Bijeg od manire

Paradoksalno je da čovjek po svojoj osobnosti istodobno biva i subjekt i objekt. Ona mu, s jedne strane, svojom jedinstvenošću i izdvojenošću omogućuje samosvijest subjekta koji se sučeljava sa svijetom. S druge strane, osobnost svoju izdvojenost stvara konceptualizacijama pa time i redukcijama svijeta, čime od subjekta slobode postaje objekt racionaliziranog mišljenja. Takav se paradoks ocrtava i u, psihoanalizom detektiranoj, konkretnoj strukturi te osobnosti.

Njegova tekstualna performativnost, značenjska generativnost uostalom, u temelju je poezije Irene Matijašević u njezinoj drugoj zbirci pjesama pod naslovom Južne životinje. U tome se pjesništvu paradoksi osobnosti nastoje spoznati pa i nadalje generirati istodobno racionalno i intuitivno, svjesno i podsvjesno. Je li takva istodobnost uopće moguća? Uspjele pjesme Irene Matijašević u novoj knjizi u velikoj mjeri zalaze u to, poetski sugestivno, područje slobodnoga pulsiranja, pretapanja pa čak i nekovrsnoga međusobnog uvjetovanja svijesti i podsvijesti. Takvo je pisanje, uostalom, i znatan pjesnički rizik jer se spomenuta isprepletenost ni uz raznim vještinama najbolje opremljena autora ne može posve voljno isprovocirati pa svaka pjesma mora nanovo vrebati Kairosov čuperak. ¸

Izd. AGM, Zagreb, 2011.

Irenine su pjesme upravo takvo vrebanje, svjesno otiskivanje na pučinu nesvjesnoga, ponovna konstrukcija svijeta iz njegova podsvjesnog zajedništva („ja oko-sluh / koje se probija kroz ovaj svijet / bez sadržaja / nužno / imati sadržaj znači ne biti dovoljno prazan / dovoljno otvoren za primanje / zato nisam zao / nisam ni opasan / samo dovoljno prazan da moja ljubav postaje / neka vrst strasti / mogućnost da se oduševim vama“). Uglavnom, conditio sine qua non takve oslobođenosti koja može doprijeti do drugoga i Drugoga jest odricanje od odveć usko shvaćene osobnosti („odmorite se / kaže / odmorite od mene / ja kremen / sjajim u svim smjerovima / spašen sam“), „pranje“ od svih njezinih partikularnih obilježja i konceptualizacija („dolazi voda i kruh / voda koja čisti / čistačica dogmi / i na kraju očisti sve / sve je čisto / sve je mirno / ostavljamo za sobom / mužjake i ženke / ulazimo / u vodu / bez roda / bez boje“) i vraćanje u predracionalni pogled koji se uistinu može sjediniti s objektom svog promatranja („ako je bit neke strasti posjedovanje, kao kod analize ili proučavanja, bit promatranja je preseliti se u nekog drugog“).

Baš iz takva „pogleda“, odnosno „promatranja“, Irena nastoji i pisati u zbirci Južne životinje. Nju zanimaju pukotine u racionalnosti, „krateri“ koji u „jezik koji je tako dosadan kad želi biti mudar“ izbacuju erupcije podsvjesnih slika po kojima dosad nepoznate izronjene zbilje zadobivaju svoju vidljivost. Te su, divlje i autentične, zbilje nalik mački čiji skok više nije samo verbalna slika, nego nova zbiljnost, upravo nova ontološka činjenica koja se dogodila u jeziku („sve su drugo doživljaji, ali njezin skok nije nimalo nego je najčišća moguća, ma ne moguća, nego i realizirana i ostvarena građa koju sad unosim u riječi. napisala sam: mačka je skočila. ne treba nitko više skočiti“). U tome je stilu i, već iz prve Irenine zbirke poznato, resemantiziranje mitoloških motiva pa ona, primjerice, biblijski raj i zmiju koja taj raj oduzima čovjeku, adaptira na samosvijest, svijest o sebi općenito te na transično oslobođenje od sama sebe kao mogućnost povratka u rajsko stanje.

