Shawu nisu potrebne moje intervencije

Iako je tek nedavno završila studij kazališne režije na Akademiji dramske umjetnosti, a u životopisu ima svega nekoliko (vrlo zanimljivih) režija, Helena Petković već je dobila priliku režirati Pigmalion G. B. Shawa u hramu hrvatskoga kazališta, Hrvatskom narodnom kazalištu, što je bio i povod za razgovor.

Snimio Senad Zemunović

Na počecima profesionalnoga puta otvorila vam se prilika režirati u Hrvatskom narodnom kazalištu. Kako ste reagirali na samu ponudu?

Zatekla me, budući da sam u trenutku kad mi je ponuđen Pigmalion tek završila rad na svojoj diplomskoj predstavi. Ipak, vidjela sam šansu za napredak i učenje te golem izazov, stoga sam prihvatila ponudu.

Što vas je privuklo toj klasičnoj Shawovoj komediji?

Pigmalion je vrlo zanimljiv i izrazito slojevit tekst, u kojem ima mnogo više od onoga što svi znaju na prvu loptu – romantične priče o cvjećarici koja se uzdiže do najviših društvenih slojeva. Shaw me oduševio dubokom duhovitošću, ali i činjenicom da njegov tekst korespondira s današnjim vremenom na način koji je sve samo ne jednodimenzionalan. Stoga mislim da je pogrešno povlačiti paralele između njegovih likova i ljudi koji nas okružuju u društvu danas – likovi iz Pigmaliona odveć su složeni za takvo pojednostavnjivanje. Primjerice, Alfred Doolitle u sebi sadrži toliko toga – istovremeno je kritika srednje klase kao takve, licemjerja i malograđanštine, ali i novokomponiranih bogataša koji nas danas okružuju.

Jeste li se zbog toga u postavljanju komada zadržali na originalu?

Čini mi se da tekst govori dovoljno sam za sebe i da mu nisu potrebne moje intervencije. Ne volim redateljskim postupcima doslovno objašnjavati nešto što je na profinjen način već upisano kroz karaktere i odnose unutar dramskog teksta, niti publici volim nametati eksplicitno svoju interpretaciju. Mislim da će pažljiva publika moći iščitati pitanja kojima smo se unutar teksta htjeli baviti.

U predstavi ste se odmaknuli i od uobičajenoga holivudskog kraja. Zašto?

Željela sam napraviti kraj s tekstovima iz epiloga koji je Shaw poslije dopisao revoltiran interpretacijama koje je smatrao netočnima. Njemu se činilo da je jasno kako Higgins i Eliza nikako ne mogu završiti u romantičnoj vezi, ali ipak su redatelji i glumci koji su ga postavljali stalno publici servirali happy end koji je prodavao predstavu. Zbog toga je kraj naše predstave i izvedbeno u drugom kodu, glumci izlaze na scenu i prepričavaju sve ono što se s likovima događa nakon kraja drame. To je kraj koji prekida sve iluzije i ne nudi mogućnost romantičnog završetka.

Eliza Doolittle u komadu pokušava na brzu ruku skinuti svoje priprosto ruho i zagrnuti se damskim. Može li se povući paralela između nje i naših današnjih mladaca, koji na sve načine pokušavaju skratiti put do uspjeha?

Na prvi pogled definitivno može. No Shawova Eliza odveć je sofisticiran dramski lik za povlačenje takvih paralela. Čini mi se da je ona djevojka snažna karaktera tijekom cijelog komada. Na početku ona jednostavno nema na raspolaganju sredstva kojima bi izrazila sve ono što ona jest – ne barata jezikom, nepismena je i neobrazovana. No iz niza postupaka vidi se da je poprilično ponosna osoba koja dolazi pošteno platiti za satove govora.

Predstava raste i gradi se oko Elizina vlastitog razvoja. Kako je bilo raditi s Dariom Lorenci Flatz, koja je uvjerljivo provela Elizu od neuke djevojke do dame?

Daria je vrlo inspirativna, inteligentna i predana glumica i mislim da imamo bliske senzibilitete, stoga je i rad bio jako zanimljiv. Zajedno smo došle do govora kojim će se u predstavi koristiti – zadala sam zadatak novog i neutralnog iskrivljenog govora, koji je ona potom uspješno realizirala. Iz dana u dan veselila me svojom energijom i beskrajnim mogućnostima transformacije – ona je kadra u kratkom roku zamijeniti lice naivne djevojčice licem ozbiljne, emocionalno zrele žene, i to je za redatelja strahovito poticajno.

Neutralno iskrivljenim govorom zaobišli ste zamku regionalizacije Elizina govora. Zašto?

To bi banaliziralo problematiku komada, a osim toga činilo mi se da bi se takvim postupkom nužno nametnuli problemi koji nisu upisani u Shawovu komadu i koji mene ne zanimaju, a kojima bismo se morali početi baviti. Smatram da se između govora klasne distinkcije (na koji nailazimo u komadu) i govora regionalne distinkcije (što bi se postiglo lokalizacijom) ne može povući paralela. Također, problem bi postali i određeni stereotipi o pojedinim regijama Hrvatske i mislim da bi to oštetilo tekst na najstrašniji način. Eliza Doolittle gradska je cura, ali potpuno nepismena i neobrazovana. Takvih ljudi u Hrvatskoj ima i u Dubrovniku, i u Splitu, i u Vukovaru, i u Zagrebu.

Za kraj, kakvo vam je bilo iskustvo rad u HNK-u?

Za mene je to bio vrlo ugodan proces u kojemu su svi doprinosili i u kojem sam mnogo toga naučila uz pomoć glumaca. Mislim da sam imala veliku potporu unutar ansambla i na tome sam jako zahvalna. Olakotna je okolnost bila i činjenica da sam uza se imala iskusan autorski tim, koji mi je svakodnevno olakšavao posao, kao i vrlo profesionalnog inspicijenta, pa sam se mogla usredotočiti na kreativni dio posla.