U glavi kneza Miškina

Premijera predstave Idiot, koju je prema romanu Fjodora Mihajloviča Dostojevskog 2. travnja izvelo Zagrebačko kazalište mladih u režiji Ivana Popovskog, treća je u nizu velikih predstava prema romanima Dostojevskog u hrvatskim kazalištima (gledali smo splitski Zločin i kaznu i zagrebačke Bjesove). Iako mnogi smatraju da je postavljanje romana na scenu uvijek akcija osuđena na propast, ipak se to za ovu predstavu ne bi moglo tvrditi.

Rogožin (Goran Bogdan) prijeti suparniku Gavrilu Ardajonoviču (Filip Nola)

Angažiravši redatelja Ivana Popovskog kao stručnjaka za velike, epske i tipično ruske teme uprava je dobila predstavu kakvu je željela jer Popovski u roman zahvaća širokim, impresivnim epski razvedenim scenama, u kojima s pomoću glumačke igre, groteskne i pomalo pomaknute gestikulacije, postiže dramsku napetost, polako je gradeći tijekom predstave.

Prvi prizor, odigran u mraku, na sceni prekrivenoj bijelim plahtama, djeluje kao da je iz nekoga Miškinova snoviđenja ili vizije, a tako intonirani prizori ponavljaju se u predstavi sve češće kako dramska napetost raste. Rogožin (Goran Bogdan) i Miškin (Frano Mašković) upoznaju se tek u drugom, u vlaku, gdje je do iritantnosti uvjerljivo Milivoj Beader odigrao lik ulizice, lakaja i spletkara Lebedjeva. Struktura romana sve se vrijeme nameće i usporava predstavu. Prvih je nekoliko prizora blijedo. Ispunjeni su dugačkim monolozima koje je, zbog dubine analize ljudske naravi i piščeva uvida u bit teme, sjajno čitati, ali ne i gledati. No što predstava više odmiče, to su prizori dramaturški zbijeniji i glumački argumentiraniji. Pogotovo se to odnosi na prvi prizor u kući Ivolginovih, u kojem pojava Pjera Meničanina (Ivolgin) razigrava cijelu scenu, pokazujući kako je malo potrebno da gledatelj iz glumčeve interpretacije iščita sve bitno – i redateljevu namjeru, i bit karaktera, a i sve koordinate dramske situacije.

Takva se predstava, koju bi na repertoaru poželjela svaka nacionalna kuća, mogla dogoditi u Zagrebačkom kazalištu mladih upravo zbog onoga što je već desetljećima u tom kazalištu najbitnije – ansambl. U tom su ansamblu iznimni pojedinci, ali i sjajni suigrači, koji uvijek iznova potvrđuju kako o najslabijoj karici u lancu ovisi ukupni dojam. A u ovoj je predstavi izgledalo kao da slabih karika zapravo i nema, jer uz Ninu Violić (Nastasja Filipovna), Gorana Bogdana, Franu Maškovića i Jadranku Đokić (Aglaja Ivanovna), koji su u redateljevoj koncepciji i dramatizaciji romana o ljubavi svojevrsni potpornji toga ljubavnog, emotivnog kotača (kao prečke na drvenom kolu), svoje su uloge sjajno odigrali Ksenija Marinković (odrješita i razumna Elizaveta Prokofjevna) i Damir Šaban (beskarakterni general Epančin), Nataša Dorčić (vriskava Darja Aleksejevna), Jasmin Telalović (neugledni lihvar Pticin), Filip Nola (hriptavi i prenapregnuti Ganja), Dora Polić Vitez (Katja, ali i Ciganka neobično zvonka glasa), Maro Martinović (uporno čvrst i uspravan Tocki), Sreten Mokrović (groteskno i ironično karikaturalan Ferdiščenko), Rajko Bundalo (generalov sobar), Zoran Čubrilo (Radomski) te Barbara Prpić, Lucija Šerbedžija, Urša Raukar, Katarina Bistrović Darvaš, koje su svaki prizor iznijele potpuno u skladu sa zahtjevima dramske situacije.

Na kraju gledamo ponovno prvi prizor, dokraja izigran i potpuno jasan. Za nedvojben pozitivan dojam predstave zaslužna je redateljeva vizija koja – bez obzira na spoticanje u prvom dijelu – uspijeva prenijeti i dubinu riječi i emotivni svijet romana u kojem „idiot“ moralu i ljubavi uči svijet oko sebe, a ipak u tom svijetu propada gubeći ljubav u koju vjeruje. Glazba, atmosfera, kao i nekoliko efektnih scenografsko-redateljskih rješenja, zaokružuju taj dojam.