Nedostaje nam promocija

HMD nije ekscesan, ne galami, nego radi u tišini, ali muzikološke mrave trebalo bi naučiti cvrčati

Muzikologija je u Hrvatskoj mlada disciplina, čija je katedra osnovana 1970, a njezinu institucionalizaciju upotpunilo je osnivanje Hrvatskoga muzikološkog društva točno na dan 27. ožujka 1992. U povodu 20. obljetnice djelovanja Društva 26. ožujka ove godine održana je u Zagrebu svečana sjednica. Bio je to povod razgovoru s današnjom predsjednicom HMD-a Vjerom Katalinić o značenju i položaju Hrvatskoga muzikološkog društva danas, mjestu znanosti o glazbi unutar hrvatskoga znanstveno-kulturnog spektra, ali i prilika za javno detektiranje problema, koje će u budućim perspektivama HMD, odnosno njegovo članstvo, morati rješavati.

Koje je to ključne stvari pokrenulo i ostvarilo Društvo u proteklih dvadeset godina?

Osnivačka skupština održana je 27. ožujka 1992, kada je donesen Statut, a na prvoj redovitoj skupštini u srpnju iste godine prvi plan rada. U obama su dokumentima istaknute glavne smjernice djelatnosti Društva, a to su izdavačka djelatnost te poticanje znanstvenoga rada, osobito međunarodnom djelatnošću. Pokazatelji su jasni: HMD je dosad objavio 43 knjižna naslova i dvadeset godišta dvaju časopisa koja izlaze dvaput godišnje. Ukratko, više od 20.000 stranica najkvalitetnije muzikološke literature koja je dostupna na hrvatskom tržištu knjiga i ideja o glazbi. O njihovoj vrijednosti svjedoči desetak nagrada i priznanja, koje su autori i urednici dobili od Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Hrvatskoga društva skladatelja i grada Zagreba. Znači, osim dvaju časopisa – domaćeg Arti musices i međunarodnog International Review of the Aesthetics and Sociology of Music – Društvo je objavilo niz izdanja u serijama Muzikološke studije, Muzikološki zbornici, Opća povijest glazbe, notna izdanja pod naslovom Gazophylacium musicae croaticae, serija kataloga i najnovija sa znakovitim naslovom Musicologie sans frontičres – Muzikologija bez granica, koja jasno indicira usmjerenje Društva. U tom se pogledu djelatnost Društva nadopunjuje s onom drugom, a to je organiziranje znanstvenih skupova i predavanja. Prvi međunarodni znanstveni skup koji je Društvo organiziralo u listopadu 1992. – Off-Mozart: glazbena kultura i „mali majstori“ srednje Europe u razdoblju od 1750. do 1820. – značio je početak sustavne djelatnosti. Do danas je priređeno deset znanstvenih skupova, uglavnom međunarodnih, na kojima je pročitano 204 referata, a sudionici su došli iz većine europskih zemalja te iz SAD-a i Kanade. U tom nizu čine mi se najvažnijima simpozij Zagreb i hrvatske zemlje kao most između srednjoeuropskih i mediteranskih glazbenih kultura, održan 1994. u povodu 900. obljetnice zagrebačke biskupije, i Franjo Ksaver Kuhač (1834–1911): glazbena historiografija i identitet, održan ujesen 2011. Gradnja mostova i utvrđivanje identiteta dominantne su zadaće znanstvenika, osobito onih u humanistici.

Čime, kao predsjednica, niste zadovoljni, gdje vidite slabosti?

