Smrt kao temelj novih života

U romanu Protivnik božji (izd. AGM, Zagreb, 2003) francuski pisac i filmski redatelj Emmanuel Carrere (rođ. 1957. u Parizu) piše kako je istovremeno dok je Jean-Claude Romand ubijao svoju ženu i djecu, on bio na roditeljskom sastanku u školi koju je pohađao njegov najstariji sin Gabriel te nastavlja kako je nakon toga s obitelji otišao na ručak kod roditelja. Istu stvar učinio je i Jean-Claude, ali je on nakon ručka svoje roditelje – usmrtio. Nekoliko dana poslije Carrere je za taj slučaj višestrukog ubojstva saznao iz novina te je odlučio napisati knjigu o tome. Knjigu je pisao na temelju sudskih iskaza sama ubojice kao i njegovih prijatelja, susjeda i rođaka. Tako smo dobili prilično suhoparnu kroniku vrlo brutalna i nesvakidašnjeg zločina, koju Carrere prekida digresivnim bilježenjem događaja iz vlastitog života. Njegova namjera bila je povući paralelu između svoga i Romandova života i pokazati kako su oni zapravo prilično slični (obojica su dobro situirani, obiteljski ljudi iz više srednje klase) te je sugeriranjem da se i u najbenignijem čovjeku iz susjedstva može kriti krvoločni ubojica želio apostrofirati neočekivanost kao jednu od temeljnih sastavnica naših života. Isti književni postupak reportažnoga dokumentarističkog bilježenja događaja koje presijeca vlastitim razmišljanjima i refleksijama u esejističkom obliku Emmanuel Carrere primjenjuje i u romanu Neki drugi životi. Roman je to koji se također bavi smrtima, no smrt u ovom slučaju nije uzrokovana ljudskim djelovanjem, već nastupa zbog prirodne katastrofe (potres, tsunami) i bolesti (rak).

Prev. Ivana Barišić Oharek, Algoritam, Zagreb, 2011.

Roman je strukturiran dvodijelno; u prvome dijelu Carrere piše o tuzi roditelja kojima je tijekom odmora u Šri Lanki (na Božić, 2004) pogođenoj potresom i tsunamijem poginula kćerkica Juliette, dok u drugome dijelu autor doslovno iz dana u dan prati i dokumentira umiranje svoje šogorice od raka (igrom slučaja također Juliette). I jednoj i drugoj smrti pisac je svjedočio, štoviše, za dlaku su on, supruga i njihova dva sina izbjegli smrt od tsunamija na Šri Lanki jer su na dan katastrofe slučajno odabrali ostati u turističkom naselju i ne otići na plažu. Nekoliko dana prije katastrofe on i supruga upoznali su i družili se s bračnim parom kojemu ubrzo pogiba kćer i Carrere se osjetio pozvanim o njihovoj nesreći napisati knjigu. Pisanjem o tome taj događaj postaje i dijelom njegova života, on osvještava mnoge činjenice, analizira posljedice te nesreće te se iz svjedoka na neki način pretvara u sudionika jer proces pisanja vodi empatizaciji, a cijela knjiga kreće u smjeru analize na koji način susret sa smrću mijenja čovjeka i njegov život.

Usporedno s pričama o dvjema smrtima postupno se razvija i priča o odnosu pisca i njegove supruge. Njihov je brak naime u vremenu dolaska u Šri Lanku bio na izdisaju – već na prvoj stranici knjige autor piše kako se već dulje vrijeme njih dvoje udaljavaju jedno od drugoga, a knjigu otvara tvrdnjom da su noć prije tsunamija razgovarali o tome da se raziđu. Iako ju je volio, suprugu Helenu autor nije doživljavao kao osobu uz koju će ostarjeti. No susret sa smrću mijenja njegovu percepciju, što dodatno biva potencirano kada ih neposredno po povratku s odmora dočeka vijest o razbuktavanju terminalne bolesti ženine sestre Juliette. Svjedočeći posljednjim danima svoje šogorice, Carrere je bio svjedokom i tuge njezina supruga i njihovo troje malodobne djece te je postupno osvještavao i vlastiti strah od takva razvoja događaja. U kratko vrijeme Carrere je svjedočio najtežim situacijama koje ljude u životu mogu zadesiti – roditelji koji gube dijete i djetetov gubitak majke (odnosno, suprugov gubitak životne družice).

Svjedočeći umiranju šogorice on je svjedočio i bezuvjetnoj ljubavi između nje i njezina muža, bio je svjedokom Juliettine sigurnosti da će umrijeti u rukama čovjeka koji je bezuvjetno voli, zbog čega je ona, na kraju životnoga puta, u razgovoru s autorom svoj život proglasila uspješnim. Svjedočeći takvoj ljubavi Carrere je odabrao i svoj klimavi brak učvrstiti, poslije tsunamijskoga vala on je odabrao Helene, čvrst u namjeri da s njom proživi ostatak života, kako bi na kraju i njih dvoje vlastite živote mogli smatrati uspješnima. Smrt se tako ispostavila kamenom temeljcem novih života, učvrstila je ljubav između dvoje ljudi, nagnala ih da je učine trajnom i uvjere same sebe u njezinu trajnost, a životi koji su se naizgled činili nekim drugim životima, tuđim i dalekim, ispostavili su se neraskidivim dijelom njihovih života. Tim više što se Carrere potrudio svoju šogoricu što bolje upoznati pa je mnogo vremena proveo u razgovoru s njezinim kolegom s posla, sucem prizivnoga suda koji se zajedno s Juliette bavio sporovima između dužnika i vjerovnika, odnosno tzv. osobnim bankrotima ljudi koji se nađu u situaciji da više nisu sposobni vraćati kredite i plaćati račune. Autor tako mnoge stranice posvećuje analizi načina ekonomskoga porobljavanja ljudi od strane banaka i drugih kreditnih ustanova te dokumentira na koje se načine dvoje sudaca borilo protiv nepravednoga sustava. Iako te stranice narušavaju koherenciju rukopisa i dotad snažnim emocijama nabijen tekst zatrpavaju suhoparnom pravničkom i ekonomskom terminologijom, zbog aktualne ekonomske situacije i najave uvođenja instituta osobnog bankrota i u naš pravni sustav, hrvatskom će čitatelju i te dionice biti dobra pouka, ali i upozorenje. Ostatak rukopisa pak vrlo je ganutljiv, lucidan i intelektualno poticajan…