Za civilizaciju ljudskosti

Knjiga eseja i publicističkih napisa Šutnja nije zlato problematizira svojim kritičkim promišljanjem i osebujnim senzibilitetom sve tragičniju ravnodušnost svijeta kojom se ustrajno i okrutno pokapa osobni identitet i identitet društva kao cjeline. Naime, svakovrsne globalističke zloporabe i nemilosrdna prekrajanja uvela su u svakodnevicu pojedinaca i mnoštva fenomen nasilja, straha, nemorala. Akumuliranje zla i gomilanje dobara nasuprot ponižavajućem siromaštvu koje se prepušteno bijedi projicira u nesigurnu budućnost. Ako je bude!

Vlastita naklada, Hvar, 2010.

Tin Kolumbić, pjesnik, prozaist, esejist i dobrostivi pisac za djecu, knjigom Šutnja nije zlato parafrazira i niječe čuvenu krilaticu, pledirajući za svjetski poredak koji će se temeljiti na „ravnoteži razumijevanja i ravnopravnosti svih, bez obzira na brojnost, snagu i moć pojedinih naroda i država“, a protiv „ravnoteže straha i sile“. Autor je svoje tekstove razuma i dobrote objavljivao u razdoblju 1990–2010. u relevantnim tiskovinama kao što su Hrvatsko slovo, Glas koncila, Vijenac, Školske novine, Fokus. Ne zatvarajući se, kako sam navodi, u „kulu bjelokosnu“, inicirao je i poticao aktualne, ali i univerzalne vrijednosti, valorizirajući teme koje promiču „istinu, pravdu, toleranciju, ljubav, ljudsko dostojanstvo“. Strukturirajući svoja viđenja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u osam poglavlja, Tin Kolumbić proširuje i produbljuje navedene teme uvijek na strani Dobrote, oduhovljen iskrenim i čestitim domoljubljem kojemu možemo vjerovati. Simbolički govoreći, on se ne „busa u prsa“ na mjestu gdje se uobičajeno nalaze i srce i – novčanik, licemjerno propovijedajući ljubav, a u potaji stvarajući zidove mržnje. Njegova žudnja za mirom i slobodom vibrira poetskim optimizmom. To je tako potrebna civilizacija ljudskosti: „Pružimo ruke svim ljudima dobre volje. Pružimo svoje ruke i onima koji nisu dobre volje.“

Humanistički koncipiran projekt autonoman je, ali i iluzoran, jer teško ostvaruje vlastite postulate kojima je skrb i opraštanje misao vodilja. Zato autor često i strpljivo ponavlja i obnavlja naglašene duhovne vrijednosti, jer tim ponavljanjem ostvaruje sama sebe: svoj ljudski i književni identitet. Njegova filozofija vjere kršćanske je provenijencije pa on, prihvaćajući moto da „treba govoriti i u pustinji gdje nema nikoga“ (Unamuno), poziva na bdjenje, na razboritost, smjernost, ali i na smjelost žudnje za istinom i pravdom. Da se istina objelodani, a pravda zadovolji. Da se nit drevnih i pravedničkih snova ne izgubi. Ipak, autor je svjestan destrukcije koja nadmašuje pozitivna htijenja i da se nevoljna povijest koja bi trebala biti magistra vitae, ponavlja: „U svojoj povijesti čovječanstvo je odveć ratovalo, mržnja je često slavila svoj krvavi pir te bi nam se svijet ljubavi i mira mogao učiniti utopijom“ (Do čovječnosti jedini put je ljubav).

A upravo ljubavi nedostaje u svim segmentima života. Ljubavi u svim značenjima te gotovo proskribirane riječi. I ta konstatacija nije nimalo patetična! Možda bi je trebalo uvesti u školske programe. Da se mladi ljudi opsjednuti umjetnim „virtualnim“ svijetom ne otuđe od sebe samih u nametnutom globalističkom ravnodušju. Knjiga Tina Kolumbića Šutnja nije zlato otvara mnoga neuralgična pitanja. Trebalo bi je čitati.