Velemajstor trasha

Koje moralno pravo pisati o trashu u hrvatskom društvu ima novinar koji je najpoznatiji po falsificiranju intervjua s bivšim premijerom?

Više je nego zanimljivo kada novinar Davor Butković, u dugoj karijeri najpoznatiji po krivotvorenju intervjua s bivšim hrvatskim premijerom Ivom Sanaderom, odluči i napiše članak u kojem opširno obrazlaže kako je Hrvatskom zavladala kultura trasha, smeća. Zanimljivo je to prije svega stoga što objaviti novinarski falsifikat, bio on objavljen svjesno ili nespretnošću novinara, sasvim sigurno pripada u sam vrh novinarskoga smeća. Stoga je Butković, da ima imalo novinarskog i ljudskog morala, u analizi kulture trasha u javnom životu Hrvatske tom svom vlastitom postupku ipak trebao pronaći zasluženo visoko mjesto. Sljedeći prigovor njegovu, na tri stranice prostrtu, članku iz Jutarnjeg lista od 10. ožujka ove godine jest potpuno promašena argumentacija teme koja je tako ozbiljno najavljena u naslovu. Zbog toga je njegov članak nužno svrstati u smeće ili trash. Prije analize sadržaja članka potrebno je još reći da Butković u cijelom članku i ne pokušava reći što je to trash. Trash je ono što Butković bez objašnjenja strpa u tu kategoriju, a to mu omogućava pisanje svega što mu padne na pamet. Također, u najboljoj maniri javnog ridikula, ponovno bez ikakva objašnjenja, izbor svojih trash-tema stavlja u četiri izmišljene pseudoznanstvene kategorije: alternativni, institucionalni, mediokritetski i benigni trash. Novinski članci zbog svoje naravi ne trebaju, naravno, biti znanstveno elaborirani, ali pseudoznanost u novinama zaslužuje istu osudu kao i bilo koja druga društvena bezvrijednost.

A sada o sadržaju članka. Nakon što u uvodu pobija značenje utjecaja trećerazrednih igranih filmova i koncerata narodne glazbe na širenje kulture trasha u Hrvatskoj, elaboriranje svoje teze počinje prvim „pravim dokazom“, zagrebačkom modnom revijom iz 1996. koja je za njega u Hrvatskoj bila društveni događaj godine. Tko osim novinara trash-kategorije kakav je Butković može modnu reviju, kakve god kvalitete bila, koliko god poznatih osoba javnoga života njoj prisustvovalo, izdići na razinu društvenoga događaja godine? Volio bih od Butkovića čuti koju to važnost, osim predstavljanja neke robne marke najužem dijelu društva koji za to mari, modne revije u javnom društvenom životu imaju. Koliko ih ljudi posjećuje, što ostaje iza njih, kakve utjecaje na društvene procese imaju, kojem sloju ljudi nešto znače? Po čemu je ispred nekoga kulturnog, političkog ili čak sportskog događaja? No kada bi modne revije i bile tako važna događanja, kako se i zašto po Butkoviću taj društveni događaj godine pretvorio u trash-sadržaj? Što se to tako strašno dogodilo na toj modnoj reviji da je, čini se, uzdrmala cijelu Hrvatska, a Butkovića svakako? Naš novinar dramatičnim tonom ukazuje na to da se nastup glavne gošće, poznate svjetske manekenke, („jedna od lijepih i pametnih modela koje ne ustaju iz kreveta ako toga dana neće zaraditi barem deset tisuća dolara“, citat je u kojem autor još jednom potvrđuje da mu iz pera curi smeće) pretvorio u „potpuni društveni debakl“. Taj se presudni debakl dogodio, ponajprije, zbog toga što se organizatorica revije odjenula neprimjereno, pa se „na mjestu renomiranog društvenog događaja dogodila velika seoska priredba“. Dakle, našem društvenom analitičaru „grozna“ haljina voditeljice revije odigrala je te 1996. sudbonosnu ulogu i potaknula ga na „temeljito i marljivo“ analiziranje društva koje traje sve do današnjih dana. Da nije bilo te haljine, hrvatsko čitateljstvo najvjerojatnije ne bi imalo prilike „uživati“ u Butkovićevim analizama. U ovoj pričici o haljini i modnoj reviji autor je, na našu žalost, napravio još jednu neljudsku trash-gestu napisavši ovo: „program je vođen tako da bi upravo preminula gospođa Vlahović dobila srčani udar da ga je morala gledati“. Članovi obitelji nekoliko dana prije toga preminule Helge Vlahović imali su, čitajući to, puno pravo osjetiti gađenje prema onomu koji ime nedavno preminule opće priznate osobe rabi u sasvim neprimjerenu kontekstu.

