Možda drukčiji polumjesec

Islam i njegovo šerijatsko nasljeđe već dugo doživljavaju metamorfoze, ali nakon ove katarze – svrgavanja dugotrajnih i istrošenih diktatora, pobune plebsa i, što zadivljuje, sudjelovanja žena, islam će biti evidentno drukčiji

Svjedoči li svijet ove suvremenosti promjenama u islamskom svijetu, posljednjih osam mjeseci, ili je riječ o kozmetici prema određenim zadanim interesima? Od Lawrencea od Arabije do egipatskoga sloma Naserovih nasljednika, svrgavanja Libijske Džamahirije i dobivanja prava glasa za žene u Saudijskoj Arabiji prošlo je svega sedamdesetak godina. Svijet se mijenjao nepredvidljivom brzinom. U tom svijetu islam, kao jedna od tri najveće monoteističke religije, (više od 850 milijuna muslimana) dijalektikom razvoja i promjene morao je doći do stanovite katarze. Poimanja i promišljanja tog procesa ili fenomena imaju različita ishodišta i vrednovanja, ali sigurno je da stoji pitanje dolazi li se do promjena silom ili milom?

Problemi islamske (r)evolucije

Neviđen porast svjetskoga stanovništva šezdesetih i sedamdesetih, informatička revolucija osamdesetih i rađanje umreženoga društva, nove generacije mladih, a sve neovisno o zaoštravanju određenih suprotnosti u svijetu, održavanju starih i stvaranju novih konfliktinih stanja, urušavanje državnoga socijalizma i boljševizma, bili su pokazatelji realnoga predviđanja da će stanovita promjena zahvatiti i islam. Poučak iz povijesti dvije druge monoteističke religije, kršćanstva i judaizma, vrlo je zanimljiv; kršćanstvo je nakon razdjela na Istok i Zapad doživjelo u svom zapadnom dijelu još nekoliko promjena: unutarnji raskol s Lutherom, zatim rađanje anglikanizma i fašizma, da bi se nakon Vestfalskoga mira stabiliziralo. Judaizam je doživio nekoliko geografskih metamorfoza, ali zahvaljujući cionizmu opstao je i nakon svjetske tragične katarze u holokaustu te izašao snažniji i mudriji. Osobito nakon obnove i rađanja države Izrael.

Vrijeme je za islamsku katarzu

Putovi i stranputice islama potpuno su drukčiji. Iz drevne kolijevke Arabije, osvajačkim putem (utman) raširio se zahvaljujući Maurima i Osmanlijama. Misionarstvo je došlo kasnije, nakon 19. stoljeća, i to pretežito na istok. Šerijatizam je dugo zaustavljao svaku promjenu feudalnog ritma opstanka sve do kolonijalizma i borbe za neovisnost država i naroda u kojima je prevladavao islam. Pojam ratnika i osvajača zadugo je nijekao čovjeka-radnika, proizvođača i republikansku demokraciju. Himen je nagrižen tek otkrivanjem nafte, njezinom eksploatacijom i trgovinom. A i to je bilo stoljeće rata!

Antikolonijalizam i borba za neovisnost odrazili su se i na razvoj novih država, većinom arapskih, ali i nearapskih muslimanskih zemalja. Blokovska podjela ostavila je duboke tragove. Iz nešto kasnijeg feudalizma uskakalo se u brzi vlak neokolonijalizma, labirint interesa multinacionalnih kompanija i blokovskih podjela. Trgovalo se i opstajalo. Kao što su se mijenjale dominacije i mentori, tako su se mijenjale i vladajuće garniture te unutarpolitički i ekonomski interesi te profilacije. Malo je islamskih zemalja koje su zadržale stanovitu (ponajprije monarhističku) stabilnost i sigurnost (npr. Maroko, Jordan, dok je Turska poseban slučaj u svemu), a među njima svakako dominira Saudijska Arabija. Slučaj s Iranom, Indonezijom, Indijom, Pakistanom i drugim zemljama zahtijeva poseban prikaz jer te zemlje, kulture i narodi, kao i geografska područja, imaju posebno značenje i ulogu općenito, a osobito u islamskom svijetu.

