Čemu i zašto se smijemo?

Dajući širi spektar žanrovskih zakonitosti, autorica izložbe Blaženka Perica nudi kompleksno čitanje kodova smijeha u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti

Umjetnost se provlači kao tema humorističkih iskaza, odnosno skečeva. Među najuspješnije komentare ubrajamo, svakako, one koje su osmislili i izveli članovi Letećega cirkusa Montyja Pythona. Besmrtna je, primjerice, biciklistička utrka modernih umjetnika, kao što su Picasso, Mondrian i drugi, u kojoj slikari, dok žustro pedaliraju, stvaraju svoje prepoznatljive kompozicije. I likovni su kritičari prikazani, također kod neponovljivih montipajtonovaca, kako između osvrta na djela kidaju komadiće oslikanih platna i pohlepno ih žderu. No što je s humorom koji se javlja u samu likovnom djelu, na koji se način na području vizualnoga humor rabi kao platforma umjetničkog iskaza i osvrta na kontekst djelovanja? Upravo se tim pitanjima bavi izložbeni projekt naslovljen Dimenzije humora, autorice Blaženke Perice. Projekt, u čijoj su organizaciji osim nje sudjelovali i splitski umjetnici Sonja Gašperov, Vedran Perkov i Viktor Popović, predstavljen u osječkoj Galeriji Kazamat, upravo je bio postavljen u Dioklecijanovim podrumima u Splitu, a u rujnu će se treća inačica izložbe moći razgledati u Muzeju suvremene umjetnosti Istre u Puli.

Radovi Sonje Gašperov / Snimio Viktor Popović

Blaženka Perica odabrala je dvadeset četiri suvremene hrvatske umjetnice i umjetnika mlađe i srednje generacije, koji u ostvarenjima u tradicionalnim i novim medijima, ostvaruju „pukotinu između tjelesnog i duhovnog“, odnosno pronalaze „prostor djelovanja humora“. „Humor se u modernoj/suvremenoj umjetnosti doista očituje na razini određenog nesklada između stvarnosti i očekivanja, ali se taj pojavljuje i na razini učestalog podrivanja određenih konvencija, i to ne samo onih koje je tradicionalna teorija isticala unutar društva u cjelini, nego ponajprije onih u umjetnosti samoj (konvencije medija, institucije, funkcije nekog aktera ili segmenta umjetnosti) čemu svjedoči bogat broj primjera, od Duchampa do Ivana Kožarića, od Erwina Wurma do Sisleyja, od Paula McCarthyja do Pipilotti Rist, pa sve do mnogih konceptualnih izričaja: od Baldesarija do Trbuljaka, Gotovca ili Stilinovića, ali ne i npr. Kosutha...“, napominje u predgovoru autorica izložbe. „Tvrdnja izložbe Dimenzije humora“, ističe Blaženka Perica, „jest da su mehanizmi humora i dalje učinkoviti, i to u transformacijama sukladnima onima u stvarnosti, pa je njihov instrumentarij izoštreniji, a strukture kompleksnije i upućenije na žanrovske zakonitosti“.

Komično kao modus društvene kritike

Dajući širi spektar žanrovskih zakonitosti, autorica nudi kompleksno čitanje kodova smijeha u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti. Naglašavajući taj bitan i veoma komunikativan, a dosad na ovakav način nevaloriziran segment domaće suvremene produkcije, autorica izložbe istražuje čemu i zašto se smijemo te zašto i na koji se način umjetnost koristi katarzom smijeha. Tekst predgovora funkcionira kao relevantan pregled najistaknutijih iskaza koji sadrže komponentu smiješnoga u posljednjem desetljeću, a upućuje i na pogled u nešto dalju povijest (primjerice, Gorgona, opreka na liniji Ivan Kožarić – Josip Vaništa).

Komični momenti često reflektiraju neuralgične pojave, odnosno oštru društvenu kritiku transponiraju u naizgled benignu i šaljivu situaciju. Nažalost, apsurd koji je tako temeljito prožeo gotovo sve pore hrvatske stvarnosti u previše se slučajeva izjednačuje s najcrnjim mogućim scenarijima. Instalacija Inferno Centar Zlarin (2008) Daniela Kovača ironičan je komentar na sveopću poplavu šoping-molova (invazija anglizama i amerikanizama također je jedan od nusprodukata ovoga fenomena) i sličnih sadržaja, odnosno prevagu privatnog interesa nad onim javnim. Paklenu pak maketu i prijedloge dizajna popratnih sadržaja, u svjetlu recentnih ekscesa na Marjanu, Cvjetnom trgu i sl., možemo prepoznati kao sasvim realne i izgledne.

