Feminizam i socijalna osviještenost

Naglašeno feministički intoniran naslov Ženska prava hoću svježe je, uvjerljivo angažirano i vrlo zabavno ostvarenje koje podjednako dobro funkcionira i kao karakterna i kao uvijek aktualna socijalna studija

Lako je zaključiti da je žanr socijalne drame temeljna odrednica britanskoga filma tijekom druge polovice 20. i u prvom desetljeću 21. stoljeća. Bez obzira zamataju li autori opore priče svojih djela u zavodljivi celofan komedije, u ruho tjeskobne melodrame ili u okvire žanra krimića i gangsterskoga filma, upravo su elementi emotivnih, socijalno osviještenih, manje ili više angažiranih i dominantno lijevih društvenih opservacija najvredniji sastojci najuspjelijih ostvarenja prvaka otočke kinematografije. Orijentacija ka socijalnom realizmu i naglašenijem angažmanu započela je potkraj pedesetih i ranih šezdesetih godina prošloga stoljeća s britanskim novim valom nazivanim i realizmom sudopera (kitchen sink realism – pojam deriviran iz ekspresionističke slike Johna Bratbyja na kojoj je bio naslikan i sudoper), kulturnim pokretom koji je osim filma zahvatio i književnost, kazalište, slikarstvo i televiziju. Premda komercijalno usmjereni, filmovi Tonyja Richardsona, Lindsayja Andersona i podrijetlom Čeha Karela Reisza, umjetnikâ okupljenih oko filmskog časopisa Sequence, nerijetko su nudili grube životne storije stvarane pod utjecajem dokumentarističkoga pokreta Free Cinema, koji je trojac i utemeljio, a kojem je ime dao upravo Anderson.

Film Ženska prava hoću temelji se na istinitim događajima o štrajku radnica Fordove tvornice 1968.

Procvat u šezdesetima

Tijekom šezdesetih britanski je film doživio pravi procvat. Dok naslovi poput romantične komedije Djevojka Gregory Kanađanina Silvija Narizzana, žanrovski srodna Alfieja Lewisa Gilberta te humorne drame Darling Johna Schlesingera pridonose rušenju seksualnih tabua i liberalizaciji društva, socijalni su žalci itekako zamjetni u ostvarenjima Davida Leana, privremenih američkih imigranata Stanleyja Kubricka, Josepha Loseyja i Richarda Lestera, kao i u na Otoku realiziranim djelima gostujućih redatelja Romana Polanskog, Michelangela Antonionija i Françoisa Truffauta, koji je u Engleskoj snimio svoj jedini nefrancuski film, znanstvenofantastičnu parabolu Fahrenheit 451. Recesija koja je sedamdesetih i u prvoj polovici osamdesetih zahvatila britansku kinematografiju pokazala se plodnim tlom za filmaše poput Mikea Hodgesa, autora žestokog krimića Sredite Cartera, i Johna McKenzieja, potpisnika izvrsne gangsterske drame Crni petak za gangstere, čiji su filmovi osim besprijekornih žanrovskih predstavnika ujedno i efektne slike društva. Isti je slučaj i s nizom naslova realiziranih osamdesetih, od humornih drama Lokalni junak i Gregoryjeva djevojka Billa Forsytha, preko njihovih žanrovskih srodnika Moja lijepa praonica Stephena Frearsa i Withnail i ja Brucea Robinsona, do romantične gangsterske drame Mona Lisa te početkom devedesetih snimljene drame Čudo Neila Jordana.

Detaljniji osvrt na socijalne teme u radovima britanskih filmaša zauzeo bi previše mjesta, no i slabije obaviješteni filmofili znaju da su se pored glasovitoga Mikea Leigha, najvažnijega britanskog i jednog od najvažnijih svjetskih redatelja današnjice, kao perjanice socijalno i često politički angažirana otočkog filma tijekom posljednja nepuna tri desetljeća profilirali glasoviti Ken Loach i spomenuti Stephen Frears. Također, upravo su neuvijena društvena kritika i zamjetan angažman najvredniji i najintrigantniji sastojci hvaljenih populistički usmjerenih humornih drama kakve su Skidajte se do kraja Petera Cattanea te Mali glas i Borimo se do kraja Marka Hermana, a to su obilježja i rasnom i kulturnom problematikom zaokupljena naslova Istok je istočno Damiena O´Donnella, ili primjerice za tri Oscara i dva Zlatna globusa nominirana hita Billy Elliot Stephena Daldryja.

