Sjene na licu djetinjstva Jennifer Johnston

U biblioteci Na tragu klasika izdavačkoga poduzeća Disput i Hrvatskoga filološkog društva 2011. objavljeno je ukupno jedanaest knjiga. I iako već sam naslov biblioteke, bez obzira što je riječ o prozama suvremenoga doba, upućuje na nasljedovanje klasičnih vrijednosti književnog pripovijedanja, roman koji tu sklonost potvrđuje možda i više od drugih objavljenih prošle godine jest roman Sjene na našoj koži suvremene irske književnice Jennifer Johnston. Objavljen prvotno 1977, roman je stekao reputaciju „malog remek-djela“, a oličenje njegove prihvaćenosti zasigurno je i ulazak u uži krug izbora za nagradu Booker. Riječ je o romanu koji iz perspektive dječaka Joea prikazuje njegove dječačke dane bitno kodirane nekolicinom konstanti: nerazumijevanjem u okviru obitelji, stanjem borbi i sukoba u Sjevernoj Irskoj sedamdesetih godina, teškoćama u školi te, osobito, neobičnim i sasvim slučajnim prijateljstvom s mladom, inteligentnom i osebujnom Kathleen, učiteljicom u gradu Darryju u kojemu žive. Metaforika naslova s referencijalnim zahvatom u motiv sjena derivirana je iz pjesme sastava Horslips, a ključni stihovi „Sad ubijamo vrijeme, / I sjene na svojoj koži. / I vatru što u nama gori. / Ubijamo vrijeme, prijatelju“ lajtmotivski se ponavljaju tijekom romana. Simbolička semantika motiva crnoga labuda koji leti naspram sunca i sjena koje upućuju na grube i nelijepe tragove vremena i življenja temeljni je kontekst u kojem je potrebno očitavati sudbine svih likova, pa i priču u cjelini. A ona definitivno nema pozitivaca ni negativaca – iako predstavljeni u slojevitom rasponu svojih pozicija, situacija i karaktera, zajednički nazivnik svih likova koje priča naplavljuje očituje se u činjenici da svi pate u vlastitoj koži i žrtve su nečega što je jače i veće od njih samih: društvene situacije, okolnosti, nerazumijevanja drugih. Čitatelju najbliskiji lik, već i zbog toga što preuzima ulogu fokalizatora u pripovijedanju (koje je formalno izvedeno u 3. licu), a osobito stoga jer je riječ o dječjem, infantilnom pogledu na svijet, lik je Joea Logana. Joe je pronicav i senzibilan dječak koji s jedne strane utjelovljuje lik osamljenika jer nailazi na nerazumijevanje od strane obitelji i krute učiteljice, a s druge strane kreativca sklona pjesničkom baratanju riječima pa se njegovi stihovi, potaknuti onim što mu se događa, efektno interpoliraju u diskurs. Joe živi u četveročlanoj obitelji koju osim njega čine grub, beskrupulozan i samoljubiv otac, osakaćen „heroj“ irskog oslobodilačkog pokreta, ispaćena majka slabih živaca koja na leđima drži cijelo domaćinstvo te stariji brat Brendan, koji se nakon duga izbivanja vraća kući te mladenačkom naivnošću nastavlja snalaženje u gradu svog djetinjstva družeći se sa sumnjivim ljudima. Usporedno sa zbivanjima u obitelji i školi, izlažu se Joeova druženja s mladom učiteljicom Kathleen, koju je jednoga dana slučajno upoznao na ulici. Neobično prijateljstvo, duboko intimno prepoznavanje dviju osoba različite dobi i životnih iskustava, biva ometeno ulaskom treće osobe, Joeova brata Brendana, kojemu se Kathleen vrlo sviđa. Napetost koja od tada ulazi u odnos triju osoba, osobito zbog Joeove dječje ljubomore, kulminira u njegovoj svađi s bratom i u tragičnom raspletu koji je odatle proistekao. Kathleen odlazi iz grada, a Joeu ostaje tek duboka tuga, prezir samoga sebe i posveta u knjizi koju mu je ostavila: „Kathleen Doherty moje je ime / Irska je kolijevka moje loze. / Wicklow je mjesto u kojem živim. / A Nebo sigurni kraj staze“. I duboka spoznaja o sjenama na svakom životu, koje su posvuda i kojima nitko ne može umaknuti – jer „sjene su te koje kriju istinu“. Za senzibilna, introvertirana dječaka koji analitički i duboko promišlja o svemu , proživljeno tragično iskustvo priskrbljuje ulogu sjene koja obilježava život do mjere gdje on postaje „pokvaren život“, a priča u cjelini, na jednoj svojoj razini, alegorija odrastanja.