Izložba donosi otprije poznata djela autora kojima je humor doista modus operandi. Željko Badurina od 2006. iz tjedna u tjedan na adrese znanaca, mahom pripadnika domaćih kulturnih krugova, šalje razglednice, šaljive osvrte na aktualne događaje. Izbor Badurinina Mail Arta, spoja slike i kratkoga komentara, presjek je svakodnevice posljednjih šest godina, u kojoj je umjetnik prepoznavao apsurd, tragikomičnost i – razlog za djelovanje, to jest izravno upozoravanje takvim oblikom komunikacije.

Inventivni i lucidni radovi

Valja upozoriti i na mlađe autore, koji se medijem slikarstva koriste kao komunikacijskim kanalom. Sonja Gašperov služeći se retorikom stripa stvara začudne, ironične scene, životne situacije koje su podjednako neočekivane, ali i realne („od kolijevke pa do groba“, reći će sama umjetnica). Glavni likovi Vučine naglašavaju krajnost, ali i animalni aspekt ljudske osobnosti. Tematska inventivnost i lucidnost, ali i očito suvereno korištenje tehnikom, koloristička vještina, svakako obilježavaju autoricu. Stipan Tadić odabrao je pak oprečan put, te je u relativno malo vremena prepoznat kao iznimno darovit portretist. Diplomski rad, velika kompozicija na kojoj je u interijeru zagrebačkoga HNK-a prikazano više od 500 osoba, popraćen je filmom, koji prati nastanak slike i njezinu sudbinu, zaokružuje ozbiljno i komično lice i naličje pitanja smisla umjetnosti i nečijeg razloga da umjetnost izabere kao životno zvanje.

Videoradovi Gorana Škofića, Bijelo/Smijeh i Bijelo/Linija, provlače se veoma uspješno kao dojmljiv lajtmotiv izložbe. Perfekcionistički producirana i estetski veoma čista djela u žarište stavljaju tijelo koje je instrument smijeha, odnosno polazište transformacije u (tehnološki) predmet. Krajnja apsurdnost i repetitivnost na suptilan način izazivaju reakciju smijeha, a s njom i kognitivni proces spoznaje (ne)kontroliranosti, podređenosti, neosviještenosti svakodnevnih apsurda...

Posebno uspješno funkcioniraju djela koja iskorištavaju sam prostor, kontekst Podruma, genius loci, odnosno zatečenu situaciju. Viktor Popović čini to na sebi svojstven minimalistički i precizan način. Svjetlosna instalacija Bez naziva ispisuje na zidovima općeprihvaćen izraz LOL. Smijanje naglas sažeto je u tri slova i prevedeno u svojevrstan komunikacijski virus, koji u svojoj banalnosti gubi pravi smisao. Popović hiperdimenzionira i estetizira banalnost, što u konačnici kod gledatelja izaziva upravo pozitivnu reakciju – smijanja naglas!

Naposljetku, Vedran Perkov još se jednom pokazao kao majstor prisvajanja situacije i njezina izokretanja u vlastitu (umjetničku) korist prema načelu – ako ih ne možeš pobijediti, a ti im se pridruži (sjetimo se samo izložbe Nagrade Putar, na kojoj je iskoristio činjenicu da je uz sama Putara jedini muški akter manifestacije te godine!). Zbog snježnih neprilika, naime, sajam sadnica kohabitirao je (ili kolidirao, kako je komu draže) s izložbom. Perkov je uklopio zelenilo u svoj rad koji je naslovio Situacija. Nadvivši nad hrpom sadnica transparent s natpisom Spašavaj se ko može, dao je zapravo upozorenje na situaciju – aktualnu, gradsku, lokalnu, nacionalnu…

Osim navedenih autora na izložbi sudjeluju Snježana Ban, Dino Bičanić, Dražen Budimir, Nemanja Cvijanović, Igor Eškinja, Ivan Fijolić, Alen Floričić, Vladimir Frelih, Luka Hrgović, Ines Krasić, Denis Krašković, Siniša Labrović, Tihomir Matijević, Dragana Sapanjoš, Anton Svetić, Josip Špika i Ivan Tudek. Izložbeni projekt zanimljiva tematskog okvira dobar je poticaj osobne mentalne higijene i testiranja umjetničkog i vlastitog smisla za humoristički pogled na svijet.