Proživljene skladbe

Dvanaestog ožujka 2012. u Velikoj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu nastupio je gitarist Antun Iveković, rođen u Zagrebu 1992. Glazbeno obrazovanje započinje u Osnovnoj glazbenoj školi Rudolfa Matza u razredu prof. Predraga Krajnovića, a završni ispit srednje škole polaže u Glazbenoj školi Pavla Markovca u razredu prof. Danka Jukića. Studij gitare na Muzičkoj akademiji u Zagrebu upisuje 2011. u razredu prof. Istvana Romera. Na državnom natjecanju osvojio je prvu nagradu 2011. Na međunarodnim natjecanjima osvojio je srebrno priznanje na Festivalu gitare u Splitu, drugu nagradu na Natjecanju Enrico Mercatali u Goriziji (Italija) te drugu nagradu na natjecanju u okviru 6. međunarodnog gitarskog festivala u Nikšiću, Crna Gora, u srpnju 2011.

Snimio Mirko Cvjetko

U raspored koncerta Antun Iveković uvrstio je skladbe manje ili više poznate za tu vrst glazbala kao usmjerenost spram koncertantnoga djelovanja i odgoja, kao i one folklorno-nacionalnih obojenosti podneblja iz kojih dolaze. To su bile skladbe Rondo, op. 48 Napoleona Coste, Sonatina, op. 52, br. 1 Lennoxa Berkeleyja, Tema s varijacijama i Finale Manuela M. Poncea, Dodekafonska studija Borisa Papandopula, Sonatina Federica Morena Torrobe te Choro de saudade i Valcer, br. 3 Augustina Bariosa.

Nježan, no potpuno jasan zvuk i izgovor dočekao je, nas slušatelje, već pri izvedbi skladbe Rondo N. Coste, prve točke rasporeda, na koju se nastavila trostavačna sonata L. Berkeleyja, poznata kao stvaraoca široke lepeze glazbenih vrsta. Zatim je slijedila skladba meksičkoga skladatelja M. Poncea, nositelja titule otac moderne meksičke pjesme, a tomu su svjedočili sjajnim virtuozitetom mladoga gitarista izvedeni, i isto tako napisani, dijelovi Teme s varijacijama te posebice Finale te skladbe. Nakon stanke, neoznačene na rasporedu, Dodekafonska studija našeg B. Papandopula napisana za poznatoga gitarista Marijana Makara, a praizvedena gotovo trideset godina nakon nastanka od prvotno kontrabasista, a zatim uglednoga gitarista Darka Petrinjaka, razumljivim se jezikom i isto takvom izvedbom svidjela slušateljstvu i tako otklonila sjenu, često uperenu protiv tog načina skladanja. Slijedila je, na drugi način dopadljiva, druga trostavačna Sonatina večeri skladatelja za gitaru F. M. Torrobe, zaslužna za uvođenje zarzuele, posebne španjolske glazbenoscenske vrste na svjetsku pozornicu s osamdesetak takvih djela. Na kraju rasporeda Iveković je izveo dvije skladbe bogate folklornim zvukovima Južne i Srednje Amerike pisane kasnoromantičarskim glazbenim jezikom, pri čemu se prva navedena temelji na brazilskoj sambi, dok završni Valcer ima uzor u argentinskom tangu.

Mladi umjetnik Antun Iveković pokazao je izvrsnu spremu umjetnika virtuoza na gitari s visokom tehničkom savršenošću uz sjajnu razinu muzikaliteta u izrazu i donosu dubine proživljenosti izvođenih skladbi, pri čemu se stapao i u vizualni okvir i tako dao vrijedan prinos glazbenoscenskom izvodilaštvu. Burno pozdravljen, dodao je izrazito virtuozan dodatak pisan u privlačnom plesnom ritmu.