To je nešto što stalno ponavljam: nedovoljna aktivnost članova Društva. Kad ustanovite da je od dvanaest inicijatora osnutka Društva, preko 24 člana na osnivačkoj skupštini, danas Društvo naraslo na 269 članova (od toga 111 redovitih, dakle muzikologa, 40 pridruženih, dakle onih iz srodnih struka te 49 pripravnika. studenata), a na većinu skupova i predavanja dolazi istih dvadesetak članova, moje će lamentacije biti jasne. Znam da su svi zaposleni, da daleko stanuju i sl. Ta i ja sam članica nekih društava u kojima su me valjda dvaput vidjeli. No ovdje je ipak riječ o primarnoj struci, koja neke, čini se, baš i ne zanima. Njih bi trebalo nekako animirati, pa sam zato 1999. pokrenula godišnje susrete članova, na kojima svi koji žele mogu referirati o svojim stručnim preokupacijama, istraživanju koje provode, prikazati neku (pa i svoju) knjigu, a bilo je i malih znanstvenih studija koje su potom objavljene u časopisu Arti musices.

Bilo je riječi o osnivanju pedagoške sekcije Hrvatskoga muzikološkog društva. Što će biti njezine zadaće?

Pedagoška je sekcija osnovana u veljači 2009. i polučila je već prve rezultate. Osnovne ideje iznijela je na nedavnoj svečanoj sjednici njezina voditeljica Željka Tonković, kad je kao glavni problem istaknula nedostatnu brigu za stručno usavršavanje nastavnika muzikologa, koji su se dotada priklanjali brojčano snažnijem udruženju glazbenih i plesnih pedagoga. Na inicijativu Pedagoške sekcije, Agencija za odgoj i obrazovanje odobrila je osnivanje neovisnoga Stručnog vijeća nastavnika muzikoloških predmeta na području Hrvatske, omogućila im međusobno povezivanje, ali i s HMD-om i s Odsjekom za muzikologiju Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu.

Treba li Društvo zauzeti aktivniju ulogu u promociji vrijednosti hrvatske baštine, brendiranju hrvatske glazbe?

Društvo otpočetka promovira vrijednosti hrvatske baštine pisanjem knjiga i članaka o njoj, iznošenjem spoznaja na međunarodnim skupovima, sustavnim evidentiranjem glazbenih izvora i izradom kataloga. No Društvo nije vično brendiranju. Ne uspijeva ni sebe promovirati, tako uživa veći ugled u međunarodnim stručnim krugovima nego u domaćim, recimo, novinarskim, iako je među njima mnogo muzikologa. Društvo nije ekscesno, ne galami, ne vuče za rukav, nego radi u tišini. Ukratko, ne brendira, iako su njegove edicije u inozemstvu postale brend, osobito Internacionalna revija za estetiku i sociologiju glazbe, za koju je njezin urednik već dobio nekoliko nepristojnih ponuda za preuzimanje.

Je li moguće pronaći načine financiranja koji neće ovisiti isključivo o Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, pa tako povećati izdavačku djelatnost?

Ministarstvo je doista u jednoj fazi bilo glavni i izdašni financijaš muzikoloških izdanja, no s vremenom (i sa smanjivanjem postotka izdvajana za znanost) isplata njihovih novčanih obroka postala je hirovita i nepredvidiva. Put prema članstvu u Europskoj Uniji dovodi ponovno na scenu i pitanje većeg izdvajanja za znanost, tako da se nadamo da će se to stanje popraviti. Društvo ima i drugih financijaša, a među proračunskima to su Ministarstvo kulture te u manjoj mjeri Grad Zagreb. Sredstva su dobivana i od drugih županija i gradova, kada je bila riječ o objavljivanju edicija vezanih uz neko područje. Osim toga, Društvo se ne libi tražiti sredstva i od zaklada, no dosad je jedino Zaklada HAZU pokazala znatniji interes za djelovanje Društva te omogućila objavljivanje nekoliko knjiga i organiziranje simpozija. Za ostale zaklade Društvo očito nije dovoljno uočljivo. Možda bismo trebali angažirati stručnjaka za odnose s javnošću, no kako su sve funkcije u Društvu dobrovoljne, teško da će se naći netko izdržljiv tko bi se uhvatio ukoštac s muzikološkim mravima i pokušao ih naučiti cvrčati.

