknuta prošlosezonskim prijenosom baletnih izvedbi Boljšoj teatra u zagrebačkom kinu Movieplex, dok se Svebor Sečak latio razlika sovjetskoga i Zapadnog razumijevanja Prokofjevljeva i Lavrovskijeva baleta Romeo i Julija, više polaže na povijesno ovjerovljenje svojih postavki. U smislu povezivanja različitih vremenskih odsječaka pa i premošćivanja baleta i suvremenoga plesa stoga se najvrednijim tekstom temata nadaju Macaulayjeva Razmišljanja o plesnom klasicizmu. Tematski blok vezan uz simpozij o Šparemblekovu djelu donosi tekstove mlađih autora, pretežno studenata raznorodnih doktorskih studija osječkoga i zagrebačkog sveučilišta, koji su, usredotočujući se na zadanu temu Gesta za Tina – koreoakt u 13 epizoda, ponudili svoja viđenja rada hrvatskoga koreografa. Temat zaključuju zapisi beogradske plesne kritičarke Milice Zajcev, koja je kazališnim mijenama profesionalno svjedočila gotovo šest desetljeća. U procjepu između dvaju temata zgurana su tri teksta kojima je zadaća bila prokomentirati nedavnu plesnu produkciju. Potpuno drukčiji spektakl Jelene Mihelčić razlaže ideju čistoga pokreta u Nastupu Matije Ferlina (premijera u veljači 2009). Igora Ružića ponukale su predstave u obliku predavanja I am 1984 i Tracks Barbare Matijević i Giuseppea (iz 2008. i 2010. godine). Katarina Kolega pak na primjeru Sinkronih objekata Williama Forsythea tumači utjecaj digitalne tehnologije na ples. Uzmemo li u obzir dijakronijski pristup baletu s naglaskom na odležanim vremenima i revaloriziranje minuloga Šparemblekova rada, zanimljivo je opaziti da evaluacija nedavnih hrvatskih plesnih produkcija posve izostaje iz ovoga dvobroja Kretanja.

Na kraju bih se, iako to nije pravilo, no razdražena brojnošću jezičnih pogrešaka, na trenutak zadržala na lekturi tekstova. Jednako kao što dobar lektor prinosi kakvoći i jasnoći napisanoga, lektura koja to zapravo nije umanjuje vrijednost svakoga teksta, a ujedno obezvređuje i rad same struke. Ako se lektorica smatra nepravedno prozvanom, neka se slobodno javi da joj pokažem što je sve propustila ispraviti.