Glas dugovan Salinasu

Prijevodom Salinasove poezije nadoknadili smo nešto od kulturnog zaostatka u kojem se nalazi naša književnost, a razlog što smo toliko čekali krije se možda i u činjenici da Salinas u nas nije bio „ideološki povlašten“ kao neki drugi, znatno prevođeniji pjesnici njegove generacije

U lipnju ove godine zagrebačka Alfa objavila je izbor iz pjesničkog opusa španjolskoga pjesnika Pedra Salinasa (Madrid, 1891–Boston, 1951) pod naslovom Glas dugovan tebi (i druge pjesme). Pjesme je odabrao, preveo i pogovorom popratio Mladen Machiedo. Najveći dio knjige sastoji se od prijevoda većeg dijela Salinasove stožerne knjige pjesama, poeme La voz a ti debida (Glas dugovan tebi) iz 1933, naslov koje je uzet i za naslov ove knjige (a Salinas ga je preuzeo od renesansnoga liričara Garcilasa) te izbora iz ranijih i kasnijih Salinasovih knjiga pjesama: iz prvenca Predosjećaji (Presagios, 1923), iz Sigurna slučaja (Seguro azar, 1929) i Priče i znaka (Fábula y signo, 1931) te iz kasnijih: Slova o ljubavi (Razón de amor, 1936), Duge tužaljke (Largo lamento, 1936–39), El contemplado iz razdoblja 1943–44, koji naslov je ostavljen u izvorniku, a preveden je podnaslov: Tema s varijacijama te Sve jasnije (Todo más claro) u kojoj su skupljeni radovi iz najduljeg razdoblja: između 1937. i 1947, ali je objavljena 1949. godine. U pogovoru naslovljenu Potraga za Salinasom Machiedo je dao prikaz Salinasova života, predstavio značajke njegova pjesničkog izričaja i najvažnija izdanja te prikazao i sudbinu Salinasova pjesništva u hrvatskoj kulturi.

Odabir, prijevod i pogovor: Mladen Machiedo, Alfa, Zagreb, 2011.

Srebrno doba španjolske književnosti

U hrvatskoj kulturi rijetko se pojavljuju prijevodi stihova sa španjolskog jezika. Točnije, rijetko se pojavljuju majstorski prijevodi, a što je majstorski prijevod, podsjetilo nas je novo izdanje Milićevićeve Zlatne knjige španjolskog pjesništva Školske knjige iz 2004, koje je veoma dobro došlo s obzirom na malu nakladu generacijama poklonika draga prvog izdanja kojeg u prodaji odavna nema; Tomasovićevi prijevodi u Zvonjelicama ljuvenim, prijevodi Tomice Bajsića te još poneki prijevod. Stoga ovaj nakladnički i prevoditeljski projekt treba pozdraviti i pohvaliti. Poznavatelje naše dobre prijevodne literature može začuditi da se kao prevoditelj i autor izbora i pogovora javlja Mladen Machiedo, kojega ponajprije poznaju po prijevodima s talijanskog jezika. Krugovima koji izbliza poznaju široki krug tema koje Machiedo poznaje i kojima se bavi znadu pak da je španjolska književnost, napose pjesništvo početka dvadesetog stoljeća, tzv. srebrno doba španjolske književnosti Machiedu drago, da ga čita i da mu se vraća od studentskih dana kad je, kao student tadašnje zagrebačke romanistike, u okviru opće romanističke naobrazbe, kako se ona tada shvaćala, naučio i španjolski jezik. Mnogo godina poslije, toga sam talijanista međunarodnog ugleda, zasad opetovano neuspješno, nagovarala da zagrebačkim studentima hispanistike povremeno održava i predavanja o razdoblju španjolskoga pjesništva kojemu pripada i Salinas. Kako mi je u tim razgovorima rekao da priprema prijevod Salinasove lirike, ovu knjigu mogu držati i djelomičnim udovoljenjem toj molbi, ali pred znatno širom publikom. Budući da je neposredno poslije toga kod Izdavačkog centra Rijeka Machiedo objavio i prijevod Greguerías Ramóna Gómeza de la Serne, još jednoga od velikana iz te španjolske mreže moćnih pjesničkih gomilicâ i individualaca (taj jedinstveni Ramón španjolske književnosti bio je svakako najjači individualac među pjesnicima i pripovjedačima) s početka prošlog stoljeća, može se reći da smo kao kulturna sredina u godini koja upravo istječe nadoknadili nešto od velikoga zaostatka u kojem se nalazi naša prijevodna književnost u odnosu na fenomen srebrnog doba.

