U obranu spokoja

Više od dvadeset godina jedan od naših ponajboljih kazališnih redatelja i dramskih pedagoga, Joško Juvančić u lutkarskom mediju stvara predstave i ozračje koje zahtijeva stalno podizanje umjetničke razine, nastavljajući se na tradiciju. Kad je o Juvančiću i tradiciji riječ, onda govorimo ponajprije o Gavellinu nasljeđu: pomnom čitanju i jasnom kazivanju rečenice u besprijekornu scenskom govoru, glumačkoj akciji koja nije spektakularno tjelesno osvajanje pozornice, već diskretno i u detalju skriveno pomno tkanje koje se pretvara u mrežu predstave.

Dorothy (Marina Kostelac) i njezini prijatelji (Anđelko Petric, Branko Smiljanić i Željko Šestić) / Snimio Siniša Sunara

Podjednako je tu i pedesetogodišnja tradicija Zagrebačkoga kazališta lutaka, čija je predstava Čarobnjak iz Oza, u dramatizaciji Igora Mrduljaša, gotovo autobiografska Juvančićeva predstava. Budući da preispituje dragovoljnost manipulacije kojoj je podložan glumac, odnosno lutka, ona ispituje i problem odgovornosti osobe kojoj je ta manipulacija povjerena. U stvarnosti to je kazališni redatelj, a u predstavi je to Oz, gromoglasni čarobnjak o kojem kruže kojekakve glasine, njegove se moći umnažaju riječima, a kad se otkrije paravan iza kojega se krije, ostaje zaigrani dječak – sijede kose.

S druge je strane dijete – Dorothy – koja slijedi put od žutih cigli tražeći pomagača. Usput dobrotom i jednostavnošću pomaže odraslima, koji u Ozu u pravilu imaju neku slabost. Strašilo nema mozga, Lav nema hrabrosti, Limenko nema srca, a Oz nema stvarnih moći. U kaosu kojem je izložena, djevojčica se uspijeva držati pravila koja je donijela iz svoga doma u Kanzasu te dobrota pobjeđuje ružnoću svijeta i nemogućnost da se taj svijet obuhvati, opiše i shvati.

Igor Mrduljaš je vrlo razveden roman L. Franka Bauma (1900), zgusnuo na temeljno putovanje Dorothy, koja osvojivši crvene cipelice već na samu početku stječe moć povratka, a da je nije svjesna. No zaobilaznim putem ona stječe prijatelje i putovanje postaje svrhovita mogućnost stvaranja dobrih djela. Mrduljaš je uspio od svakovrsnih razvedenih rukavaca romana izabrati bitne i najjednostavnije elemente, apstrahiravši ono presudno. Vesna Balabanić kreirala je sve vizualne elemente predstave: lutke, kostime, scenografiju. Odlučila se, zacijelo u dogovoru s redateljem, da se rušenje paravana za sve aktere, osim za Oza, obavi na početku predstave, a da Oz bude „raskrinkan“ na samu kraju. Dorothy glumi Marina Kostelac, uživo. U njezinim je rukama gotovo neprestance njezin glavni pomagač, psić Toto. Zajednički ga animiraju Marina Kostelac i Siniša Miletić i upravo je zajedništvo u animaciji i igri na otvorenoj sceni i s lutkama najvažnija odlika ove uspješnice. Granica između glumaca i lutaka izbrisana je. I Lav u kreaciji Anđelka Petrica i Limeni drvosječa Branka Smiljanića i Strašilo Željka Šestića odjeveni su u lutke. Njihovi kostimi diskretno su nadahnuti čuvenim filmom iz 1938, kao što i glazba Mate Matišića tek uvodno, s nekoliko taktova, asocira na film, da bi potom krenula posve vlastitim pravcima imajući na umu američku country i blues-glazbu. Željko Šestić u glumačkom četverolistu zablistao je vazda nasmijanim i začuđenim licem, kao i Marina Kostelac, koja je uvjerljivo obranila boje djetinjstva u sebi i u predstavi. Njezina nas je Dorothy zaista uvjerila da jedino vrijedi biti dobar, uljudan i postojan u svijetu čarobnjaka, dobrih i zlih vještica, lutaka, Smaragdnoga Grada...

Peru Juričića zapazili smo kao odličnog, duhovitog u nekoliko uloga, Đuru Roića kao lutkara koji uvijek samozatajno pomaže te poučava temeljnim pravilima lutkarstva. Andrea Baković i Matilda Sorić te Katarina Perica zaokružuju ansambl predstave koji pokušava opisati svijet u kojem se mali gledatelj mora snaći. Juvančić, Balabanić, Mrduljaš i Matišić skladan su autorski tim koji je iskoristio gotovo sve mogućnosti lutkarskoga kazališta kako bi se i publika odgojila za nova kulturna dobra 21. stoljeća. Izabrali su ono najzdravije i najvitalnije iz protekloga stoljeća i dokazali svrhovitost i nenadoknadivost lutkarskoga kazališta. U tom se smislu pridružujemo obrani trenutaka spokoja koji (ovi) umjetnici nude publici u dvorani Zagrebačkoga kazališta lutaka kao mjestu zaklona od intenzivnoga kaosa koji vlada na ulici.