O kazalištu – stručno i prisno

Svaki je tekst u ovoj knjizi zaokružena cjelina i nastao je s nekim povodom, ali se svi oni preklapaju i probijaju isključivo teatrološke okvire, progovarajući komparativno i interdisciplinarno

Iz niza knjiga koje je teatrologinja Antonija Bogner Šaban napisala, priredila ili uredila – od prvih njezinih ukoričenih autorskih radova Marionete osvajaju Zagreb (1988), Marko Fotez – život i djelo (1989), Tragom lutke i Pričala (1994), preko Kazališnoga Osijeka (1997), Zaustavljenih trenutaka glume (2000) i Povrata u nepovrat (2001), do Novih sadržaja i starih tema (2007) te mnogih monografija o kazalištima, smotrama i kazališnim umjetnicima, napose glumcima, i kataloga kazališnih izložaba koje je priređivala što u Odsjeku za povijest hrvatskoga kazališta u Zagrebu, što u kazališnim predvorjima i izložbenim prostorima, jasno se izdvajaju četiri područja kojima se ponajviše bavila, kojima se neprekidno vraća. To su lutkarsko kazalište i njegovi stvaraoci, glumci i gluma, Osijek i Slavonija te, u novije doba, Ivo Raić i hrvatska moderna. Ta su četiri područja prisutna i isprepletena na više od 250 stranica njezine nove knjige rasprava, osvrta i sjećanja Kazalište u povijesti i pamćenju (Ogranak Matice hrvatske u Osijeku, 2011).

Izd. Ogranak Matice hrvatske u Osijeku, 2011.

O lutkarima i lutkarskom kazalištu riječ u prilozima o Kosovki Kužat Spaić, svečanom zastoru u obnovljenom Zagrebačkom kazalištu lutaka, bugarskim umjetnicima u hrvatskom dječjem kazalištu te recenzijama knjiga Henrika Jurkowskog, Borislava Mrkšića i Luka Paljetka. Glumcima i glumi posvećeno je nekoliko obljetničkih i oproštajnih tekstova. Piše tako Antonija Bogner-Šaban o svojim Slavoncima, „glumčini“ Vanji Drachu i Fabijanu Šovagoviću koji je „izgarao unutarnjom vatrom“, pa o „osebujnom“ Špiri Guberini i Reneu Medvešeku, „umjetniku izvornog nadahnuća“, i napokon o Eni Begović i njezinu „glumačkom erosu“.

Knjiga u više glasova

Glumac i redatelj Ivo Raić, umjetnik koji se obrazovao u češkom i njemačkom kazalištu te u Hrvatsku na početku 20. stoljeća donio esteticizam, u središtu je prisjećanja na susrete i razgovore s Nikolom Batušićem, pod naslovom Karta za budućnost. Točno bi zapravo bilo reći da je Raić u hrvatsko kazalište prvi donio onodobnu queer estetiku. Na svoj, živopisan i lucidan, način to je i rekao već A. G. Matoš, odredivši Raića kao „majstora u preodijevanju“, „muškarca sa ženskim toaletnim instinktima“ i „čudna, bizarna eksemplara savremene umjetničke hrvatske psihe“. Osijek i Slavonija prisutni su pak, ako ne kao nosiva tema, primjerice u studijama Cererina i Dionizova prikazbena poslanica i Početak prije početka, onda kao pozornica na kojoj se odvija ono o čemu je u pojedinim tekstovima riječ ili, kazališno rečeno, prospekt pred kojim se to odvija. Dakako da autorica izlazi iz tih područja pa će se u ovoj knjizi naći i „naknadni“ zapis o riječkom uprizorenju dramatizirane „kronisterije“ Nedjeljka Fabrija, i sjećanja na Vidu Flaker i Ivana Jindru, i recenzije knjiga Branka Hećimovića i Maje Đurinović, i kazališni plakati za mjuzikle kovača naših scenskih uspješnica Alfija Kabilja, i kostimi Ljubice Wagner i štošta još.

Antonija Bogner-Šaban

Nego, zašto se naslovom kazalište smješta ili izmješta u povijest i pamćenje, odnosno i u povijest, i u pamćenje? Riječ je o dvjema stranama, dvama licima ove knjige, dvama glasovima što iz nje odjekuju. Jedno je glas znanstvenice, povjesničarke hrvatskoga kazališta, teatrologinje koja pomno istražuje dokumente – plakate, fotografije, pisma, kritike, kostimografske i scenografske skice, ugovore, dramske tekstove i sve što izravno ili posredno svjedoči o kazalištu – pa potom javnosti priopćuje rezultate svojih istraživanja i postavlja pitanja na koja ima i pitanja na koja nema odgovora. Drugo je glas senzibilne sudionice kazališnih zbivanja, glas štovateljice, suradnice, prijateljice, zagovornice, glas osoban, pristran u najboljem smislu te riječi i emotivan. Na početku knjige dominira prvi glas, a postupno se uvodi te postaje sve jači dok posve ne prevlada drugi glas.