Najprije riječ-dvije o autoru. Pedro Salinas jedan je iz slavne skupine koju povijest književnosti naziva generacijom (19)25. ili generacijom (19)27, a koju se popularno najprije poistovjećuje s Federicom Garcíjom Lorkom kao jamačno njezinim najglasovitijim članom. Povjesničari španjolske književnosti 20. stoljeća razdijelili su cijelo srebrno doba (1900–1936) u generacije, što sugerira susljednost i kompaktnost tih skupina. No Salinasovu generaciju – a i neke druge iz istog razdoblja, jednako slavne – ne odlikuje sličnost poetika. Riječ je o skupini jakih i još u mladim danima veoma prepoznatljivih pjesničkih profila koji su dijelili književne ukuse (a ipak su proizveli međusobno veoma različite pjesničke izričaje), stvorili snažan osjećaj prijateljstva i pripadnosti istom krugu, skupno ili pak pojedinačno, ali jednako reagirali na važne umjetničke i/li društvene pojave kojih je u tadašnjoj Španjolskoj bilo napretek, a te njihove reakcije doslovce su ušle u povijest. Budući da su počeli dvadesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme opće pobune protiv tradicije, za one koji ih manje poznaju nije naodmet ponoviti često ponavljanu tvrdnju Dámasa Alonsa (također jednoga od njih) da se oni nisu bunili ni protiv čega/koga ni u politici ni u književnosti. Prvo je važno spomenuti jer su kao generacija i kao dionici jedne kulture zajedno sa svima ostalima bili žrtvom nasilnoga pucanja španjolskog društva nadvoje, a političke sklonosti nekih iz te skupine naknadno se prikazivalo plošnije ili se pogrešno cijeloj skupini pripisivalo mišljenje samo nekih od njih ili je pak naknadno i neovisno o činjenicama stvarana predodžba o njihovim političkim sklonostima. Nešto od toga neizravno spominje i Machiedo u pogovoru kad ustvrđuje da Salinas u nas nije bio „ideološki povlašten“ kao neki drugi, znatno prevođeniji pjesnici njegove generacije, a i zato što u njegovu životopisu nema politički atraktivnih elemenata.

Prema španjolskoj književnoj tradiciji ta je generacija stvorila veoma osobit odnos: poznato je da su se kao skupina okupili u povodu 300. obljetnice smrti Luisa Góngore hoteći rehabilitirati toga prvaka baroknoga stiha te gongorizam kao dugovječni i plodni stil; jednako je važna za sve njih i očigledna vezanost na starije suvremenike: na poetiku Juana Ramóna Jiméneza, zatim pozicioniranje u odnosu na starijega Machada (koji je pak kao provincijski profesor navodno osjećao trajnu inferiornost pred impulzivnom mladošću te generacije) te stalna izloženost živahnoj madridskoj avangardi u kojoj su nakon posustajanja kratkovječne ultraističke grupe postojala dva važna središta: već spominjani Ramón Gómez de la Serna i Čileanac Vicente Huidobro. Posebno su se pak počeli razlikovati od svih ostalih zanimanjem za odnos visokog i niskog, pučkog i elitnog u španjolskoj književnoj tradiciji i osobitim korištenjem tim odnosom u vlastitim djelima. Generacija ‘27 je u tadašnji književno uzavreo i krajnje produktivan Madrid unijela nov način književnoga bavljenja koji bismo mogli odrediti kao odgovornu zaigranost kojom su se jasno razlikovali od provokativne i izvorne Ramónove ekscentričnosti, od prevladavajuće gospodskosti misli Ortege y Gasseta, od „žala za Španjolskom“ Unamunove generacije, od modernosti pod svaku cijenu danas gotovo zaboravljenih autora tadašnjeg eksperimentalnog romana, itd. U nacionalnom i općem pamćenju ostali su kao „lijepi mladi ljudi“ tadašnje španjolske književnosti.