Zbog čega znanost o glazbi nije u tolikoj mjeri institucionalizirana poput znanosti o književnosti ili likovnoj umjetnosti?

Muzikologija je mlada disciplina: katedra joj je osnovana tek 1970. (iako je ona sljednica tzv. historijskog odsjeka). Dovoljno je usporediti odsjeke pri HAZU-u: teatrolozi i književnici imaju svoje zavode od 1948, a ovaj za povijest glazbe osnovan je 1980. Osim toga, muzikologija nije ni brojčano jaka disciplina, a donekle je i elitna disciplina. Da biste je upisali, morate za sobom imati deset godina paralelnoga glazbenog obrazovanja uz redovnu školu. Takvi studenti, koji su uglavnom bili izvrsni učenici u objema školama, nisu brojni, ali su kvalitetni. Upravo malen broj studenata potaknuo je neka sveučilišta da snize kriterije pri upisu kandidata. A to ima i svoje posljedice.

Može li Hrvatsko muzikološko društvo napraviti nešto na poboljšanju odnosa prema muzikologiji u širim kulturnim, ali i u akademskim krugovima, koji se još prema njoj odnose s nerazumijevanjem ili čak podcjenjivački?

Upravo je nevjerojatno kakve iskrivljene predodžbe predstavnici intelektualnih krugova (pa čak i glazbenih) imaju (ili su imali) o muzikologiji. No riječ je o neznanju i nepoznavanju problematike. Takve treba obrazovati, a to je dugotrajan put. Muzikologija je dosad izborila svoj status u artikulaciji znanstvenih disciplina, postupno se, povezivanjem s Filozofskim fakultetom, nameće i kao ravnopravan partner u kombinacijama studijskih grupa. Društvo može u tom razbijanju predrasuda također djelovati, no i tu katkad vreba opasnost od banalizacije u želji za popularizacijom. No mislim da se interdisciplinarnošću, kombinacijom novih znanstvenih pristupa i metoda s novim medijima mogu pokazati određeni rezultati.

Može li Društvo potaknuti osnivanje studija muzikologije na sveučilištima izvan Zagreba? Ili barem pokrenuti kulturnu i znanstvenu javnost da promišlja o tome?

Da bi se otvorio novi studij, moraju biti zadovoljene neke pretpostavke: mora biti interesa studenata, obrazovanoga kadra, prostora i opreme, ali se moraju pokazati i određene perspektive za zapošljavanje novih stručnjaka. Kategorizacija članstva HMD-a prema stručnoj spremi pokazuje da je broj doktora muzikologije u proteklih dvadeset godina višestruko narastao. No i dalje ih je većina u Zagrebu. Ipak, u novije se vrijeme Pula i Split, donekle i Rijeka, artikuliraju kao moguća žarišta koja pokazuju tendenciju prema osnivanju bilo muzikoloških studija ili istraživačkih jedinica. Uvijek je dobro da jedno prati drugo. Bilo bi dobro kad bi se i Osijek svojim kapacitetima približio razini jadranskih gradova.

Zvanje muzikologa u teoriji je vrlo široko, no u (hrvatskoj) praksi vrlo ograničeno. Nova radna mjesta za muzikologa znanstvenika u načelu se ne otvaraju. Kako pomiriti tu diskrepanciju i mislite li da bi na hrvatskom prostoru bilo moguće ili potrebno osnivanje privatnih specijaliziranih instituta, koji su u inozemstvu odavno opće mjesto?

