Urnebesna kabaretska komedija

Nakon odlaska Fadila Hadžića, utemeljitelja i dugogodišnjega dramaturga i ravnatelja Satiričkoga kazališta Jazavac, njegovo matično kazalište kao da se, pod vodstvom dugogodišnjega ravnatelja Duška Ljuštine, posvećuje Hadžićevoj kazališnoj i životnoj misiji, 10. ožujka premijerno prikazavši predstavu Krletka francuskoga autora Jeana Poireta. Slavni hrvatski dramatičar Fadil Hadžić u nizu je kazališnih, filmskih, novinarskih i književnih inicijativa u hrvatskome glavnome gradu bio i najveći „krivac“ što je nakon Drugoga svjetskoga rata ponovno zaživjela i oživjela kabaretska scena koja je na početku dvadesetoga stoljeća bila okupljala najbolje glumce iz zagrebačkoga HNK-a u čvrgama nakon institucionalnih predstava. Tadašnje Satiričko kazalište Jazavac dugo je djelovalo u bivšemu prostoru Varijetea u Ilici, u kojemu je, kako navodi Hrvoje Hitrec, „svojedobno apsolutni vladar skečeva bio Viki Glovacki, dugogodišnji robijaš u komunističkim kazamatima“. Neki se danas aktualni umjetnici sjećaju Hadžićeva kazališta u kavani Medulić, a mladi se ljudi i ne pitaju zašto je ta kavana zakovana kao krletka. U tome „Prajazavcu“ glumio je i Mladen Crnobrnja Gumbek, legenda zagrebačke kazališne scene, a publika je sjedila za stolovima u prostoru u obliku slova L, uz piće i lupkanje čašama i tanjurima. Kad se Medulić preselio u Jazavac pa u Kerempuh, kako se zvao i humoristički list, popularnoga je glumca Gumbeka Hadžić doveo u to kazalište sa satiričkim ubodima, u kojemu su se izvodile Hadžićeve komedije zabuna i društvene komedije, i posebno za njega i zbog njega osnovao i otvorio kabaretsku scenu u noćnim satima u predvorju, u kojemu je osim Gumbekova sjajnoga smisla za humor i glumu zaštitnim znakom postao i tamnocrveni zastor.

Hit-predstava s ansamblom koji jednako dobro glumi, pleše, pjeva i zabavlja publiku

Upravo je takav jedan zastor zaštitnim znakom nove Kerempuhove predstave, nastale četrnaest mjeseci nakon što nas je, 5. siječnja 2011, nakon praizvedbe svoje šezdesete komedije indikativna naziva Prevaranti, napustio tvorac nove hrvatske satirične dramatike i dramaturgije. Tvoriteljica je zastorne scenografije za kabaretsku scenu na velikoj pozornici koju stvara redatelj Krešimir Dolenčić lucidna, inteligentna i maštovita scenografkinja Marta Crnobrnja, kći Mladena Crnobrnje Gumbeka, diplomirana likovna umjetnica, koja slikarsku perspektivu sve više i iznimno uspješno zamjenjuje scenografskom. Na velikoj kabaretskoj pozornici svi su predmeti pokretni i svi gotovo lete, klizeći u nove prizore i situacije, i urnebesno zabavljajući publiku sve novim i novim događajima.

Redatelj Dolenčić, naime, komedijsku uspješnicu francuskoga pisca Jeana Poireta (pravim imenom Jean-Gustave Poiré) iz 1973. godine, u izvrsnome prijevodu Vladimira Gerića, sa Željkom Udovičić, ujedno i dramaturginjom predstave, adaptira u kabaretni kronotop, pa ljubavne događaje nekoliko parova, sa središtem u jednome homoseksualnome, uprizoruje kao kabaretsku, gotovo varijetetsku scenu u kojoj se uloge u drami-komediji uvišestručuju u više segmenata: od ljubavnih, naraštajnih, obiteljskih do društvenih i satiričnih, s ubodima u stereotipe i ideologije.

Dolenčić je majstor maštovite, dinamične, duhovite, furiozne režije i motivator ionako izvrsnih glumaca koji na tragu Crnobrnje Gumbeka i Ive Serdara ponovno stvaraju urnebesnu komediju, izvrsnu kabaretsku predstavu, posvećujući joj se potpuno, kao i oduševljenoj publici, do posljednjega daha. Glumačkom velemeštru Željku Königsknechtu u ulozi Georgesa može se samo skinuti kapa i napisati da nas je i ovaj put osvojio duhovitošću, sposobnošću imitacije i stvaranjem komedijskih gegova te keatonovskim smislom za komično, ali i za kabaretsko ozračje. Hrvoju Kečkešu (Albin) ovo je najbolja uloga. Što nije Kečkeš sve napravio za ovu predstavu i u ovoj predstavi! Plesao je i pjevao, bio i žena i muškarac, ušao u karaktere drugih osoba, u dušu publike sjajnom glumom, besprijekornim plesom i zavodničkim pjevanjem. Predstava ne bi mogla živjeti bez izvrsnoga, naizgled suzdržana, prijateljskoga i empatičnoga, altruističnoga glumca Marija Mirkovića (Francis), koji je osim jedinstvenom glumom s mjerom predstavu obogatio izvrsnim pjevanjem i, skupa s legendarnim Zvonkom Presečkim i klavirskom majstorijom, obradom pjesama najpopularnijih hrvatskih i svjetskih autora. Glumački i izvedbeno neodoljiv bio je Borko Perić kao Mercčdčs, a beskrajno duhovit i uvjerljiv mladi Filip Detelić kao Salomé. U manje atraktivno napisanim ili adaptiranim ulogama uspjehu predstave pridonijeli su i Linda Begonja (Simoné), Edo Vujić (G. Petir), Branka Trlin (Gđa Petir) Ivan Đuričić (Filip), Velimir Čokljat (g. Tabaro), Maja Posavec (Ornela) i Ana Maras (Andrea). Publika je iznimno dobro prihvatila i stalne glumačke preobrazbe Luke Petrušića (Lukas).

Predstava bi bila nezamisliva bez otkačene, precizne i domišljate koreografije Dinka Bogdanića; a za izvrsnu plesačku uvježbanost cijeloga ansambla zaslužna je i asistentica koreografa Tina Vrtar Stipić. Maštoviti i karakterno pogođeni kostimi mladoga Nevena Mihića te sjajno oblikovanje svjetla Denija Šesnića pridonijeli su dojmu glamoura ove vedre i razigrane predstave u koji rado hrli zagrebačka publika – želeći zaboraviti tmurnu i recesijsku svakodnevicu, kao u vrijeme najrazvijenijega kabaretskoga doba. Satiričko kazalište Kerempuh, procjenjujući prema urnebesnoj reakciji publike na trećoj izvedbi, dobilo je hit-predstavu, predstavivši u najboljem svjetlu svoj glumački ansambl koji jednako dobro glumi, pleše, pjeva i zabavlja publiku. Jednako dobro i maksimalno angažirano.