Alternativno ispred institucionalnog

U nastavku članka autor je prošlogodišnje zagrebačke demonstracije prikazao kao trash – nesuvislo i zbunjujuće. Prije svega kaže da su one „klasični primjer alternativnog trasha“ da bi na kraju zaključio kako su „bili čisti politički, kvazialternativni trash, bez iole definiranijeg političkog sadržaja“. Pa kakvi su na kraju bili, alternativni ili kvazialternativni, politički ili bez političkog sadržaja? Autorove misli stvarno je teško pratiti, više sliče buncanju nego ozbiljnoj analizi. Njegovo stajalište moguće je samo nagađati na temelju nekih od tvrdnji kao što je primjerice ova: „…misleći da prosvjedi postaju sve ozbiljniji, nazvao sam (iz Sjedinjenih Američkih Država, Z. L.) kolegicu u Zagreb, pitajući je hoće li se pridružiti, s obzirom na njene radikalno protuhadezeovske stavove…Ona je odgovorila ovako: Nisam luda, ondje su glavni pijanci i ekshibicionisti. Nitko razuman u tome ne sudjeluje.“ Dakle, autor čak iz Amerike žudi za ozbiljnim demonstracijama u Hrvatskoj, ali s velikom žalošću zaključuje da su trash, jer „za sobom nisu ostavile nikakve političke posljedice“. Ako bi to i bila istina, nije jasno zašto bi to bio dokaz da je trash zavladao Hrvatskom? Ako jedne demonstracije nisu bile po njegovu ukusu, to nikako ne znači da su i druge bile neozbiljne ili zanemarive. Nabrojat ću samo neke koje su bile vrlo ozbiljne: Zagrepčani protiv gašenja Radija 101, višekratne blokade prometnica diljem Hrvatske... Kada bismo demonstracije temeljito analizirali, vidjeli bismo da su većinom bile vrlo ozbiljne, neke i dramatične, s velikim utjecajem na hrvatsko društvo, sasvim suprotno Butkovićevim tezama.

snimio M.C.

Trash je ono što Butković bez objašnjenja strpa u tu kategoriju, a to mu omogućava pisanje svega što mu padne na pamet

I u opisu djelovanja portala Index.hr dogodila mu se, za njega karakteristična, pogreška u tumačenju teze. Prvo kaže: „Drugi karakterističan primjer alternativnog trasha jest portal Index.hr.“ Samo nekoliko rečenica nakon te pročitat ćemo ovo: „Index glumi alternativnost.“ Tko to može razumjeti, Index dakle jest alternativni trash, ali ujedno glumi alternativnost?

U nastavku Butković poglavlje u kojem se bavi institucionalnim trashom otvara tvrdnjom da je ta vrsta tek „malo manje štetna pojava od alternativnog“. Čime je alternativni trash zaslužio prvo mjesto na ljestvici štetnosti, nije objasnio, a čudi i tek druga pozicija institucionalnoga. Naime, kudili ih ili hvalili, institucije su obično ispred alternative. Zatim se autor osvrće na primjer intendanta Mucala, kojega bi „Tuđman, zajedno sa Željkom Kerumom, naložio baciti u more“. Otkuda mu to saznanje, ne znam. Tuđmana ujedno krsti „praroditeljem institucionalnog kiča“ (zašto je sad ovo odjednom kič, a ne trash?) sjećajući se „nesretnih gardista u smiješnim povijesnim uniformama“. Takve postrojbe imaju gotovo sve države, ali samo ih je Hrvatska pod pritiskom butkovićevaca morala ukinuti. Koliko se god trudim razumjeti autora, teško je shvatiti što je zapravo institucionalni trash, koji se „raširio skoro svim područjima javnog života“. Ako je institucionalni, onda se valjda raširio po institucijama, a ne po „svim područjima javnog života“. No čitajući Butkovića morate biti spremni na to da u jednoj njegovoj rečenici neka stvar znači jedno, a već u sljedećoj nešto drugo. Kada stavi točku na kraj rečenice, on zaboravlja što je u njoj napisao, jednostavno ide dalje. Nije li to pravo, izvorno trash-pisanje?

Nepotvrđene teze

Sljedeći mu je primjer institucionalnoga trasha dodjela Nagrade hrvatskog glumišta 2011. Pogledao sam dio te svečanosti, između ostaloga i dodjelu posebne nagrade za životno djelo Nadi Puttar Gold, koja je protekla u primjerenom i dostojanstvenom tonu. Butković, nažalost, po svojoj antinovinarskoj ustaljenoj trash-praksi za svoju tezu nije naveo nijedan argument, a ni konkretan prikaz iz svečanosti koju je tako ocrnio. Poznavajući njegov rad, potpuno je moguće da je pobrkao svečanosti ili godinu održavanja. Ne znam što je gore od toga.

