Vijenac 471

Glazba

LÉO DELIBES – YOURI VŔMOS, COPPÉLIA NA MONTMARTREU, KOR. I RED. YOURI VŔMOS, DIR. MIROSLAV SALOPEK, HNK U ZAGREBU

U živom ritmu can-cana

Davor Schopf

Balet Coppélia Léa Delibesa, nastao za Svjetske izložbe u Parizu 1867, jedan je od najpoznatijih i najizvođenijih tradicionalnih francuskih baleta. Njegovu osnovnu zamisao o mehaničkoj lutki Coppéliji, koja predstavlja ideal mladosti, ženstvenosti i ljepote za svojega tvorca, dr. Coppéliusa, mađarski je koreograf Youri Vŕmos zamislio i protumačio na svoj način. Njegov Coppélius također mašta o idealu ljepote, i zato ga Vŕmos vidi kao umjetnika-zanesenjaka, slikara na pariškom Montmartreu iz razdoblja La Belle Époque, gotovo kao Toulouse-Lautreca. Coppéliusova kuća puna mehaničkih igračaka, koja privlači Swanildu i njezine prijatelje u drugom činu, kod Vŕmosa je pariški kabare, također primamljivo i intrigantno mjesto koje nudi zabavu, doduše drukčije vrste.


slika

Pavla Mikolavčić i Tomislav Petranović / Snimila Saša A. Novković


Youri (György) Vŕmos, nekadašnji prvak baletnih ansambala Mađarske i Bavarske državne opere te rado viđen gost brojnih europskih, američkih i japanskih pozornica, od 1985. vodio je baletne ansamble u Dortmundu, Bonnu i Baselu te u Njemačkoj operi na Rajni u Düsseldorfu i Duisburgu. Pripada onim koreografima koji odlučno nastavljaju tradiciju cjelovečernjih baleta sa sadržajem. Njemački kritičar Jochen Schmidt u leksikonu Plesna povijest 20. stoljeća u jednom svesku počastio ga je epitetom zasigurno najboljega koreografskog pripovjedača današnjice. Privlače ga glazba i dramaturgija klasičnih baleta. Nakon pozornoga slušanja, koristeći se principima aktantskog modela, stvara vlastita izvorna djela. Coppélia na Montmartreu praizvedena je 1981. u Münchenu, u Zagrebu ju je postavio 2006. Godine 2009. predstava je s velikim uspjehom gostovala u Teatru Luciano Pavarotti u Modeni, a 9. ožujka o. g. obnovljena je djelomično s novom podjelom uloga.

Predstavu obilježava plesna narativnost. Scena vrvi likovima iz gradskog života. Mnoštvo prodavača, kućanica, mljekarica, čistača, dimnjačara, policajaca i ostaloga naroda, u šarenilu kostima Dženise Pecotić, vedro ispunjava prvi čin. I drugi čin, u Moulin Rougeu, ima karakter baletnoga spektakla. Jednu od najpoznatijih točaka baleta, čardaš, odnosno husarski ples verbunkos, koreograf – sukladno glazbenom karakteru i ritmu – povjerava policajcima što ih predvodi temperamentni George Stanciu u ulozi šefa policije. Treći čin sa snovitim, melankoličnim pas de deuxom Swanilde i Franza, kao vizijom Coppéliusa i njegove Coppélije, ima komorniji karakter, pa dolazi do stanovita pada. Finale je ponovno urnebesni can-can. U pas de deuxu je bio izvrstan, muzikalno virtuozan solo violine koncertne majstorice Vlatke Peljhan. I svekolika glazbena izvedba orkestra pod ravnanjem Miroslava Salopeka bila je na visini. Scenografiju, funkcionalnu za brze promjene i likovno sukladnu šarmu predstave, osmislila je Dinka Jeričević.

Članovi baletnog ansambla ostvaruju mnoštvo likova kao male komične minijature: Andrej Barbanov Coppéliusa, Nataša Sedmakov Madame, Dan Boeru Zapisničara, Mateja Pučko Petković i Domagoj Vrbljanin Swanildine roditelje, Alan Gotal Hansa, Filip Filipović Suca, Guilherme Gameiro Alves Žigola, Rieka Suzuki Mini. Doista se živost scenske igre može opisati kao plesni mjuzikl.

U glavnim ulogama nastupilo je dvoje naših plesača s iskustvom rada u velikim svjetskim ansamblima. Pavla Mikolavčić bila je od 1998. do 2004. članica Bavarskoga državnog baleta u Münchenu. Nedavno je uvrštena na popis Top 100 najboljih svjetskih plesača što ga je za britanski časopis Dance Europe sačinio međunarodni žiri od 28 kritičara, ocjenjujući njezinu ulogu Bijele djevojke u baletu Air prošle sezone. Tomislav Petranović bio je od 1994. solist Baleta Bečke državne opere, a od 2006. do povratka u Zagreb ove sezone prvak Portugalskoga nacionalnog baleta. Njega je časopis Tanz 2000. proglasio plesačem godine. Oboje su imali priliku surađivati i iz prve ruke upoznati rad najvećih koreografa današnjice.

Iako formalno nije prvakinja Baleta, Pavla Mikolavčić – kao tehnički sigurna balerina – jedna je od glavnih uzdanica repertoara. Lijepo se razvija, što pokazuje upravo uloga Swanilde, koja je sada dozrela u pravoj mjeri interpretativnih i glumačkih zahtjevnosti. Ostvarila ju je vedro i ljupko, s upravo toliko komičnosti koliko je potrebno.

Tomislav Petranović pokazuje sve kvalitete vrhunskoga plesača i publika uvijek može uživati u elegantnoj dotjeranosti njegova plesa. A i u decentnim vragolijama što ih je namijenio svom Franzu, kao predvodniku te lude noći na Montmartreu.


Vijenac 471

471 - 22. ožujka 2012. | Arhiva

Klikni za povratak