Prev. Damjan Lalović, Disput–Hrvatsko filološko društvo, 2011.

S obzirom na dječju perspektivu, tematiku i atmosferu teškoga djetinjstva i propitivanje etičkih mjesta svakog postojanja roman Johnstonove podsjeća na klasike poput Dickensa ili Hugoa. S druge strane, u svojevrsnoj opoziciji prema slojevitosti i ozbiljnosti semantičke dimenzije priče i karaktera, riječ je o strukturalno i kompozicijski iznimno jednostavnu tekstu kronološke sižejne linije. Njegova najveća kvaliteta, i to je ono mjesto gdje roman doista poprima odlike malog remek-djela, jest minuciozno rastakanje pripovijedanja na niz zasebnih situacija s nabijenim energijama psihičkih sukoba i previranja protagonista koji ih i induciraju. Komunikacija između likova predočava se modernističkom, gotovo filmskom elegancijom prepletanja različitih rakursa, simultanizmom supostavljanja različitih mentalnih energija i vještim kombiniranjima različitih pripovjednih tehnika kojima se predočuje kratak vremenski interval – počevši od klasičnog pripovijedanja u 3. licu, dijaloga, unutarnjeg monologa, do pripovjednih interpolacija stihova koji se roje u Joeovoj glavi ili se javljaju kao glazbena pozadina zbivanja. Upravo Joeovi stihovi, jednostavni i neposredni, najveći su svjetonazorski kontrast crnilu svakodnevice – figuriraju kao svojevrsna topla molekula ljudskosti u vremenu opasnosti, nerazumijevanja i sjena. Nije stoga čudno da je upravo problematika riječi, njihove uporabe i funkcije, stalno motivsko mjesto romana, i to redovito vezano uz psihemsku figuru dječaka Joea – bez obzira osvješćuje li svoje namjerno skrivanje riječi bukom i zaposlenošću u neugodnim obiteljskim situacijama, nadjačava li svjesno riječima pjesme koju zapisuje izgovorene riječi svoga brata, vidi li riječi kako „hitro / Ulaze i izlaze iz glave / Poput zaigrane djece. / A onda, / Kad ti stvarno trebaju, /Poput djece / Nestanu.“, ili se pak pita zašto je tako teško razgovarati s ljudima („Kad si sam, u glavi ti razgovor sjajno teče, ali kad si suočen s drugim ljudskim bićem, zamru ti čak i misli“). U druženjima s Kathleen, djevojkom koja mu je srodna po senzibilitetu i traganjima za vlastitom svrhom, Joe riječima lakše pronalazi put nego kada je okružen drugima. Zbog trenutka slabosti i nemogućnosti samokontrole, međutim, i jedinstveno prijateljstvo, i bliskost s bratom, ali i važno razdoblje života, preko noći nepovratno nestaju. Suočen sam sa sobom i sjenama kojima je ispremrežen život, još jednom doživljava opredmećenje vlastite spoznaje da je lakše ispravno misliti nego ispravno postupati. I to je ono bolno, ali istinito mjesto diskursa Jennifer Johnston koji mu pridaje dimenziju tvarnosti zahvaljujući kojoj ta elegantna proza u britkom prijevodu Damjana Lalovića sudjeluje u bezvremenskoj dimenziji svakoga dobra pripovijedanja. A njemu su, poigramo li se riječima djevojke Kathleen iz romana– tek neprolaznost i užitak novih čitanja „sigurni kraj staze“.