Lady mijesi kruh

Lady, naravno, pjeva blues (Billie Holliday), nitko i ne pomišlja na to da bi još mijesila i kruh, no pustimo zasad glazbu. Lagala bih kad bih rekla da sam o kruhu naumila pisati prigodno baš u Velikom tjednu. Nisam. Tako se, kao i visibabama u Mihalićevoj pjesmi o proljeću, dogodilo. Moja želja da pišem o kruhu potaknuta je jednom stvarnom sličicom iz relativno nedavnog vremena. Snijeg je 2012. napadao više nego prijašnjih godina, pa tko bi usred zime već mislio o uskrsnim zečićima, pilićima, cvijeću i zelenilu?! No snijeg je brzo i okopnio, a vjetar nas, srećom, nije zameo, pa i dalje stojimo ovdje postojano „kano klisurine“. Za prošli snijeg obično kažemo lanjski. No ovaj je bio ovogodišnji, februarski, pa kako vrijeme juri, tako i na njega gledamo već kao na lanjski. Slika koja je potaknula ovaj moj napis izgledala je ovako: na šiljcima željezne kućne ograde bilo je nabodeno nekoliko izdubenih štruca kruha, tako da su stremile uvis poput čaške kakva velikog cvijeta, neke su već bile napola pojedene. Snijeg im je natkao bijeli obrub, a vrapci – ti ptičji proleteri – čopkali su po njima gdje su stigli: sa strane, uvlačili se u pupu, mekotu, zgoru, zdolu ... Jedna dobra duša odlazila je svaki dan u pekarnicu i kupovala jučerašnji kruh samo za „ptice nebeske“. Istina je da se za njih brine njihov i naš nebeski Tvorac, ali ni Njemu nije naodmet pokoja brižna „smrtnička“ ruka pomoćnica, a zapravo produžena Njegova.

Kruh je u najširem značenju pečeno tijesto od brašna, hrana dobivena pečenjem uskisla tijesta od mljevenih žitarica, uz dodatak kvasca i soli. To je osnovna hrana za koju i kršćani mole u Očenašu (da im Bog i danas dade kruh svagda/š/nji). Premda se kruh obično jede uz druga jela, meni je napast već on sam po sebi, pa iz dućana rijetko stigne kući neokrnjen. Ne trebaju mi nikakvi dodaci. Smjesta ga uštipnem i otkinem mu krajac (njegov početak i kraj, ovisno o gledištu) još na ulici. Ne čekam rezanje na kriške, šnite ili fete (za šnitu je jasno da je germanizam, od njem. Schnitte, kriška, komad kruha, a ovo pak od Schnitt, rez; kod kriške priklonila bih se onim etimolozima koji je povezuju s križati, a ne s krhak, jer se kaže i „nakrižaj kruha“, nareži kruh na kriške; feta je od tal. fetta). No kruh ispečen u peći zapravo je viši stupanj prehrambene proizvodnje, jer je prije toga starije bilo varenje, kuhana brašnena kaša. Ima krajeva (u Bosni znam pouzdano) gdje i danas kažu da će skuhati kruh, premda je postupak isti kao i kod onih koji ga peku. No u izrazu se dugo, poput taloga, zadržala davnašnja „tehnologija“.

Koliko god se u pučkoj etimologiji činilo da riječ kruh dolazi od riječi krug (jer ni okrugli kruhovi nisu rijetkost), kruh valja dovoditi u vezu s odlomljenim komadom. Naime, već -prasl. *krúšiti znači drobiti, lomiti. Kad kažemo da je što otkrhnuto (npr. rub tanjura, šalice i sl.), odmah razumijemo da se nešto odlomilo od veće cjeline. Kako je riječ kruh vrlo stara, još praslavenska, razumljivo je što je možemo naći i u drugim slavenskim jezicima, premda često s malim značenjskim odmakom. Tako je npr. u današnjem češkom jeziku kruch već zastarjelica i znači komad, kus, a pridjev kruchý doslovno onaj koji je u komadima. Krušné hory, koliko god bismo dali ruku u vatru da bar one imaju neke veze s kruhom (i opet, u našem značenju, kao npr. krušne mrvice), ipak je nemaju. Znače, naime, takvu geološku formaciju u kojoj se nalaze komadi (krhotine) metala ili kamenja. Ruska riječ krúh pak znači ono što je nama samo dio kruha, a to je okrajak, krajak, skrajac ili šercl (njem. Scherzel, okrajak kruha, ali u njem. južnim govorima i goveđi rep, također kao krajnji dio čega). Za isti je pojam u mojoj tazbini po baki Ruskinji živjela riječ garbuška, što zorno prispodobljuje grbu na kraju kruha.

