Prasac i estetika

U jednoj od onih televizijskih emisija u kojima ljudi naklapaju o svemu i svačemu, a najviše o sebi i svojoj važnosti, čuo sam neku estradnu djelatnicu kako pripovijeda o svome vikendu na Čiovu: vozila je, kaže, bicikl, brala šparoge, išla s prijateljima na ribe, i uopće, sjajno se provela. Pa zaključuje doslovno ovim riječima: uživala sam kao prase. Tu sam se malo lecnuo. Slutio sam, doduše, što gospodična želi reći, ali sam ujedno bio siguran da će njezine riječi mnoge gledatelje – pogotovo na sjeveru – začuditi i zbuniti.

Jer, upitat će se ti gledatelji kako je dotična umjetnica došla na to da sebe uspoređuje sa svinjčetom: kakva je to nova moda i postoji li u tome neko skriveno značenje? A onda, upitat će se svakako i po čemu je upravo prase ona pojava koja najbolje i najslikovitije prikazuje užitak.

A stvar je zapravo jednostavna. Ona medijska zvijezda nije se na Čiovu samo dobro provodila, nego je nešto i naučila: čula je ondje izraz guštati ka prasac, pa ga je naprosto prevela na književni jezik. Pritom je u prijevodu – kao što se i inače često događa – malko postradao smisao. Jer prase nipošto nije isto što i prasac: prasac je odrasla životinja, velika i debela, dok je prase mladunče, pa njegovo guštanje i nema pravu težinu. Prasac, da se kaže izravno, zna što je gušt, a prase to još ne zna.

Dobro, reći će tkogod, pa što je onda taj blaženi gušt? U tome je, dakako, srž problema, i to najprije treba objasniti kontinentalcima, pa i onoj pjevačici, koja je očito i sama sa sjevera, ali joj se učinilo da će lako usvojiti južnjačku terminologiju i južnjački svjetonazor. A pritom bi bilo najvažnije objasniti joj da gušt nipošto nije isto što i užitak.

Tko se ikada motao po našoj obali, pa gledao oko sebe i slušao što ljudi govore, mogao je zapaziti kako je taj termin širok i elastičan. Mogao je, recimo, uočiti da ima mnogo ribljih restorana koji se zovu Gušt ili Gušti, pa je po tome možda zaključio da je termin gušt prije svega gastronomska kategorija i da se odnosi na dobre bokune. Ali onda ga je pokolebalo kad je vidio da isto ime nosi i poneki kafić. U kafiću se pak ništa ne jede, dok je ono što se pije odveć skromno da bi se moglo smatrati izvorom nekakva velikog užitka. Gušt, dakle, kod kafića proizlazi iz nečega drugog. A jasno je i što je to drugo: to je sjedenje na terasi, razgovor s prijateljima, promatranje prolaznika.

Kad smo već kod promatranja prolaznika, evo još jedne uporabe riječi gušt koja nam pomaže da razumijemo širinu pojma. Kad naiđe kakva lijepa djevojka, oni što sjede u kafiću reći će: Guštaš je gledat. Gušt, dakle, nipošto nije samo užitak u jelu i piću, ili užitak u odmoru (kaže se na tim terasama: od gušta ću jednu zapalit) nego i u estetskim senzacijama.

E, a kad se stigne do estetskih senzacija, onda smo već mnogo bliže pravom opsegu pojma gušt. Nešto bi nam možda mogla pomoći i etimologija te riječi. Jer u talijanskom gusto znači ukus, pa zato kad čovjek gušta, onda to znači da je to što mu se nudi – hrana, piće, kupanje ili pogled na naočite prolaznice – upravo po njegovu ukusu, baš ono što on voli. A ukus je, dakako, prije svega estetska kategorija, on nam pomaže da procijenimo pojave oko sebe i da ih vrednujemo. Pritom – na to upozorava pojam gušt – ne procjenjujemo te pojave toliko sa stanovišta ugode koju nam pružaju, koliko s gledišta njihove ljepote, dakle sa stajališta neke njihove opće, trajne vrijednosti.

Zato se kaže učiniti komu po guštu. To ne znači prirediti mu užitak, nego znači postupiti onako kako se njemu sviđa, kako njegovu ukusu odgovara. A to što mu činimo po guštu – na kontinentu bi se reklo po volji – najčešće se sastoji u nekim riječima ili postupcima, pa sadržava u sebi prije svega moralnu vrijednost. Isto se tako kaže da netko nešto čini za svoj gušt, a tada je obično riječ o kakvoj umjetničkoj djelatnosti: gradnji brodova u boci, sviranju gitare ili uzgoju rijetkoga cvijeća. Ukratko, čini se da imenica gušt i glagol guštati izvorno nisu zamišljeni zato da bi opisali tjelesne užitke, nego prije svega duhovne.

Dobro, reći će tkogod, a kako se onda u cijeloj priči pojavio prasac? Kako je baš on postao metafora najvećega užitka? I za to postoji objašnjenje, a nije ni jako komplicirano. Ima ono dva lica, povijesno i stilsko.

Povijesno objašnjenje kaže otprilike ovako. Nastajući u sferi ukusa, pojam gušt odnosio se isprva na profinjene duhovne užitke, ali se poslije proširio i na fizičku sferu i postao primjenljiv na vožnju biciklom ili branje šparoga. Baš kao što se i sam pojam užitka – a i ukusa – pomalo demokratizirao, tako je i upotreba toga pojma postajala sve slobodnija, pa su zato oni kojima su duhovni užici nedostupni rabili taj pojam za razne oblike tjelesne lagode. U tjelesnoj pak sferi, prasac je najlogičniji simbol, jer on najviše i uživa upravo u fizičkome.

Premda se on tu mogao pojaviti i iz stilskih razloga. Jer prasac doista znade uživati, i to se na njemu vidi: kad dobije dobru hranu, kad se uvali u blato, onda svakom svojom kretnjom i svakim zvukom pokazuje koliko uživa. Ako se, dakle, želi naglasiti intenzitet nečijega užitka, kaže se da on gušta ka prasac, pa makar se radilo i o slušanju Wagnerove glazbe. A efekt kontrasta tada još više pridonosi stilskoj izražajnosti.

Stilski aspekt pokazuje da je riječ gušt delikatna i da je lako pogriješiti u njezinoj uporabi, pa nije čudo što je pogriješila i ona zabavljačica. Možda sam negdje pogriješio i ja, pa mi jedino ostaje nadati se da ste barem guštali čitajući sve ovo.