Žuja (ni)je zakon

Žuja je zakon, reklamni je moto Ožujskoga piva, standardnog i dugogodišnjeg, a slobodno se može reći i glavnoga proizvoda Zagrebačke pivovare. Kao tvornički reklamni slogan moto je u optjecaju desetak godina, a već i prije toga bila je to kolokvijalna izreka zagrebačkih pivopija. Propagandisti Zagrebačke pivovare nisu osmisliti novi reklamni slogan, nego su jednostavno preuzeli već postojeću pučku umotvorinu koja izražava naklonost lokalnomu pivu.

Stara etiketa za Ožujsko pivo

A odanost domaćem pivu, onomu proizvedenu u gradu ili u njegovoj blizini, opće je obilježje i po svem svijetu raširen odnos. Svaki pivoljubac, ma kako upućen bio, u načelu je sklon ili barem blagonaklon pivu koje se proizvodi najbliže njegovu prebivalištu. Taj odnos idealan je kada pivo proizvodi pivovara iz istoga grada, no to nije uvijek moguće jer nemaju sva mjesta lokalnu pivovaru pa su dopuštene i druge zemljopisne varijacije, pri čemu ulogu lokalnoga piva preuzima pivo iz najbliže pivovare.

U prethodnim zapisima u više smo navrata naglašavali tu zavičajnu spregu. Ona nipošto nije rezervirana samo za neka piva, zemlje ili gradove. Primjeri o kojima smo podrobnije pisali pokazuju da se lokalno pivo voli posvuda. Podsjetimo na neke. U belgijskom gradu Antwerpenu omiljeno je pivo De Koninck, a proizvodi ga, razumije se, pivovara iz istoga grada. U Newcastleu na sjeveroistoku Engleske lokalno je radništvo vjernički odano aleu koji u nazivu nosi ime grada (Newcastle Brown Ale). U Barceloni, ali i cijeloj Kataloniji, piju se i obožavaju piva proizvedena u barcelonskoj pivovari Damm: svijetla, lagerska Estrella Damm ili pak jače i tamnije pivo nazvano Voll Damm. I dok je u Belgiji ili Engleskoj, dakle zemljama koje su istinske pivske velesile, takav odnos i očekivan, u Kataloniji, zemlji gdje se ponajprije pije vino, posebice pjenušava inačica cava, popularnost barcelonske Estrelle bilo je za mene neočekivano, ali i nadasve ugodno otkriće.

U velikim ili izrazito pivovarskim gradovima, gdje postoje dvije ili više pivovara, moguća je i svojevrsna kvartovska raspodjela simpatija pa će jedan dio grada biti posebno odan svojoj lokalnoj pivovari baš kao primjerice i lokalnome nogometnom klubu koji imenom i tradicijom predstavlja taj dio grada. Primjerice, u njemačkom lučkom gradu Hamburgu simpatije lokalnih nogometnih poklonika podijeljene su između uspješnijega kluba HSV, koji podupire uglavnom srednja klasa, i manje uspješna, ali zato ne i manje voljena kluba St. Pauli, za koji fanatično navija radništvo i liberalniji dio ostaloga građanstva. U skladu s podjelom nogometnih simpatija, navijači St. Paulija posebice su nakloni pivu Astra, koje se izvorno proizvodilo u pivovari iz istoga dijela grada prema kojemu je klub nazvan. Susljedno tomu, pretpostavljamo da onaj tko podupire HSV nerado pije Astru i radije posegne za pivom iz druge hamburške pivovare Holsten. No kako u borbi za prevlast na tržištu nema mjesta emocijama, mogući su svakojaki obrati pa i paradoksi, a jedan takav dogodio se i u Hamburgu: kada je pivovari iz St. Paulija 1998. zaprijetilo zatvaranje, preuzela ju je konkurentska pivovara Holsten pa se otada oba piva, zadržavajući izvorne nazive, proizvode na dobrobit istoga vlasnika, koncerna Carlsberg. Pritom nikomu, vlasniku ponajmanje, a po svemu sudeći ni konzumentima ne smeta što podjela simpatija između nogometnih klubova i piva živi i dalje samo kao privid za naivne i neupućene.