Zanimljivo je promatrati gdje se muzikolozi sve zapošljavaju. Doista, malo ih je bez stalnoga radnog mjesta, uglavnom se zapošljavaju u školama, a zapravo su radio i televizija njihovi glavni poslodavci. Zanimanje pak za znanstveni rad pokazuje u prosjeku jedan student svake dvije godine. Tako dolazi i do paradoksalnih situacija. Sjećam se kad je, čini mi se 2003, tadašnji ministar znanosti Flego otvorio tristo radnih mjesta za mlade doktore znanosti kojima je isticao novački status. U Odsjeku za povijest hrvatske glazbe grozničavo smo iščitavali popis članova Društva, no nismo uspjeli naći nijednoga muzikologa koji bi imao doktorat, ali ne i primjereni posao, čak ih u tom trenutku nije bilo ni s upisanim doktoratom. Pa i sad, ako uspijete raspisati natječaj, ne za novo, nego za ispražnjeno radno mjesto (što je u ovom trenutku potpuno zaleđeno), neće se pojaviti pet izvrsnih kandidata, među kojima bi bilo teško odabrati pravoga, već najprije pokušavate otvoriti radno mjesto, a kandidata tražite lampašem i dobro pazite da vam ne pobjegne. Problem je i da na Odsjeku za muzikologiju još nije dovršen postupak dobivanja dopusnice za otvaranje doktorskoga studija po bolonjskom principu. Još imamo nekoliko kandidata koji bi u idućih nekoliko mjeseci trebali doktorirati po starom, a mladi znanstvenici, kojima je uvjet da doktoriraju u određenom roku, upisuju doktorate ili na domaćim fakultetima s adaptiranim temama ili u susjednim zemljama, ponajprije u Austriji. Zamisao o osnivanju privatnih instituta za srednjoročna specijalistička istraživanja, temeljena na određenim zahtjevima prema sredini i struci, urodila bi barem poticanjem optimizma i nekom živahnošću i dinamikom. No ne vidim tko bi takav institut otvorio, osim ako se ne pojavi iz inozemstva, što će se najvjerojatnije i dogoditi. Oni će, jasno, diktirati i predmet istraživanja, no malo konkurencije u struci dobro bi došlo.

Mirta ŠpoljarićRAZGOVOR S VJEROM KATALINIĆ UZ 20. OBLJETNICU HRVATSKOGA MUZIKOLOŠKOG DRUŠTVA

Nedostaje nam promocija

HMD nije ekscesan, ne galami, nego radi u tišini, ali muzikološke mrave trebalo bi naučiti cvrčati

Muzikologija je u Hrvatskoj mlada disciplina, čija je katedra osnovana 1970, a njezinu institucionalizaciju upotpunilo je osnivanje Hrvatskoga muzikološkog društva točno na dan 27. ožujka 1992. U povodu 20. obljetnice djelovanja Društva 26. ožujka ove godine održana je u Zagrebu svečana sjednica. Bio je to povod razgovoru s današnjom predsjednicom HMD-a Vjerom Katalinić o značenju i položaju Hrvatskoga muzikološkog društva danas, mjestu znanosti o glazbi unutar hrvatskoga znanstveno-kulturnog spektra, ali i prilika za javno detektiranje problema, koje će u budućim perspektivama HMD, odnosno njegovo članstvo, morati rješavati.

Koje je to ključne stvari pokrenulo i ostvarilo Društvo u proteklih dvadeset godina?