Baratanje konstruktima

Protagonisti britanskih socijalnih drama uvijek su siromašni ljudi s efektno oslikana ruba društva, no u devedesetima naglasak biva stavljen i na (crni) humor i na redateljske stilizacije, za što je najplastičniji primjer Trainspotting Dannyja Boylea. Bez obzira da li samo reproducira aktualnu socijalnu sliku, da li kritizira trenutno stanje ili pak na gdjekad ironičan ili satiričan način nudi alternativne koncepte, britanski socijalni film uvijek je odraz društvenih okolnosti u kojima nastaje. Pritom se redovito barata određenim socijalnim, kulturnim i rodnim konstruktima, da ne kažemo pojednostavnjivanjima, poput binarnoga suprotstavljanja unaprijed zadanih kategorija. U klasnoj podjeli uloga bogati vlasnici sredstava za proizvodnju suprotstavljeni su siromašnim radnicima, koji se stalno bore za poboljšavanje uvjeta rada i njegovu bolju plaćenost, a u pozadini svega oslikavaju se obiteljske i intimne drame uglavnom tih posljednjih. U tim se dramama javlja rodni konstrukt, odnosno konfrontiranje muških i ženskih likova, pri čemu se ponekad zdravo za gotovo uzimaju neke biološke zadanosti, koje se automatski projiciraju u karakterne osobine, čime se pak stvaraju klišeji o grubim, introvertnim, šutljivim te alkoholu i dominaciji sklonim muškarcima, odnosno o emotivnim, ekstrovertnim, temperamentnim i na akciju spremnim ženama. Kulturni se konstrukt ponajviše očituje u suprotstavljanju pravih Engleza i imigranata, dominantno Arapa odnosno muslimana, pri čemu se javljaju i kulturni podkonstrukti u sučeljavanju kršćana i nekršćana, bijelaca i tamnoputih ljudi, odnosno ugrubo Istoka i Zapada.

Na šarmantnom i duhovitom elaboriranju socijalnih i rodnih konstrukata počiva i vrlo uspjela humorna socijalna drama Ženska prava hoću (Made in Dagenham) redatelja Nigela Colea, za pet nagrada BAFTA nominiran film prikazan i na ljetošnjem pulskom festivalu. Riječ je o na istinitim događajima slobodno temeljenoj priči o štrajku radnica Fordove tvornice navlaka za automobilska sjedala u londonskom predgrađu Dagenham 1968. Shvaćajući da su primanjem znatno nižih plaća za isti posao koji rade kao i muškarci izložene spolnoj diskriminaciji, žene predvođene energičnom Ritom O´Grady i uz tihu, ali jasnu potporu sindikalnoga povjerenika Alberta Passinghama (izvrsni Bob Hoskins) započnu prosvjed koji će se ubrzo pretvoriti u štrajk. Rita je smirena i razumna žena, brižna supruga i majka, koja isprva nevoljko pristane na Passinghamov prijedlog da vodi teške pregovore s poslodavcima, ne samo o povećanju plaća nego i o njihovu izjednačavanju s plaćama muških kolega. U osnovi apolitična osoba, Rita će oduševljeno ući u teške pregovore i neočekivanu, ali razumljivu, potporu dobiti od ministrice rada Barbare Castle i senzibilne Lise Graves, supruge jednog od Fordovih šefova. Istodobno će, međutim, ugroziti svoj skladan odnos s mužom Eddiejem, ali i brak svoje kolegice i prijateljice Connie, supruge autodestruktivnoga Georgea.

Energičnost i angažman

Premda se kreće teritorijem omeđenim žanrovskim klišejima, naglašeno feministički intoniran naslov Ženska prava hoću ipak je svježe, uvjerljivo angažirano i vrlo zabavno ostvarenje koje podjednako dobro funkcionira i kao karakterna i kao uvijek aktualna socijalna studija. Pomalo gruba i neelegantna, ali energična i svrhovita režija, efektna i gdjekad iznimno suptilna profiliranja karaktera protagonistica i njihovih odnosa, precizna scenografska i ikonografska rekonstrukcija razdoblja, dosta nenametljivoga gorkog humora te vrlo raspoložene interpretacije glumačke postave predvođene sjajnom Sally Hawkins, koja je za glavnu ulogu u Leighovoj humornoj drami Samo bez brige nagrađena Srebrnim medvjedom, vrline su filma koji pati i od nekoliko očitih slabosti. Pored spomenute klišeiziranosti, čemu valja pridodati i predvidljivost ishoda (štrajk u Dagenhamu doveo je do usvajanja zakona o jednakim plaćama dvije godine poslije), najveći problemi leže u gotovo potpunom zapostavljanju važnih muških likova, osobito Ritina supruga Eddieja i Connina nesretnoga muža Georgea, a i djeca nelogično ostaju sasvim postrani. To za posljedicu ima samo naznačavanje, ali neelaboriranje intrigantnih obiteljskih drama, onih Ritinih kolegica baš kao i one koja tihu Lisu Graves u odličnoj i primjereno podigranoj izvedbi Rosamund Pike nagoni na borbu za samoemancipaciju i oslobođenje iz zlatnog kaveza u kojem živi. Da ga izvrsno ne tumači Bob Hoskins, i lik brižnoga sindikalista Alberta Passinghama bio bi nerealan i dobrano karikaturalan. Unatoč navedenim nedostacima, kojima valja pridodati i mjestimice prenaglašenu tezičnost, slikoviti likovi, nenametljiv humor i feministički angažman dovoljna su preporuka filmu.