Ni u opsežnoj kritici nekoliko emisija Hrvatske radiotelevizije ne možemo pročitati nijedan konkretan primjer koji bi nam predočio njihovu kvalitetu ili nekvalitetu. Butković jednostavno svojom trash-tehnologijom (primjerice ovako: „…novinari koji po svojoj bazičnoj vokaciji, kao ni po svojim bitnim zalihama znanja, naprosto nisu kadri vladati političkim sadržajima“) pokušava nametati tezu bez ijednog dokaza. (Usput, upravo katastrofalnim hrvatskim izričajem.) Također, kao i cijeli tekst, i taj dio („Voditeljev je izbor sugovornika vrlo često nekompetentan…“ Zašto „novinar“ Butković nije naveo barem jedno ime nekompetentnog sugovornika, pa zar nije to abeceda novinarstva?) sastavljen je isključivo od njegovih nepotvrđenih teza.

Vrhunski kulturni autoritet

U opisu mediokritetskoga trasha autor prvo navodi primjer Vijenca, što ću zbog dobrih običaja ostaviti bez komentara. (A zašto književnost Butkoviću uopće pripada u mediokritetski, a ne u elitnokulturni trash?) Nadalje tvrdi: „Nešto gori slučaj mediokritetstva vlada hrvatskom književnom scenom“. Za svjedoka uzima uglednoga književnika Milana Mirića te navodi kako je Mirić u intervjuu u Vijencu „doveo u pitanje kvalitetu hrvatske tekuće književne produkcije“. U tome intervjuu, međutim, Mirić nije ocjenjivao samo današnju hrvatsku književnost zasebno već je dao cjelokupno suvremeno stanje duha, uključujući književnost i položaj književnosti u društvu, i to nikako samo u Hrvatskoj: „Književnost koja se danas proizvodi i piše, prije proizvodi nego piše – bez nje možemo svi… Nestalo je i samo ono mjesto u društvu na kojem je nekad bila književnost. Nestaju polako veze između čovjeka i čovjeka, raspada se jezik u kojem se gnijezdilo bitno… Književnost je danas banalno građansko zanimanje, obrt bez društvenog ugleda. Piscem danas može biti svatko.“ Dakle, Mirić komentira opću književnost, a ne (samo) hrvatsku. Njegove su misli miljama udaljene od konteksta nekakvoga hrvatskog trasha. No Butković to ne razumije ili svjesno krivotvori, što je za njegova čitatelja svejedno. Piše on dalje kako „Hrvatska već desetak godina živi u ružnoj književnoj laži“, s rijetkim povremenim iznimkama poput „senzacionalnog izvještaja Tomislava Čadeža o hrvatskom gostovanju na jednom njemačkom književnom sajmu, objavljenog prije četiri godine“. (Samo nekoliko Čadežovih opisa hrvatskih književnika kojima je tada oduševio Butkovića: „ondje kao da su postojali samo Hrvati, koji su sve pomeli, a u stvarnosti – nekoliko je mušica kružilo ponad slonovske stražnjice; literat i pjesnik s francuskom kapom na voluminoznoj glavi; krupan, jak, isturenim trbuhom razmiče slabašnije kolege te nestaje iza paravana, gdje stoji hrana i gdje se hladi piće; starija poetesa koja je upravo ukrala knjigu“.) Nadalje, Butkoviću se kao čitatelju mogu sviđati neki pisci, ali tvrditi da Ferić i Jergović (uz Aralicu) jedini u Hrvatskoj pišu velike, ozbiljne romane, tvrdnja je koju se javni djelatnik bez književne izobrazbe ne bi smio usuditi napisati. U završnim misaonim fantazijama o hrvatskoj književnosti spominje još i navodni „mit o bogatoj hrvatskoj književnoj sceni nastao, među ostalim, i zato što naša literarna kritika znatno zaostaje za našom filmskom kritikom“. Gdje je taj mit pronašao i tko ga širi, on ne navodi. Moramo mu jednostavno vjerovati. Kao neki vrhunski kulturni autoritet koji najbolje poznaje njezinu cjelokupnost, s visokih razina promatra i dijeli lekcije književnoj kritici zato što je dopustila stvaranje mita o bogatoj hrvatskoj književnost, za razliku od filmske kritike koja u filmskoj djelatnosti tako nešto nije dopustila.

Četvrta kategorija trasha, benigni, Butkoviću „ukazuje na fenomen širenja trasha, i ondje gdje za njim ne bi trebalo biti nikakve potrebe. Uzmimo, na primjer, RTL-ov kulinarski šou Večera za pet…posve je nevažna za hrvatski javni život, ali ukazuje na širenje kulture trasha tamo gdje ona zaista nije potrebna.“ Dakle, kulinarske emisije autor izdvaja kao (jedinu) ljudsku djelatnost u kojoj ne bi trebalo biti trasha, a drugo, on time otkriva svoju uvjerenost u potrebu za postojanjem trasha. Time smo došli i do završnoga zaključka: Butković je trash-novinar.

Osim toga, komentar svoga rada opisao je najbolje sam autor u posljednjem ulomku: „Neznanje i nekompetentnost ovim se društvom, barem njegovom javnom sferom, nažalost, širi iz godine u godinu.“ Međutim, nije shvatio da je on sam hrvatski prvak u trashu.