Sapunica u engleskom salonu

Kad gledatelj dočita knjižicu kazališne predstave Pigmalion, Georgea Bernarda Shawa i zagrebačkoga HNK-a u režiji Helene Petković, premijerno izvedene 23. ožujka, ubrzo shvati da je rađena ne samo kao vodič kroz predstavu nego i kao putokaz u aktualitet i ukus hedonističkog društva. Na kraju knjižice je i reklama suvenirnice, gift shopa, koja trguje kuhinjskim pregačama, šalicama, majicama, torbicama, bilježnicama... Ta činjenica umnogome određuje poetiku, poruku i kvalitetu predstave.

Suvremena Eliza Doolittle (Daria Lorenci Flatz)

Doduše, sadržaj komedije Pigmalion nije bez trgovine. Naime, dvojica engleskih bogataša, profesor fonetike Higgins i pukovnik Pickering, oklade se u veliki novac da će cvjećaricu Elizu, priprostu djevojku s ulice, za šest mjeseci učiniti damom iz visokoga društva. Ali osim trgovanja to uključuje prepariranje i dresiranje njezina ponašanja, dakle mijenjanje karaktera cvjećarice i njezina preodgoja po željama profesora Higginsa, suvremenoga Pigmaliona.

Mit o kiparu Pigmalionu – koji se zaljubio u vlastitu skulpturu žene, koju je po njegovoj želji božica ljubavi Afrodita oživila, a on je oženio i s njom živio – Shawu je metafora i okvir u koji smješta onodobni imperijalno-kolonijalni svjetonazor engleskoga društva. Njegovu Pigmalionu kip je cvjećarica, a Afrodita stroj. Koristeći mit i suvremenog znanstvenika Shaw satiričkim bodljama ubada englesko društvo, njegov imperijalni mentalitet i staleški rasizam – dakle, piše o licemjerju i problemima morala, koji je oduvijek varijabilna i relativna kategorija.

U vrijeme kad je Pigmalion napisan (1912) moral možda nije imao veću cijenu nego danas, ali je bio razlog i poticaj Shawova stvaralaštva. U eseju Tehničke novine u Ibsenovim dramama, objavljenu još 1891, Shaw se suprotstavlja kritičarima koji misle da „umjetnost ne treba biti didaktična“ i tvrdi da se drama mora izdići „iznad djetinjaste potražnje za pričom bez etike“, dakle bez morala. A moral nije moral ako je lišen „svakog etičkog značenja“ ili ako je „isuviše očit po svojoj etici da ostavlja mjesta za raspravu“. Zato vjeruje u poruku i stoga mu je zanimljiv onaj komad u kojem se „postavljaju i sugestivno raspravljaju problemi ponašanja karaktera od značaja za ljude u publici“. Piše kako publika mora imati „osjećaj da je nešto ponijela s predstave“ i to „zadržala u trajnom vlasništvu“.

Naravno, Shaw u Pigmalionu ne kritizira samo nemoral onodobne engleske srednje klase, što izričito naglašava, nego svevremenu njegovu prisutnost u svim društvima. Pa i u sadašnjem našem društvu, koje imperijalnomu ugađa. Koje svojim postupcima, u čemu prednjači vlast, sudjeluje u produciranju istoga takva mentaliteta. Zato je Pigmalion suvremena komedija i utoliko je njegovo stavljanje na repertoar HNK-a dobar potez.

Ali, što bismo bez tog ali, unatoč tomu oni glavni razlozi, umjetnički, pokazuju da vodstvo HNK-a nije doraslo tom izazovu. Pogotovo vodstvo drame, koje je redateljici učinilo medvjeđu uslugu.

Za pohvalu je što su režiju dali mladoj osobi, ali je nedopustivo ne upozoriti „inovativnu” redateljicu da komedija kakav je Pigmalion, ima svoje poetske i dramaturške zadanosti. Kao što ih ima i dramatičar Shaw. Njegovo se kazalište sastoji od odličnih ideja i osebujnih priča, od vrsnih dijaloga i govorne fraze načičkane žalcima i duhovitostima, od manire u značenju stila igre i scenskog ponašanja, od poruke bez koje je Pigmalion nezamisliv itd.

Da se to imalo na pameti, vjerojatno ne bi bila izbačena većina duhovitih govornih vježbi, vjerojatno bi salon bio salon, a ne fragment salona (scenografija Dinka Jeričević), vjerojatno tada glumci ne bi hodali kako se komu hoće, vjerojatno također mlada i neiskusna kostimografkinja (Zjena Glamočanin) s nekim kostimima ne bi promašila itd., itd.

Jednostavno rečeno Pigmalion je za redateljicu Petković bio prevelik zalogaj, koji nije ni dobro zagrizla, a kamoli sokovima natopila. Ali za spomenute propuste odgovornost snose i ostali suradnici i mentori.

Ako se donekle uvaži prevoditeljevo (Marko Maras) opravdanje što govor likova nije obojio njihovim govornim posebnostima, to možda nisu smjele propustiti redateljica i dramaturginja Ana Tonković Dolenčić. Jer da je tekst adaptiran, govorno i karakterno prilagođen našim prilikama, možda publici i ljubiteljima Shawova kazališta ne bi bilo čudno u engleskom salonu gledati nezgrapnosti tajkuna iz naših sapunica.

Tada se vjerojatno mnogi znalci ne bi pitali zašto u podjeli Ovaj i Ona, kada u tom, istina kreativno umornu ansamblu, ima još isto tako dobrih umjetnika koji bi u tim ulogama bili bolji. No kako je to izostalo, dobili smo predstavu dostojnu ukusa reality showa u kojoj su se glumci možda dobro osjećali, ali nisu bili iz komedije koji su igrali.

Daria Lorenci Flatz (na početku socijalno devijantna, a ne priprosta Eliza Doolittle) i Siniša Popović (profesor Higgins, obučen kao kakav provincijski načelnik općine) nisu ponudili nijanse u karakteru, frazi i gesti, što tu komediju stavlja na iznimno mjesto u Shawovu opusu.

Iznimka koja spašava što se spasiti dade je Branka Cvitković (gospođa Higgins), u čijoj je glumi bilo uvjerljivosti i rafinmana potrebna toj vrsti kazališta. Na trenutke glumačkim zanosom, a najviše trudom, približili su joj se Zvonimir Zoričić (Alfred Doolittle), Franjo Kuhar (pukovnik Pickering), Ana Begić (gospođica Hill) i Alen Šalinović (prof. Nepomuk).