Osnivačka skupština održana je 27. ožujka 1992, kada je donesen Statut, a na prvoj redovitoj skupštini u srpnju iste godine prvi plan rada. U obama su dokumentima istaknute glavne smjernice djelatnosti Društva, a to su izdavačka djelatnost te poticanje znanstvenoga rada, osobito međunarodnom djelatnošću. Pokazatelji su jasni: HMD je dosad objavio 43 knjižna naslova i dvadeset godišta dvaju časopisa koja izlaze dvaput godišnje. Ukratko, više od 20.000 stranica najkvalitetnije muzikološke literature koja je dostupna na hrvatskom tržištu knjiga i ideja o glazbi. O njihovoj vrijednosti svjedoči desetak nagrada i priznanja, koje su autori i urednici dobili od Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Hrvatskoga društva skladatelja i grada Zagreba. Znači, osim dvaju časopisa – domaćeg Arti musices i međunarodnog International Review of the Aesthetics and Sociology of Music – Društvo je objavilo niz izdanja u serijama Muzikološke studije, Muzikološki zbornici, Opća povijest glazbe, notna izdanja pod naslovom Gazophylacium musicae croaticae, serija kataloga i najnovija sa znakovitim naslovom Musicologie sans frontičres – Muzikologija bez granica, koja jasno indicira usmjerenje Društva. U tom se pogledu djelatnost Društva nadopunjuje s onom drugom, a to je organiziranje znanstvenih skupova i predavanja. Prvi međunarodni znanstveni skup koji je Društvo organiziralo u listopadu 1992. – Off-Mozart: glazbena kultura i „mali majstori“ srednje Europe u razdoblju od 1750. do 1820. – značio je početak sustavne djelatnosti. Do danas je priređeno deset znanstvenih skupova, uglavnom međunarodnih, na kojima je pročitano 204 referata, a sudionici su došli iz većine europskih zemalja te iz SAD-a i Kanade. U tom nizu čine mi se najvažnijima simpozij Zagreb i hrvatske zemlje kao most između srednjoeuropskih i mediteranskih glazbenih kultura, održan 1994. u povodu 900. obljetnice zagrebačke biskupije, i Franjo Ksaver Kuhač (1834–1911): glazbena historiografija i identitet, održan ujesen 2011. Gradnja mostova i utvrđivanje identiteta dominantne su zadaće znanstvenika, osobito onih u humanistici.

Čime, kao predsjednica, niste zadovoljni, gdje vidite slabosti?

To je nešto što stalno ponavljam: nedovoljna aktivnost članova Društva. Kad ustanovite da je od dvanaest inicijatora osnutka Društva, preko 24 člana na osnivačkoj skupštini, danas Društvo naraslo na 269 članova (od toga 111 redovitih, dakle muzikologa, 40 pridruženih, dakle onih iz srodnih struka te 49 pripravnika. studenata), a na većinu skupova i predavanja dolazi istih dvadesetak članova, moje će lamentacije biti jasne. Znam da su svi zaposleni, da daleko stanuju i sl. Ta i ja sam članica nekih društava u kojima su me valjda dvaput vidjeli. No ovdje je ipak riječ o primarnoj struci, koja neke, čini se, baš i ne zanima. Njih bi trebalo nekako animirati, pa sam zato 1999. pokrenula godišnje susrete članova, na kojima svi koji žele mogu referirati o svojim stručnim preokupacijama, istraživanju koje provode, prikazati neku (pa i svoju) knjigu, a bilo je i malih znanstvenih studija koje su potom objavljene u časopisu Arti musices.

Bilo je riječi o osnivanju pedagoške sekcije Hrvatskoga muzikološkog društva. Što će biti njezine zadaće?

Pedagoška je sekcija osnovana u veljači 2009. i polučila je već prve rezultate. Osnovne ideje iznijela je na nedavnoj svečanoj sjednici njezina voditeljica Željka Tonković, kad je kao glavni problem istaknula nedostatnu brigu za stručno usavršavanje nastavnika muzikologa, koji su se dotada priklanjali brojčano snažnijem udruženju glazbenih i plesnih pedagoga. Na inicijativu Pedagoške sekcije, Agencija za odgoj i obrazovanje odobrila je osnivanje neovisnoga Stručnog vijeća nastavnika muzikoloških predmeta na području Hrvatske, omogućila im međusobno povezivanje, ali i s HMD-om i s Odsjekom za muzikologiju Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu.

Treba li Društvo zauzeti aktivniju ulogu u promociji vrijednosti hrvatske baštine, brendiranju hrvatske glazbe?