U jednoj se pjesmi čak kaže da se tada „svijest potpuno ugasi“, što drugim riječima znači da se podsvijest može sasvim slobodno prostirati na široka polja drugih – stvarnih i izmaštanih – entiteta i identiteta. Upravo na tome tragu Irena Matijašević uživljuje se u razne jezične, literarne i zbiljske uloge. S jedne strane, time posebice prokazuje one stereotipizacije koje se primjenjuju na žene ili im se one čak same dobrovoljno podvrgavaju (time je obilježen cijeli prvi ciklus u zbrci Južne životinje, posvećen slavnim, a „posrnulim“ ženama), a s druge strane, prethodnim odricanjem od sebe posve se otvara za okolni svijet, njegove sitne manifestacije, nesvodiv vitalizam prirode, ljudske „likove“ od kojih svaki, ako se dobro „snimi“, ima svoju unikatnu priču. Pjesmovna svijest, uostalom, može „snimati“ i samu sebe i svoje doticanje s mnoštvom detalja i stvarnosnih krhotina vlastite dnevne staze. Ta se svijest stoga rado uvije (kao u četvrtom ciklusu pod naslovom Dnevnik) u oblik poetskoga pseudodnevnika, u kojem hodaju misli, a ne njihova nositeljica, u kojem sam tekst počinje „hodati“ i ispred misli te postiže „brzinu i ritam“ metonimijskoga razvijanja pjesme u prozi. I takovrsni poetski dnevnik, dakako, biva sredstvo spomenuta samoodreknuća, remboovskoga i malarmeovskog dosezanja autentičnoga, depersonaliziranog života i jezika tek nakon prevladavanja vlastitosti („u tome je tajna mojeg jezika. on nikad nije bio moj“).

U opisu pak izrazne strane Ireninih tekstova osobito mi se pogodnim čini sljedeća njezina konstatacija: „izgaranje / nije gradnja / izgaranje je proces“. Njezine pjesme uistinu u prvome redu afirmiraju proces, događanje sama pisanja (jedna, primjerice, pjesma nakon pune dvije stranice teksta naoko paradoksalno završava stihovima „počni pisati. / oh, da. / pisati“), a hotimice zaziru od kakve „gradnje“ koja bi unaprijed imala svoj precizni nacrt, tlocrt i bokocrt. Tekstovi su joj tako iznimno propusni za kolokvijalni izraz, sleng, mikronaracije, fragmente teorijskoga diskursa, apstraktna razmišljanja, začudne asocijativne promjene značenjskih smjerova, montažne rezove pa čak i posve svjesno pripuštanje gramatičkih nesročnosti i jezičnih premetaljki. Sve se to zbiva u namjerno žanrovski ispremiješanim oblicima kao što su stihička pjesma, pjesma u prozi, mikroesej, crtica. Sve su to, uostalom, formalni signali onoga temeljnog impulsa Irenina pjesništva, mihalićevski rečeno, „odmeđenja“ od racionaliteta kao generatora moći i represije nad podsvjesnim i nesvjesnim kao prostorima u kojima je još moguće doživjeti životnu, upravo životinjsku, elementarnost i toplu, „južnu“, ljudskost.

Uglavnom, prva zbirka pjesama Irene Matijašević pod naslovom Naizgled imala je znatniju recepciju nego što je dosad imaju Južne životinje jer je, osobito u svojem prvom dijelu, bila prohodnija, manje složena, dopadljivije upakirana u „stvarnosnu“, „tranzicijsku“ resemantizaciju nekih uglavnom literarnih toposa zapadne civilizacije te anegdotično, psihološki pronicavo promatranje običnih ljudi „iz susjedstva“. Zbirka Južne životinje nastoji „zavoditi“ na razini tematiziranja sama mišljenja i poetskog procesa, naglašenijega nakupljanja i razlaganja mitova i svakodnevice, ali se odmah potom hrabro upustiti u upozoravanje na manipulativni karakter toga zavođenja, na mogućnost njegova izbjegavanja u slabom lirskom i jezičnom subjektu koji tek kad „nema više sigurnosti, ima svjetla“, tek kad, evanđeoski govoreći, „umre u zemlji, daje obilat rod“. Zbog toga mi se čini da je Irena, iako bi naizgled moglo djelovati drukčije, ipak izbjegla „vlastitu maniru“ i donekle „promijenila žanr“, pišući o vlastitim opsesivnim konstantama na zahtjevniji, hrabriji i poetički radikalniji način.