Hljeb se u značenju kruha u Hrvatskoj najčešće smatra srbizmom, pa ne manjka poluinteligenata koji će vas rado – a neopravdano – „poučiti“ da se u hrvatskom jeziku kaže samo kruh. Ipak, ni oni koji tako misle ne istjeruju (još) riječ hljeb pošto-poto iz hrvatskoga jezika, nego je kanaliziraju na značenje određene veličine kruha (štruca, vekna, glava kruha). No kad bi bilo tako, kad hljeb ne bi bio i hrvatska riječ u značenju kruha, kako bismo razumjeli stihove Ivana Mažuranića, pjesnika kojemu nitko ne može odreći njegovo hrvatstvo – bio je i hrvatski ban, narodnjak, pučanin: „Mili Bože, što je raja kriva? ... Kriva je što je živa / A neima što Turčinu treba: / Žuta zlata i bijela hljeba.“ Ili: „Hljeba, hljeba, gospodaru! / Ne vidjesmo davno hljeba!“ Ili: „Čekaj, krstu, dokle s neba / Noć večeras pane tiha, / Pečenja ću mješte hljeba!“ Mažuranić je, dakako, znao i za riječ kruh: „Otkud zlato, koji ruha neima? Otkud zlato, koji kruha neima?“ Dakle, sigurno je da Mažuranić, upotrijebivši hljeb, nije mislio samo na štrucu i sl. Naravno, hljeb je prasl. i stsl. riječ, *hlěbú, koja je prodrla u slavenske jezike (na kraju ću spomenuti i vezu sa starogermanskom riječi *hlaiba), a pretpostavlja se da se može dovesti u vezu i s grč. klíbanos, pekač za pečenje kruha, peć. Može značiti i kruh općenito i određenu količinu kruha. Te se „količine“ u kontinentalnoj Hrvatskoj zovu štruca / štricla i/ili vekna. Štrucu i štriclu, kao i tolike kulinarske nazive, baštinili smo iz austrijskoga njem. Strutz, Strietzel, Strutzel, Strützel, prvotno kruh umiješen poput pletenice, kasnije svaki udugačko oblikovan hljeb (za razliku od okrugloga); štricla figurativno može značiti i deran, šmrkavac, fakin – takvomu se kaže i štrik. Vekna (njem. Wecken) isto je što i štruca – duguljast hljeb kruha (ne, nisam se smutila, još sam „pri zdravoj pameti“, ovo nije nužno tautologija).

Sada kad smo otkinuli makar šercl i malo prigrizli, možemo se posvetiti i duhovnoj hrani – živom kruhu, kruhu života, euharistijskom kruhu – sveopćem simbolu uzdržavanja života. U Starom zavjetu kruh je znak Božje providnosti, brige i podrške izraelskom narodu. Dok je lutao pustinjom, Bog mu je posao manu, nebesku hranu, da se nahrani (Izl 16, 15). A u Novom zavjetu Krist je kruhu dao novo simbolično značenje: „Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, sigurno neće ogladnjeti“ (Iv 6,35). Svi koji primaju hostiju (lat. hostia, žrtva; okrugli listić pšeničnoga brašna koji u katolika služi za pričešćivanje), primaju kroz nju i Isusovu žrtvu na križu. Jer na Posljednjoj večeri Isus uze kruh, zahvali i razlomi ga, pa dade učenicima govoreći: „Ovo je tijelo moje, koje se za vas daje. Ovo činite meni na spomen!“ (Lk 22, 19) Poslušaše i čine (i njihovi daleki nastavljači).

Bilo bi čudno da kruh kao osnovna namirnica nije razvio i bogatu frazeologiju. I u njoj on je simbol opstanka: ići (trbuhom) za kruhom (za zaradom za život), doći do svoga kruha ili do svoje korice kruha (steći zanimanje, sredstva od kojih se može živjeti), jesti gorak kruh (teško živjeti; npr. činovnički, radnički, rudarski, a za pomorski se kaže i da je kruh sa sedam kora), kruh bez motike već je mnogo lakši (laka zarada, život bez naprezanja), no što ako nema od toga kruha (tu se ne može ništa postići, uspjeti), loše je i tužno ostati bez kruha (bez posla i plaće), danas su povlašteni oni koji zarađuju svoj kruh (žive od rada), pa makar i u znoju lica svoga. Kruh i sol iznose se pred gosta kao znak dobrodošlice (nadajući se da će i gost prema domaćinu biti kruh od čovjeka, dobar kao kruh – srca milosrdna, namjera čestitih, ukratko: čovječan).

I kakve sad veze ima lady iz naslova s kruhom? Ima. Ne samo lady nego i lord; stvnjem. hleib, kruh, njem. Laib, krušac, proteže se i na staroengl. hlaf, loaf, hljeb, štruca, a domaćica koja se bavila pripremanjem tijesta za kruh bila je hlaefdîge (*dig, mijesiti). Tako je i lady isprva bila, doslovno, mjesiteljica tijesta za kruh, a njezin muški pandan lord (staroengl. hlaford, od hlafweard, engl. ward, čuvar) bio je, doslovno, čuvar kruha. Tko je čuvao osnovnu hranu za družinu taj je bio i gospodar (naravno, i prvi među nejednakima).