Autobiografija u metrici

I. Podrijetlo

(terza rima, Dante)

Na kraju našeg životnoga puta,

na račun kad smo Stvoritelju zvani,

strepeć od kazne pravednoga pruta,

ja bacam pogled unatrag. A dani,

njih dvaput trinaest tisuća se zbralo,

po redu stali: kasni, srednji, rani;

prozboriti o svima mi je malo,

jer svaki dan je darovan od Boga,

po daždu ili sunce dok je sjalo.

Sa Studenaca pokraj Imotskoga

poletio sam neopernatio,

za obećanjem, s roditeljskog loga.

Petru i Ruži treće dijete bio,

još troje došlo, ostalo nas troje,

jer smrt je triput iskala svoj dio.

Petar je s pravdom puste bio boje,

a Ruža bila i mama i tata;

polusiroče srljalo kud koje.

Za Ružom osta jabuka od zlata:

tajanstvo riječi i toplina skuta,

i želja da se otvore sva vrata.

II. Školovanje

(oktave, Tasso)

Pet milja hoda, škola na Lovreću,

pa sjemenište šibensko i vjera,

a potom mrak po dječačkom raspeću;

zaludu uzlet Imotskih jezera,

ni alem-Zagreb ne užeže svijeću,

ni gimnazija društvenoga smjera;

sve petice, a nisam znao što bih,

école normale u Hrvatskoj ne dobih.

Zaputio se niz najlakše staze,

u šetnju matematikom, ka zvanju;

a dušu kod Gavelle, da je gaze

gospodski psi u Talijinu tkanju;

i tako minu mladost bez emfaze,

a život osta u lebdećem stanju:

još slušam morski šum u konhoidi,

i tražim zlatno runo po Kolhidi.

III. Sazrijevanje

(sonet s akrostihom, Petrarca)

Tegleć svoj križ u Križu, gladan druga,

Ronio suze nad koricom hljeba,

I bježao iz Zagreba bez greba

Na Yukon, iznad polarnoga kruga.

Al pradavna iz nafte kapnu tuga:

Ej, gdje je plavet zavičajnog neba?

Svoj ča, i kaj, i što, i lelek sebra?

Tuđino, gdje je kolijevka i duga?

Grem doma. Mirna čekala me luka.

Odabrah Dunju, nađoh srcu lijeka:

Do Mletaka nam pučina na dlanu;

I Marko na svijet zinuo, pa Luka,

Na kraju treće četvrtine vijeka;

A duh mi žudi Eufrazijanu.

IV. Prijevodi

(heksametri, Vergilije)

Započe razdoblje burna života u kutiji slova,

razdoblje Rasutih rima, i Raja, i Toskanske kuge,

kadno su talijanistiku dičili Čale i Zorić.

Potom upoznah Torbarinu – Barda mi povjeri hrabro,

napuči svjetlošću pusta prostranstva do današnjeg dana.

U međuvremenu s trećeg me jezika razgali pilac,

diva Gargantue i drskoga Panurga bakhovski otac.

Između tih se velikana tiskalo različno mnoštvo –

pjesnici, listom prvaci svog jezika, dostojni slave

(ovdje mi valja promijeniti metar u korist slobode):

Cavalcanti, Machiavelli, Buonarroti, Bruno, Belli,

Svevo, D’Annunzio, Tomasi di Lampedusa, Tomizza;

John Milton, Kipling, Frost, Virginia Woolf;

trubaduri, Marcel Proust... i more manje sjajnih...

V. Lutanja

(aliterirani stih, Beowulf)

Postavši prognanikom Proljeća hrvatskog,

ranjen se Rumunjskoj radovao dječji:

tavorio tu i trgovao transilvanskim ovcama.

Oćutjeh ipak Ovida, otkri mi se Eminescu –

Livijin duh i Luceafărul în limba română.

Golim sam grudima Galiji prkosio,

dopala me diplomacija u dosanjanom Parizu.

Međutim, milija mi Marie de France,

njezina njivica njegovanih Pjesni,

osmerac do osmerca, omamljen od vila.

Zatim na Zapad, zadnje putovanje,

američka avantura, ambasada u Washingtonu;

prokrstarih prerije što pokoravaju globus.

Bogatiji za biserje Beowulfovih perifraza,

zaključih zlopaćenje, u zavičaj se vrnuh.

VI. Smiraj

(sekstina, Arnaut)

Moja loza nema zemlje,

ne soči sokom iscijeđeno srce,

u oskudici stanjila se vjera,

tek zaljubljen u materinski jezik.

U kosti osta škrta, škrta pjesma:

Oj popudbino za trnovit život!

Bez ljubavi poče život,

kroz studij koji prikiva za zemlju,

kroz kazalište za sirenskom pjesmom.

Na praznu dlanu raskoljeno srce

pretočit htjelo uboštvo u jezik;

zalud, za djelo treba jaka vjera.

Blažen tko se rodi s vjerom!

Zamišljah da je u tuđini život,

darovat će mi cvijeće tuđi jezik,

u pustoši ću baštiniti zemlju.

Ali je trnje s čemerom u srcu:

Tinovu nitko ne prevede pjesmu.

Svadbena me spasi pjesma,

okrijepiše mi Prahrvati vjeru,

s djecom i ženom smirilo se srce –

napokon sveden na počela život:

kap ulja, vina, s crljenice zemlje

gdje rodnu grudu plâče ročki jezik.

Oruđe je meni jezik:

Rimarij složih da se slažu pjesme,

i Kasnu berbu za plodove zemlje.

Al danas svijet mi ne ulijeva vjere.

Kakav ću namrijet unucima život,

kad ždrijelo posta važnije od srca?

Sad za druge kuca srce,

probudio se zasužnjeni jezik,

kad zapadu se prikučio život;

i često jekne uz gitaru pjesma,

uz pomoć Božju obnavlja se vjera.

Na Mirogoju čeka moj hvat zemlje.

Još ne znam što je život, što je srce.

Vuče li zemlja, hrani li nas jezik?

Otputuj, pjesmo, pratila te vjera.