Neizmjeran doprinos franjevaca

Jezik Hrvata u Bosni i Hercegovini važna je tema i za Hrvate u BiH i za Hrvate u Hrvatskoj jer smo dio cjeline, naglasila je Jadranka Gvozdanović (Sveučilište u Heidelbergu) na otvaranju međunarodnoga skupa Jezik Hrvata u Bosni i Hercegovini od Matije Divkovića do danas, održana 23. ožujka u organizaciji Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Na simpoziju održanu u Maloj vijećnici Rektorata sudjelovali su znanstvenici sa sedam domaćih i stranih sveučilišta, a suradnju i potporu Hrvatima u BiH istaknuo je i Staša Skenžić iz MZOS-a.

Izlagački je dio skupa otvorio Ivo Pranjković sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta temom Jezik Hrvata u BiH, kojom je nastojao prikazati dijalektnu situaciju u Bosni i Hercegovini, nekad i danas, razvoj književnoga jezika u BiH od 11. stoljeća do početka dvadesetoga u trima razdobljima. Govorio je i o jezičnoj politici u Austro-Ugarskoj, staroj i novoj Jugoslaviji te o današnjoj jezičnoj situaciji. Miroslav Palameta (Filozofski fakultet u Splitu) bavio se prostorom Ilirika te utjecajem na oblikovanje jezičnoga koinea pod naslovom Lingua Illyrica od XVII. do XIX. st., dok je Josip Lisac (Sveučilište u Zadru) izlaganje posvetio Daliboru Brozoviću i jeziku bosanskih franjevaca. Njihova je uloga (ponajprije franjevaca Bosne Srebrene) u kulturnom životu te u jezičnopovijesnim kretanjima u Bosni i Hercegovini bila neizmjerna. U Mostaru je 1873. Franjo Miličević objavio Pravopis za nižje učione katoličke u Hercegovini, prvu pravopisnu knjižicu objavljenu u Hercegovini, o čemu je govorila Katica Krešić (Filozofski fakultet u Mostaru). Franjevci su u 18. stoljeću na hrvatskom i bosanskom području objavili priručnike koji su prenosili različita znanja. Diana Stolac (Filozofski fakultet u Rijeci) analizirala je nazivoslovne prinose u gramatikama Tome Babića, Lovre Šitovića i Josipa Jurina, zatim u matematičkome priručniku Mate Zoričića te u ljekaruši Luke Vladimirevića. Ti su nazivi danas važan dio hrvatske nazivoslovne baštine, iako mnogi od njih nisu u uporabi.

Stilskim figurama na fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj i leksičkoj razini u djelima franjevačkih pisaca Ivana Ančića, Lovre Šitovića, Mate Zoričić i Petra Bakule bavila se Alojzija Tvorić. Na prostoru Bosne (Jajce, Banja Luka) u jednom je razdoblju stvarao i Nikola Šop (1904–1982), o čijem je jeziku u različitim fazama njegova pjesničkoga stvaralaštva govorila Fedora Ferluga-Petronio (Universitŕ degli Studi di Udine). Otsim u Bosni, Šop je stvarao i u Srbiji (Beograd) i u Hrvatskoj (Zagreb), no svagdje se služio istim jezikom – hrvatskim ijekavskim. Pavao Knezović (Hrvatski studiji) govorio je o polivalentnosti latinskoga jezika u BiH, čiju uporabu možemo pratiti od 10. stoljeća, odnosno od pisma pape Ivana X. kralju Tomislavu i humskom knezu Mihovilu. Oblici uporabe mogu se podijeliti na razdoblje do pada Bosne, zatim na stoljeća pod osmanskom vlašću, kad je bio „simbol katolika u odnosu na inovjerce“ i hrvatskoga identiteta te na razdoblje svojevrsna procvata latinskoga u 19. i u 20. stoljeću.

U drugom je dijelu skupa održan okrugli stol na kojem je u uvodnim izlaganjima bilo riječi o socijalno-kulturnom identitetu i konkretnoj komunikaciji Hrvata u Bosni i Hercegovini, o problematici nedovoljne ustaljenosti hrvatske jezične norme (O jeziku u Bosni i Hercegovini – Jadranka Gvozdanović), zatim o pravnom i stvarnom položaju hrvatskoga jezika u BiH (Josip Grubeša, Filozofski fakultet u Mostaru) te o sociolingvističkoj situaciji u BiH prikazom istraživanja (Ana Valjan, MZOS), nakon čega je uslijedila rasprava.