Od akademizma do modernizma

Odmah valja reći da je Salinas u taj život svoje pjesničke generacije bio i integriran, ali i blago distanciran od njega: naime, kako je bio nešto stariji od većine (on, najbolji mu prijatelj Jorge Guillén i Dámaso Alonso bili su u prosjeku desetak godina stariji od ostalih), nekima (Luisu Cernudi, rođenu 1902) bio je čak profesor, i ta se mala generacijska razlika ipak osjećala. Tako mu je, primjerice, trebalo nekoliko godina da pjesme koje je, po Guillénovim riječima, dugo pisao, dade bilo komu na čitanje. Prvi čitatelj bio je Juan Ramón Jiménez i on ih je uredio u prvu zbirku, Presagios, koja je izašla 1923. Istodobno je Rafael Alberti kao dvadesetpetogodišnjak već osvajao nacionalne nagrade za pjesništvo, a García Lorca kao dvadesetogodišnjak imao premijeru prvoga dramskog teksta u Madridu. Zatim, dočim su mlađi živjeli u glasovitom studentskom domu Residencia de Estudiantes, koji je otvoren u sklopu obrazovne reforme pokrenute od strane nezavisnih pedagoga i mislilaca i koji su pretvorili u jedan od stalno aktivnih foruma za svoje pjesničke nastupe i rasprave, ali i za razgovore o likovnoj umjetnosti, filmu itd., Salinas se pretežito bavio istraživačkim i akademskim radom: u mladosti je bio lektor španjolskoga jezika na Sorboni (1914–17) i Cambridgeu (1922–23), između tih dvaju angažmana vodio je katedru za španjolsku književnost sveučilišta u Sevilli, a onda se zaposlio u Centro de Estudios Históricos u Madridu, gdje se pod vodstvom Ramóna Menédeza Pidala istraživala nacionalna književna baština. Salinas se bavio književnošću 20. stoljeća. Svoja je tadašnja istraživanja, pored stalnih priloga u časopisima, ponajprije u glasovitoj Orteginoj Revista de Occidente, objavio i u fundamentalnoj knjizi Literatura espańola. Siglo XX (Ciudad de México, 1942). Tridesetih godina Salinas je vodio ostvarenje velikoga projekta visokoškolske politike II. republike, tzv. Universidad Internacional u Santanderu u Kantabriji, elitnu visokoškolsku ustanovu u kojoj su inozemni gostujući profesori radili s probranim i malobrojnim studentima.