Društvene metamorfoze

Od stvaranja države Izrael područje Bliskog istoka zauzima dominantno mjesto kao nestabilno i trajno konfliktno područje, zbog koncentracije nafte i sama postojanja Izraela. Od trajnoga neprijateljskog okruženja, silnim naporima, posebno SAD-a, 1973. otkinut je najvažniji neprijatelj i pretvoren u saveznika mira: Egipat. Internacionalizacija pitanja Palestine samo je pogoršala ukupan red i poredak u islamskom svijetu, pogotovo rađanje i pojava islamskog fundamentalizma i terorizma. Krhki i skupi mir pokazivao je ne samo znake umora nego i stagnacije, što je očigledno nagnalo lobije da se pozabave mogućim metamorfozama islamskoga svijeta i stvaranju preduvjeta za njegovu radikalniju izmjenu, na religijskom i državnom planu. Znakovi za promjene nisu došli samo iz tih država, već prije svega iz Europe, posebno one Zapadne, i nakon svih provala bijesa (karikature, burke, križevi) krenulo se u praktično testiranje. Najmekša je prosvijetljena diktatura Habiba Bourguibe u Tunisu i pala najmekše; polusekularni Egipat eksplodirao je na Koptima i urušio se kao piramida od karata, dok su Maroko i Jordan veoma brzo objavili reforme i promjene, što im je omogućilo izlazak iz lige za čišćenje. Alžir se oglasio s „nastojanjem da se vrati na Ben Belino vrijeme“, dok su tvrde Libija i Sirija zauzele busiju.

Zanimljivo je da su države Srednje Azije, iz prostora bivšega SSSR-a, na potezu između Crnog mora i Kine, požurile u Moskvu i jedna za drugom snažnije i jasnije počele zagovarati sekularizam i jačanje ljudskih i građanskih sloboda – a zna se da su te zemlje snažno oživljavale islamski svjetonazor kao zamjenu za dojučerašnji boljševizam. Kina je mudro šutjela, ali je dala do znanja da se „islam agresivno širi Kinom te da je to u suprotnosti s njezinom tradicijom konfucijanizma“.

Nepredvidivi izazovi

Islamski fundamentalizam oličen u utmanu i džihadu doživio je katarzu s likvidacijom Osame bin Ladena i serijom uhićenja ili pogubljenja njegovih istaknutih vođa. Kao i svaki fundamentalizam, on se mora onemogućavati i onesposobljavati u korijenima, a u korijenu je svakoga fundamentalizma i ekstremizma njegova socijalna struktura. Društvena zajednica ne mijenja se brzo ni po zadanoj volji. Da nije bilo velikog Atatürka, što bi danas bila Turska? Ipak, primjer Turske na širem islamskom planu nije se zarazno širio. U Iranu će instalirana i programirana revolucija biti na putu reinkarnacije prethomeinijevskog razdoblja. Svaka negacija putem afirmacije zapravo je nova negacija i novi ciklus spiralnog razvoja.

Izazovi pred kojima se ne samo islam nego i sve islamske države nalaze veliki su i nepredvidljivi. Za svakog arhitekta tih promjena osobito je važno poznavati realno stanje, prepoznati socijalne snage i strukture koje mogu na dulji rok izdržati natjecanje s promjenama i ostvariti dobre rezultate. Upravo zbog toga nitko u svijetu sadašnji tijek promjena ne zove arapskim proljećem, što je vrlo upitan eufemizam, jer nije riječ samo o Arapima. Islamski svijet teritorijalno zauzima daleko veći i strateški važniji prostor nego što je uski mediteransko-arapski pojas. Operacija čišćenja Augijevih staja kao spiralna operacija polivalentnoga taktičkog djelovanja obuhvaća zemljopisno daleko širi i kulturološki raznovrstan prostor, tako da se cijela operacija i njezini dometi još ne mogu sagledati, ali su evidentni. U nju je naravno uključena Europa, osobito Balkan, gdje je islamski džihad i fundamentalizam (nakon pet stoljeća orijentalne amnezije i torture) iznova probuđen nakon 1990, osobito na područjima gdje žive pripadnici te religije, a ona se prostiru od Crnog mora do Jadrana – tzv. Zelena linija na Balkanu. Da se i ne govori o muslimanskim enklavama u Francuskoj, Italiji, Njemačkoj. Prema nekim procjenama Eurostata na područjima EU (bez Velike Britanije) živi više od trideset milijuna muslimana. Mnogi nacionalni servisi sigurnosno-obavještajnog profila već godinama promatraju taj fenomen, a posebno djelovanje vahabita, bekteša, mudžahedina i ostalih oblika organiziranog ekstremizma.

Islam i njegovo šerijatsko nasljeđe već dugo doživljavaju metamorfoze, ali nakon ove katarze – svrgavanja dugotrajnih i istrošenih diktatora, pobune plebsa i, što zadivljuje, sudjelovanja žena, islam će biti evidentno drukčiji. Na horizontu, nakon pada Sirije, zasigurno će zablistati drukčiji, možda sjajniji Polumjesec.