Po istoj logici odanosti lokalnome bilo bi očekivano i da u nas postoji regionalna pivska usmjerenost. Primijeni li se obrazac odanosti lokalnome pivu na Hrvatsku, bilo bi najnormalnije da Slavonci i napose Osječani vole Osječko pivo, a Zagrepčane pak da ne možete vidjeti drukčije nego sa Žujom u ruci. Istrani neće ništa drugo nego pivo iz buzetske pivovare, zvalo se ono Favorit ili (kao nekad) Istarsko, dok Ličani ne mogu zamisliti nijedno drugo pivo nego samo Velebitsko. Podravci najradije piju pivo iz koprivničke pivovare, danas su to inačice piva Pan, a donedavno je to bilo pivo Kaj, koje je imenom nedvojbeno plijenilo simpatije svih kajkavaca. U Karlovcu i okolici nijedno od spomenutih piva ne može se usporediti s popularnošću piva koje ponosno ističe ime grada, kao što u Daruvaru nitko neće naručiti ništa drugo nego lokalno pivo koje svojim staročeškim imenom podsjeća na podrijetlo nemalog dijela stanovništva, a k tome se još i poziva na pivarsku tradiciju pred kojom se svi klanjaju. Ne smijemo zaboraviti ni grad heroj na istoku zemlje čiji se stanovnici odnedavno također mogu pohvaliti pivom koje ističe ime grada (Vukovarsko). Netko će opravdano reći da su u takvoj raspodjeli pivskih prioriteta i naklonosti zakinuti Dalmatinci. Slijedeći zemljopisnu logiku pivoljupci s hrvatskoga juga trebali bi biti najskloniji pivu proizvedenu u splitskoj pivovari. Pritom je možda nespretno to što aktualni proizvod te pivovare nosi licencijsko ime Zlatorog, neprimjereno podneblju, a ne neko fetivo ime koje bi Dalmatincima bolje sjelo.

Je li u nas stanje s pivom doista takvo? Teško je jednoznačno odgovoriti na to pitanje. Do neke mjere simpatije za lokalno pivo sigurno su i dalje prisutne, no na ponudu, a time i na potrošnju, ipak mnogo više utječu drugi čimbenici. U okrutnoj borbi za veći udjel na profitnom pivskom tržištu u igri su ponajprije tržišna pravila, a u njima nema mnogo mjesta sentimentima, zavičajnosti ni dosljednosti. Male i neovisne pivovare sve se teže nose s velikim multinacionalnim koncernima i sve teže dopiru do potrošača, pa i onih koji žive u neposrednoj blizini same pivovare. A od pivopija pak ne može se uvijek očekivati dobra upućenost ni visoka svijest o podrijetlu omiljenoga napitka. Misleći da slijede tradiciju, oni se priklanjaju pivu koje je im dostupno, a nerijetko i cijenom pristupačnije. Veliki igrači u takvoj situaciji ubiru vrhnje, odnosno grabe lavovski dio profita, često puta služeći se i svojevrsnom mimikrijom, prodajući svoj globalni proizvod pod etiketom lokalnoga pivskog mezimca.

Naposljetku, dopustit ću si i osobni iskaz. Stanujem u zagrebačkom gradskom predjelu Črnomerec i s prozora svoga stana imam pogled na pivovaru, jedan od starijih industrijskih pogona u gradu i mjesto gdje se proizvodi pivo spomenuto na početku teksta. S obzirom na takve koordinate, reklo bi se da ispunjavam sve preduvjete da i sam budem jedan od zagovornika Žuje. Pa ipak, kada poželim popiti domaće pivo, obično posegnem za Vukovarskim, Velebitskim ili pak daruvarskim Staročeškim pivom. To su, naime, prava hrvatska piva koja nisu umrežena u globalne pivske koncerne i koja, barem se nadam, sadrže domaće proizvodne sastojke. Kada se nađem sa svojim korijenskim prijateljima iz staroga (prekosavskog) kvarta, pijemo pivo koje doduše dolazi iz pivovare na Črnomercu, ali ne Žuju nego ono što se imenom i etiketom poziva na dragi nam Prag. U redu, popijem katkad i koju bocu ili kriglu Ožujskoga piva, no definitivno nisam od onih kojima je Žuja zakon. Na pivovaru iz svoga neposrednog susjedstva gledam sa stanovitom rezervom jer smatram da se prema vlastitoj tradiciji i resursima (npr. pivnici i vrtnoj gostionici) ne odnosi s dužnim poštovanjem.

Pa to je izdaja ideje podupiranja lokalnoga piva i svega što ide uz to, reći će netko. Razumjet ću i takvu primjedbu, no neću je u cijelosti prihvatiti. Ne zazirem od hrvatskoga piva, štoviše ne bih imao ništa protiv da ga pijem i češće no što običavam, no kada se sve zbroji, Žuja je razmjerno rijetko moj izbor i zbog toga ona za mene ipak nije zakon, što me s druge strane neće spriječiti da i dalje smatram kako je mudro i pristojno, ma gdje se čovjek našao, uvijek kušati (i) lokalno pivo kao svojevrstan prinos upoznavanju lokalnih vrijednosti i posebnosti.