Društvo otpočetka promovira vrijednosti hrvatske baštine pisanjem knjiga i članaka o njoj, iznošenjem spoznaja na međunarodnim skupovima, sustavnim evidentiranjem glazbenih izvora i izradom kataloga. No Društvo nije vično brendiranju. Ne uspijeva ni sebe promovirati, tako uživa veći ugled u međunarodnim stručnim krugovima nego u domaćim, recimo, novinarskim, iako je među njima mnogo muzikologa. Društvo nije ekscesno, ne galami, ne vuče za rukav, nego radi u tišini. Ukratko, ne brendira, iako su njegove edicije u inozemstvu postale brend, osobito Internacionalna revija za estetiku i sociologiju glazbe, za koju je njezin urednik već dobio nekoliko nepristojnih ponuda za preuzimanje.

Je li moguće pronaći načine financiranja koji neće ovisiti isključivo o Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, pa tako povećati izdavačku djelatnost?

Ministarstvo je doista u jednoj fazi bilo glavni i izdašni financijaš muzikoloških izdanja, no s vremenom (i sa smanjivanjem postotka izdvajana za znanost) isplata njihovih novčanih obroka postala je hirovita i nepredvidiva. Put prema članstvu u Europskoj Uniji dovodi ponovno na scenu i pitanje većeg izdvajanja za znanost, tako da se nadamo da će se to stanje popraviti. Društvo ima i drugih financijaša, a među proračunskima to su Ministarstvo kulture te u manjoj mjeri Grad Zagreb. Sredstva su dobivana i od drugih županija i gradova, kada je bila riječ o objavljivanju edicija vezanih uz neko područje. Osim toga, Društvo se ne libi tražiti sredstva i od zaklada, no dosad je jedino Zaklada HAZU pokazala znatniji interes za djelovanje Društva te omogućila objavljivanje nekoliko knjiga i organiziranje simpozija. Za ostale zaklade Društvo očito nije dovoljno uočljivo. Možda bismo trebali angažirati stručnjaka za odnose s javnošću, no kako su sve funkcije u Društvu dobrovoljne, teško da će se naći netko izdržljiv tko bi se uhvatio ukoštac s muzikološkim mravima i pokušao ih naučiti cvrčati.

Zbog čega znanost o glazbi nije u tolikoj mjeri institucionalizirana poput znanosti o književnosti ili likovnoj umjetnosti?

Muzikologija je mlada disciplina: katedra joj je osnovana tek 1970. (iako je ona sljednica tzv. historijskog odsjeka). Dovoljno je usporediti odsjeke pri HAZU-u: teatrolozi i književnici imaju svoje zavode od 1948, a ovaj za povijest glazbe osnovan je 1980. Osim toga, muzikologija nije ni brojčano jaka disciplina, a donekle je i elitna disciplina. Da biste je upisali, morate za sobom imati deset godina paralelnoga glazbenog obrazovanja uz redovnu školu. Takvi studenti, koji su uglavnom bili izvrsni učenici u objema školama, nisu brojni, ali su kvalitetni. Upravo malen broj studenata potaknuo je neka sveučilišta da snize kriterije pri upisu kandidata. A to ima i svoje posljedice.

Može li Hrvatsko muzikološko društvo napraviti nešto na poboljšanju odnosa prema muzikologiji u širim kulturnim, ali i u akademskim krugovima, koji se još prema njoj odnose s nerazumijevanjem ili čak podcjenjivački?

Upravo je nevjerojatno kakve iskrivljene predodžbe predstavnici intelektualnih krugova (pa čak i glazbenih) imaju (ili su imali) o muzikologiji. No riječ je o neznanju i nepoznavanju problematike. Takve treba obrazovati, a to je dugotrajan put. Muzikologija je dosad izborila svoj status u artikulaciji znanstvenih disciplina, postupno se, povezivanjem s Filozofskim fakultetom, nameće i kao ravnopravan partner u kombinacijama studijskih grupa. Društvo može u tom razbijanju predrasuda također djelovati, no i tu katkad vreba opasnost od banalizacije u želji za popularizacijom. No mislim da se interdisciplinarnošću, kombinacijom novih znanstvenih pristupa i metoda s novim medijima mogu pokazati određeni rezultati.