Početci prije početka

Tako se u prvom poglavlju knjige, Kazališne teme – u srcu i korijenima zapisane, govori o počecima glumišnoga djelovanja u Slavoniji, Baranji i Srijemu: o Požegi, Brodu, Vukovaru, Osijeku, Iloku i drugim gradovima, o školskim kazalištima i kazališnim dragovoljcima. Autorica nastavlja raspravom o „početku prije početka“, odnosno o zgodimičnim predstavama na hrvatskom jeziku što su prethodile otvaranju Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku u prosincu 1907. Slijede portreti – svojevrsna dopuna knjige Povrat u nepovrat – trojice slavonskih kazališnih stvaralaca: redatelja Branka Mešega, pjesnika, dramatičara, dramaturga i kritičara Miroslava Slavka Mađera te slikara i scenografa Joze Matakovića. Tu dakako preteže onaj prvi, znanstvenički glas.

U drugom poglavlju, kako i njegov naslov Kazališne teme – profesionalne i prijateljske sugerira, prisutna su oba glasa. Istina, i ovdje je Antonija Bogner-Šaban „glasnija“ kao teatrologinja koja priređuje izložbe i monografije ili podnosi simpozijska priopćenja o umjetnicima poput kostimografkinje Ljubice Wagner, slikara Ivice Antolčića, skladatelja Alfija Kabilja, glumca Špire Guberine, povjesničara radijske i televizijske drame Nikole Vončine (za kojega je, uzgred rečeno, i Zagrebačko kazalište mladih postalo ono što je danas), glumca i redatelja Renea Medvešeka te bugarskih dramatičara, scenografa, redatelja i drugih umjetnika u našem dječjem i lutkarskom teatru. Prisutan je ovdje, međutim, i glas njihove sugrađanke, suradnice i prijateljice, osobe koja je s njima znala podijeliti sumnje i nade, strahove i radosti što izlaze iz okvira uobičajene umjetničko-kritičke razmjene iskustava.

Prvi je glas ponovno nadmoćan, razumije se, u prikazima novijih knjiga plesačice, koreografkinje i kritičarke Maje Đurinović (Razvoj suvremenog plesa: Ana Maletić – životopis, 2008), europskoga doajena povijesti lutkarstva, poljskoga sveučilišnog profesora i našega čestog gosta Henrika Jurkowskog (Povijest europskog lutkarstva u dva sveska, 2005. i 2007), dramaturga, redatelja i teoretičara Borislava Mrkšića (Drveni osmijesi. Eseji iz povijesti i teorije lutkarstva, drugo izdanje, 2006) i pjesnika, prevoditelja i jednoga od tvoraca „zadarskoga lutkarskog čuda“ Luka Paljetka (Lutke za kazalište i dušu, 2007) te raščlambi „osobnih sjećanja teatrologa“ i povjesničara hrvatske drame Branka Hećimovića (Izdaja forme, 2010) kojom to poglavlje i završava.

U središtu uvijek ljudi

Susreti i sjećanja, posljednje poglavlje, koje počinje nadasve osobnim, lirskim zapisom Za one kojih više nema, gdje se autorica otkriva i kao vrsna prozaistica, prožeto je emocijama i onaj drugi glas u njemu je nadmoćan. Riječ je o sjećanjima na preminule članove obitelji, na oca, na omamu i otatu Bogner, na dida i baku Stilinović, potom na pjesnika Dragutina Tadijanovića, sad se već može reći legendarnoga Tadiju, pa na teatrologa Nikolu Batušića s kojim je vodila razgovore i prepisku o Ivi Raiću, na tihu ljubiteljicu komedije i duhovitu sugovornicu Vidu Flaker, na scenografa Aleksandra Augustinčića, omiljenoga Šandora, pa Enu Begović i Kosovku Kužat Spaić, Vanju Dracha, Fabijana Šovagovića i Ivana Jindru. A tu je i „naknadni“ zapis o predstavi koje više nema, a naslov joj je itekako prikladan: Vježbanje života Nedjeljka Fabrija, Darka Gašparovića, Georgija Para i pojačanoga riječkog ansambla.

Svaki je tekst u ovoj knjizi zaokružena cjelina i nastao je s nekim povodom, ali se svi oni preklapaju i probijaju okvire. Iz portreta Branka Mešega saznajemo podosta toga o ozračju u kojemu je djelovao i koje nije bilo nimalo naklonjeno kazalištu, napose ne eksperimentu u kazalištu, i o nizu mladih ljudi koji su izašli iz njegova Mini teatra: Zvonimir Ivković, Inge Appelt, Dunja Koprolčec, Damir Munitić... Joza Mataković bio je pak scenograf Mešegovu Skupu i Mađerovoj dramatizaciji Kozarčeva Đuke Begovića. Kazalište se, posredovanjem Nikole Vončine, Miroslava Slavka Mađera i Ljubice Wagner, širi na radio, film i televiziju. Tematske se niti isprepleću, spomenuta područja zanimanja šire i ulaze jedno u drugo.

Bez obzira na naslove i teme, povode nastanka i odabrane pristupe, u središtu tekstova objavljenih u ovoj knjizi svagda su ljudi – oni koji su ovdje, s nama i među nama, i oni koji su također ovdje, ali u nama.