Diskretno građansko licemjerje

Posljednju dramu najpoznatije suvremene francuske dramatičarke Yasmine Reza, Bog masakra, napisanu 2008, prošle je godine ekranizirao Roman Polanski, jedan od posljednjih živućih filmskih klasika. Kao što je to bilo i dosad u slučaju Polanskog, i taj je film osjetio posljedice redateljeve kontroverzne prošlosti zbog koje je snimanje filma odgođeno jer je autor nekoliko mjeseci proveo u švicarskom pritvoru čekajući izručenje SAD-u, do kojeg pak nikada nije došlo. Bilo kako bilo, film u izvorniku naslovljen Masakr prikazan je u službenoj konkurenciji posljednjega Venecijanskog festivala, gdje su ga kritičari dočekali hvalospjevima, a u hrvatskoj se distribuciji prikazuje pod naslovom Bračne svađe, zbog negativnih konotacija, a i moguće žanrovske konfuzije koju bi originalan naslov izazvao u gledatelja.

Odlična gluma: Jodie Foster, John C. Reilly, Christoph Waltz i Kate Winslet

Priča filma odvija se u realnom vremenu i usmjerena je na dva bračna para, Cowan (Christoph Waltz i Kate Winslet) i Longstreet (u izvedbi Jodie Foster i Johna C. Reillyja), koji se nađu kod Longstreetovih kako bi riješili nesuglasice oko ozljede koju je u školi štapom zadao jedanaestogodišnji Zachary Cowan svom razrednom prijatelju Ethanu Longstreetu. Mirni, kurtoazni susret građanskih obitelji kojim film započinje s vremenom odlazi u neočekivanu smjeru. Uza sve veću konzumaciju alkohola, razgovori među likovima postupno napuštaju temu djece i sve više otkrivaju slabosti i lažnost života protagonista.

Drame Yasmine Reza, koje su na hrvatskim pozornicama režirali Petar Selem, Ivica Šimić i Nenni Delmestre, odlikuje tematiziranje obiteljskih odnosa i britki dijalozi u kojima se poigrava ljudskim karakterima, dok su njezini likovi većinom pripadnici viših društvenih slojeva. Polanski je ostao vjeran autoričinu izričaju te je uočljivo tek nekoliko sadržajnih promjena (poput premještanja radnje iz Pariza u New York). Međutim, film se od drame razlikuje u strukturi. Redatelj je filmu dodao uvod i zaključak koji u originalnom tekstu ne postoje i u kojima se jasno vide povod i razrješenje sukoba između dječaka. Polanski na taj način izbjegava Rezino postavljanje in medias res, ukidajući njezinu početnu elipsu i prilagođavajući priču filmskom mediju. Govoreći o svojstvima filmskog zapisa, spomenute strukturne podjele filma potpuno odudaraju jedna od druge. Uvjetno rečeno, prvi i treći čin filma, premda vrlo kratki, jedini su u kojima je filmski prostor smješten u eksterijere, jedini popraćeni glazbenom pratnjom te jedini koji ne sadrže govor, a teško da se može govoriti i o pravoj glumi s obzirom da su likovi jedva uočljivi. Autor kratke, ali vrlo učinkovite glazbene dionice Alexandre Desplat vjerojatno je jedan od najvažnijih filmskih skladatelja, s kojim je Polanski surađivao i na svom prethodnom filmu, izvrsnom trileru Piscu iz sjene.

U filmu temeljenu isključivo na ciničnim dijalozima, s tek nešto prave akcije, redatelj četvero sudionika neobičnog susreta smješta u samo jednu prostoriju, ograničavajući tako njihovo kretanje po stanu, što je svojevrstan fizički hendikep za likove. Tako bračni par Cowan cijeli film neće uspjeti izaći iz stana, unatoč nekoliko bezuspješnih pokušaja koji završavaju dolaskom do dizala i zatim povratkom na staro. Teško je tada ne prisjetiti se filmskog klasika Anđeo uništenja iz 1962. Luisa Buńuela – s kojim je Polanski oduvijek imao dodirnih točaka – čiji se zaplet također temelji na neobjašnjivoj nemogućnosti izlaska likova iz prostora. Zbog spomenute se fizičke vezanosti, a i skučenosti prostora, rađa ugođaj klaustrofobije i tjeskobe i inače karakterističan za autorovo stvaralaštvo, a redateljev prepoznatljiv motiv dualizma ličnosti ovdje je ostvaren snagom kontrasta između pasivnosti tijela i aktivnosti govora. Upravo se u dijalozima i ponašanju likova pod sve većim utjecajem alkohola otkriva licemjerje visokog društva koje se, pod krinkom plemenitih namjera, brine samo o sebi.

Pravilna ritma kojim se postupno grade tenzije između protagonista, film neodoljivo podsjeća na prvenac Mikea Nicholsa Tko se boji Virginije Woolf? iz 1966, vrhunski prikaz neurozâ bračnih odnosa, napravljen prema drami Edwarda Albeeja, s tim da Polanski izbjegava stvaranje pravoga klimaksa kakav je bio uočljiv u Nicholsovu ostvarenju.

Minimalistički dekor Bračnih svađa vješto nadopunjavaju odlične naturalističke glumačke interpretacije, osobito one Jodie Foster i Christopha Waltza, nepravedno zaobiđene na oskarovskim nominacijama. Bez naglašenih retoričkih funkcija kadra i suvišnih elemenata u filmskom prostoru, Polanski režijski problem skučenosti prostora rješava razrađenom dubinskom mizanscenom, katkada s trostrukom planskom podjelom (bliži plan, srednji i polutotal).

U svojoj žanrovskoj osnovi satirična drama koja prokazuje ljudsku narcisoidnost, ova jedina drama Yasmine Reza adaptirana za film sjajno je nadograđena trajnim autorovim preokupacijama, na trenutke graničući s groteskom, čime joj se daje autorski pečat, nastavljajući se na niz autorovih zapaženih ekranizacija kazališnih djela (Macbeth, Smrt i sluškinja). Premda radnjom smješteno u New York, djelo je zbog nefilmskih razloga navedenih u uvodu moralo biti snimano u Parizu, ali ta razlika zbog učinkovite scenografije nije uočljiva. Unatoč kontroverzi koju njegov privatni život i dalje pobuđuje, sa svoja se posljednja dva filma Polanski iznova potvrdio kao majstor autorskoga žanrovskog filma te je nakon polustoljetne karijere ostao jedan od najintrigantnijih suvremenih redatelja.