Siva boja vremena

Galerija umjetnina Split i Galerija Kula, uz potporu Grada Splita, priredile su izložbu In memoriam Jakova Pavića, velikana suvremenoga splitskog slikarstva, koji je potkraj prošle godine tragično preminuo u Splitu. Jakov Pavić, sin Ivana i Marije Mlačić, rodio se u Drveniku Velom 18. kolovoza 1927. Školu primijenjene umjetnosti završio je u Splitu 1953. Bio je nastavnik likovnog odgoja u Trogiru i Splitu. Samostalno je izlagao samo pet puta – u Splitu (1961. i 1973), Zagrebu (1962, 1979) i Beogradu (1979). Tek bi na nagovor nekih povjesničara umjetnosti dao poneku svoju sliku za skupnu izložbu u prigodi važnih nadnevaka. Kada ga je prije petnaestak godina akademik Kruno Prijatelj nagovarao da će mu prirediti slikarsku monografiju, odmahnuo je rukom i kazao: Neka sve bude kada mene ne bude, neka to bude u 21. stoljeću! Evo nas dobrano u trećem tisućljeću, ali danas više nisu među nama ta dva vrla Splićanina. Možda je i ta Pavićeva rezerviranost prema javnosti kumovala što su njegovu smrt prešutjeli svi naši (pisani) mediji. Stoga je za pohvalu ova prva posthumna izložba u spomen Paviću, koji se od prvoga predstavljanja javnosti prije pola stoljeća potvrdio kao slikar suspregnute, ali neprijeporne individualnosti, lako odredivih izvora (Vidović, Tartaglia i Ivančić) i rano definiranih tematskih interesa (veduta, interijer). Izložba nije retrospektivna već prigodničarska, koja sa 70 izloženih slika u ulju i kombiniranoj tehnici, posuđenih mahom iz triju privatnih zbirki, treba potaknuti na cjelovito vrednovanje i osustavljivanje Pavićeva mjesta u suvremenom hrvatskom slikarstvu, a u pripremi je i prva monografija o njegovu likovnom djelu.

Raspeće, 1985.

Pavićevo slikarstvo blisko je enformelu, a prema tome i avangardnom slikarstvu, imao je oko za najsuptilnije tonske razlikovnosti, tragao za strukturnim redom, volio svjetlo koje zrači iz tame s motivima u kojima čitamo sjetu bez tragizma i humor bez groteske. Stoga su rijetki zapisi o njegovu osebujnom likovnom svijetu. „Interijer prelije blago srebro ribljih krljušti, sfumatozno svjetlo kao membrana mediteranskog ugođaja, uznemiri ga začudni, neponovljivi koloristički detalj koji utisne na sliku potvrđujući dugu iluzionističku tradiciju splitskoga podneblja. Ispod masivnog štafelaja posloženi su ulomci kamena, sasušeni plodovi, krhotine koje samo slikaru znanom logikom čine stvarnim razlomljen i u slici ponovno spojen svijet“ – zapisala je o Jakovu pjesnikinja Gordana Benić.

O Pavićevim prigušenim tonovima, naličju svjetlosti i „tamnoj strani spiritualnog sunca“ nadahnuto piše Igor Zidić: „Crveno ili zeleno brže je, kaloričnije, toplije – dakle: življe – od bijelog, crnog i plavog. Ali ni plave, ni crne, ni bijele nema, u Pavića, bez sive. Sivo je boja vremena: boja, koja svakoj drugoj boji oduzima boju, stavlja joj prst preko usana. Kad sjene – večeri ili prethodnika – padnu preko njega Pavić ne potamni, nego se do kraja rasvijetli: postane vidljiv.“

„Slikarstvo je bila nužnost disanja. To nije nadrealizam, nego materijalizam. To nije svijet sanjara, nego težaka slike. To je mali okvir za lik samotnjaka i suvremenika koji se, poput nekih svojih slika, samo smjestio unutar starinskih i trošnih okvira“ – primijetit će Ive Šimat Banov o Paviću, koji se katkada potpisivao čak i u sredinu slike. Najzaslužniji za ovu postavku Josip Botteri Dini, ravnatelj Galerije umjetnina Split, kazat će kako se umjetnik nevidljivim stubama uspinjao na pozornicu svoje slike, tamo palio svoja unutarnja svjetla, raskošnu likovnu gozbu tog slikara shodnjega dana (dan izlaska, preminuća).

„Smrću Jakova Pavića završeno je jedno značajno poglavlje slikarstva u Splitu, istanjena do kraja linija kontinuiteta što je vodila od kasnobaroknog luminizma i bidermajerskog intimizma, pa preko vidovićevskog sutonjaštva i ivančićevskog ljeskanja tvari dovela do samoga ruba predmetne sugestije i škrte svjetlosne emanacije“ – zapisuje u katalogu akademik Tonko Maroević, koji je otvarajući spomenarsku izložbu istaknuo da je Jakov postao amblem Dalmacije, autentični interpret prostorno-vremenskih koordinata u kojima se zatekao. Umjetnik je s egzistencijalnim pokrićem što nadmašuje okvire uske stilske pripadnosti, a njegove slike prenose i stigmu epohe u kojima su nastale.