Može li Društvo potaknuti osnivanje studija muzikologije na sveučilištima izvan Zagreba? Ili barem pokrenuti kulturnu i znanstvenu javnost da promišlja o tome?

Da bi se otvorio novi studij, moraju biti zadovoljene neke pretpostavke: mora biti interesa studenata, obrazovanoga kadra, prostora i opreme, ali se moraju pokazati i određene perspektive za zapošljavanje novih stručnjaka. Kategorizacija članstva HMD-a prema stručnoj spremi pokazuje da je broj doktora muzikologije u proteklih dvadeset godina višestruko narastao. No i dalje ih je većina u Zagrebu. Ipak, u novije se vrijeme Pula i Split, donekle i Rijeka, artikuliraju kao moguća žarišta koja pokazuju tendenciju prema osnivanju bilo muzikoloških studija ili istraživačkih jedinica. Uvijek je dobro da jedno prati drugo. Bilo bi dobro kad bi se i Osijek svojim kapacitetima približio razini jadranskih gradova.

Zvanje muzikologa u teoriji je vrlo široko, no u (hrvatskoj) praksi vrlo ograničeno. Nova radna mjesta za muzikologa znanstvenika u načelu se ne otvaraju. Kako pomiriti tu diskrepanciju i mislite li da bi na hrvatskom prostoru bilo moguće ili potrebno osnivanje privatnih specijaliziranih instituta, koji su u inozemstvu odavno opće mjesto?

Zanimljivo je promatrati gdje se muzikolozi sve zapošljavaju. Doista, malo ih je bez stalnoga radnog mjesta, uglavnom se zapošljavaju u školama, a zapravo su radio i televizija njihovi glavni poslodavci. Zanimanje pak za znanstveni rad pokazuje u prosjeku jedan student svake dvije godine. Tako dolazi i do paradoksalnih situacija. Sjećam se kad je, čini mi se 2003, tadašnji ministar znanosti Flego otvorio tristo radnih mjesta za mlade doktore znanosti kojima je isticao novački status. U Odsjeku za povijest hrvatske glazbe grozničavo smo iščitavali popis članova Društva, no nismo uspjeli naći nijednoga muzikologa koji bi imao doktorat, ali ne i primjereni posao, čak ih u tom trenutku nije bilo ni s upisanim doktoratom. Pa i sad, ako uspijete raspisati natječaj, ne za novo, nego za ispražnjeno radno mjesto (što je u ovom trenutku potpuno zaleđeno), neće se pojaviti pet izvrsnih kandidata, među kojima bi bilo teško odabrati pravoga, već najprije pokušavate otvoriti radno mjesto, a kandidata tražite lampašem i dobro pazite da vam ne pobjegne. Problem je i da na Odsjeku za muzikologiju još nije dovršen postupak dobivanja dopusnice za otvaranje doktorskoga studija po bolonjskom principu. Još imamo nekoliko kandidata koji bi u idućih nekoliko mjeseci trebali doktorirati po starom, a mladi znanstvenici, kojima je uvjet da doktoriraju u određenom roku, upisuju doktorate ili na domaćim fakultetima s adaptiranim temama ili u susjednim zemljama, ponajprije u Austriji. Zamisao o osnivanju privatnih instituta za srednjoročna specijalistička istraživanja, temeljena na određenim zahtjevima prema sredini i struci, urodila bi barem poticanjem optimizma i nekom živahnošću i dinamikom. No ne vidim tko bi takav institut otvorio, osim ako se ne pojavi iz inozemstva, što će se najvjerojatnije i dogoditi. Oni će, jasno, diktirati i predmet istraživanja, no malo konkurencije u struci dobro bi došlo.