Uz te glavne, dugotrajne i zasigurno naporne poslove koji su ga samo udaljavali od pjesništva, Salinas se bavio i mnogim drugim poslovima koje je ovdje nemoguće navesti. Ipak spominjemo jedan: s Joséom Maríom Quirogom Plaom preveo je i objavio Prousta. Prije početka Španjolskoga građanskog rata Salinas je prihvatio ponudu za rad na angloameričkom Wellesley College i otputovao je onamo u ljeto 1936, baš kad je rat počinjao. Poslije je predavao na Sveučilištu Johns Hopkins te na Universidad de Río Piedras u San Juanu u Portoriku. Do smrti je pretežito objavljivao u hispanskoameričkom svijetu, u kojem se nakon španjolskoga rata ponovno našao s mnogima iz svoje pjesničke generacije, ali i s mnogim drugim ljudima od pera, znanosti i kulture koji su ili vlastitom odlukom ili kao klasični politički izbjeglice nastavili raditi u toj drugoj domovini vlastitoga materinskog jezika. Salinas je do odlaska u SAD bio samo pjesnik, profesor, književni kritičar i istraživač: dotad je objavio samo jednu knjigu fikcionalne proze, Víspera del gozo (Madrid, 1926), u kojoj je vidljiv utjecaj ortegijanskoga razmišljanja o umjetnosti. No kad je postalo jasno da mu se za stalno udomaćiti u sredini u kojoj je već živio, ali i pod teretom tjeskobe koja se u njegovoj generaciji nakupila zahvaljujući iskustvu Španjolskog i Drugoga svjetskog rata, počeo je češće posezati za drugim rodovima koji su mu se činili učinkovitijima za analiziranje i komentar svega proživljenoga: prvenstveno prozom i dramom, tako da je 1950. u Buenos Airesu objavio filozofski roman La bomba increible, 1951. u Meksiku pet pripovijedaka pod naslovom El desnudo impecable y otras narraciones te nekoliko dramskih tekstova koje je nakon njegove smrti prikupio i pod naslovom Teatro completo objavio njegov zet, Juan Marichal, u Madridu 1957, pošto je dvije godine ranije objavio njegove sabrane pjesme. Pored toga, Salinas je objavio nekoliko knjiga o španjolskoj književnosti te sabranu oglednu prozu i književnu kritiku; dio njegove ogledne proze iz tog razdoblja pripada u najljepšu književnu esejistiku i neke od tih naslova navodi i Machiedo u pogovoru.

Elegantni izričaj

U Salinasovoj lirici ljubav je tema koja prevladava, a najintenzivnije i najsugestivnije je dana baš u poemi Glas dugovan tebi, prijevod koje tvori najveći dio ove knjige prijevoda. Voljena žena središte je svega što postoji, a temeljna je osobina njegova stiha dijalogičnost. Velika je novost koju je Salinas uveo u španjolsko pjesništvo izričaj koji kao da je iz proze zalutao u stih – poznato je da je García Lorca njegovu poeziju umjesto poesía nazivao prosía. Tijekom vremena ona je stekla mnoštvo poklonika. Izbor hrvatskog prevoditelja veoma dobro odražava općeprihvaćene prosudbe Salinasova djela, provjerljive u ključnim antologijama (poput Poesía espańola contemporánea 1915–1931 Gerarda Diega iz 1932) kao i u sklonostima generacija koje su još do jučer strastveno čitale poeziju. Potonje su njegov stih uvijek doživljavale kao pitak i tu vrstu čitanja možda najbolje određuju riječi iz predgovora sama Salinasa vlastitim pjesmama u Diegovoj antologiji: „Poezija se objašnjava sama; ako ne, onda ni nije objašnjiva. Svaki komentar poezije odnosi se na elemente oko nje: na stil, jezik, osjećaje, težnje, ali ne na samu poeziju. Poezija je pustolovina usmjerena k apsolutu.“ Nećemo pogriješiti ustvrdimo li da je u tim riječima sadržana i bit recepcije pjesništva cijele Salinasove generacije unatoč razlikama među tim jakim pjesničkim ličnostima. Stručne analize Salinasove poezije pak pronalaze u promišljenoj ogoljenosti i eleganciji njegova pjesničkog izričaja duboku vezu s poezijom španjolskih mistika ili pak s Quevedovim konceptizmom. Kako bilo – ovo nije prigoda za komentiranje bogate lepeze salinasoloških studija – valja reći da je prevoditelj i u ovoj prigodi pokazao veliki mar i (po tko zna koji put) prevoditeljsku kompetentnost i omogućio nam čitanje Salinasa na hrvatskom, a da je Salinas pritom ostao – Salinas. Dijelimo prevoditeljevo čuđenje što je taj klasik izostao s abecedarija nedavno izišla Leksikona svjetskih pisaca. Napominjemo da, za razliku, jest obrađen u svim izdanjima Leksikografskog zavoda. Kako bilo, nadamo se da ovo izdanje njegove poezije u hrvatskom prijevodu znači da u budućnosti u tako važnim izdanjima za našu sredinu neće izostati.