Toplina i šarm starine

Nije nepoznato da su hrvatski kinodistributeri uglavnom neskloni europskome filmu, pa se uradak naslovljen Trofejna žena redatelja Françoisa Ozona snimljen 2010. zapaža kao svježi dah otklona. Nastao u francusko-belgijskoj koprodukciji, taj je film adaptacija kazališnog izvornika i bespogovorno ga smještamo u okrilje žanra komedije. Kako su autori u odnosu na izvornik odlučili ne mijenjati vrijeme radnje smješteno u drugu polovicu 1970-ih, Ozon je, prigodno, u vizualnom segmentu ostvarenja primijenio postulate filmskoga jezika toga razdoblja te se Trofejna žena doima vrlo starinski u rekreaciji nasljeđa sedme umjetnosti. Naglašen je, dakle, postmodernizam stila, koji tek rijetko može izgledati kao puki pastiš.

Catherine Deneuve suvereno vlada filmskim prostorom

Dramaturgiju filma sagledavamo u dvije prijelomne osi, podjednako utemeljene u zadanome razdoblju. Suprotnost buržoazije i radništva označavala je francusko društvo, baš kao i tzv. drugi val feminizma, odnosno redefiniranje uloge žene u obitelji i izmicanje položaju kućanice. Te se dvije osi prelamaju kroz egzistenciju središnje filmske obitelji, supružnike i dvoje djece, koji zbog štrajka u tvornici kišobrana, ali i zbog očeve bolesti, moraju promijeniti uvriježene im uloge. Jer otac, vlasnik tvornice, svojim je djelovanjem i prouzročio štrajk, a kada njegovo mjesto preuzme supruga, prvobitna nasljednica tvornice, obiteljski se odnosi i društveni položaji stubokom mijenjaju. Ne samo zbog činjenice da je žena uspješnija od muža nego i stoga što se uočava naličje bračnoga zajedništva, neprestane muževe prijevare, kao i njezine davne nevjere.

Pri razrješenju štrajka i svrhovitom vođenju tvornice protagonistici pomaže lokalni gradonačelnik, koji je pritom i komunist, ali i odavna emotivno sklon tomu ženskom liku. Upravo stoga ljubomorni muž nakon povratka s oporavka zamalo pučem iznova preuzme vlasništvo tvornice. No ako je njegova ljubavnica pristala uz protagonisticu, kći se na zamalo arhetipski način ipak priklanja ocu, dok sin ostaje uz majku. Pritom, ipak nema gubitništva središnjega ženskog lika, pa ni degradacije njezina društvenoga statusa, jer ona kreće u predizbornu kampanju za poslanicu u francuskome parlamentu i pobjeđuje protivnika, bivšega ljubavnika, gradonačelnika. Tako je završna sekvenca poslijeizborne pobjede političko, društveno, kao i mitsko opravdanje revalorizirane uloge žene.

Kritičari su precizirali odnos Ozonova filma prema stvaralaštvu Jacquesa Demyja, redatelja koji nije ulazio u uži krug najglasovitijih novovalnih autora, ali se osvrtao spram nasljeđa klasičnoga Hollywooda, često i mjuzikla. Opažamo i temeljito zadiranje u francuski populistički film 1970-ih godina, sa strukturom komedije zasnovane na karakterima i situaciji te suzdržanim gegovima. Posezanje je za jezikom filma toga razdoblja, kao i desetljeća prije, uvjetovalo i redateljske postupke tzv. split screena te prigodom manjega niza flešbekova i uporabu maske nalik nijemome filmu. Razvidne su razlike snimateljskoga rada u dvama filmski uvjetovanim razdobljima, kraja sedamdesetih i početka pedesetih godina dvadesetoga stoljeća, pa ne iznenađuje ni raspon kolorita u prvo navedenom ni uporaba objektiva nalik tzv. mekocrtaču u drugom. Također, u nekoliko je scena primijenjen stvaralački postupak interpretacije prostora nalik kazališnom, što je zasigurno jasna posveta izvorniku. Oslanjajući se o populistički film naznačenoga doba, François Ozon posegnuo je i za posve primjerenim kadriranjem te se dinamika više postiže mizanscenom negoli montažom, a podjednako je zanimljiva i unutarprizorna uporaba tada uspješnih pop-skladbi koje svaka na svoj način ocrtavaju egzistenciju i djelovanje središnjega ženskoga lika. Izvanprizorna glazba relevantna je u prožimanju suvremenoga i retropristupa, pa je evociranje ugođaja prikazane filmske građe vrlo svrhovito.

Catherine Deneuve suvereno vlada filmskim prostorom, ne zasjenjujući pritom prinose ostalih sudionika glumačkoga postava. Tek uz blage manirizme, nužne zbog žanrovskog okvira komedije, ta iznimna francuska glumica pokazuje da ni u poznim godinama nije izgubila ništa od kvalitete u izvedbi te nenametljivo i nadograđuje lik zadan scenarijem. Glumački je doseg glasovitoga Gerarda Depardieua tek nešto slabiji, prije svega stoga što se očigledno više oslanjao o vlastitu osobnost negoli na značajke lika koji tumači.

Trofejna žena nije film bez ugođaja nostalgije, a da nostalgija ne bi skiznula u sentimentalnost, pobrinuo se Ozon ironijskim stvaralačkim odmakom u naraciji, prikazu društvenoga konteksta, filmskom jeziku. Odmakom ostvaruje osobitu žanrovsku istančanost, pa nije posrijedi uradak na prvu loptu, već djelo koje nudi različita tumačenja. Postmodernističke izvedbe, društvenoga konteksta i žanrovskoga predznaka, Trofejna žena ugodno je osvježenje u kinima, a naposljetku tvrdim da je starinskom ugođaju filma pridonijelo i dobrohotno starinsko ozračje Art-kina Grič. Kako je radnja Ozonova filma smještena u sedamdesete, a prostor kina nije obnavljan, povremeno sam se osjećao kao u vremeplovu, zapeo negdje u osamdesetima, što je Trofejnoj ženi dalo dodatnu vrijednost. Ipak, sa žaljenjem mogu ustvrditi da sam na toj projekciji bio sam u gledalištu, a nema sumnje da i film i kino zaslužuju znatno više posjetitelja.