Povratak na staro

Prosvijećeni apsolutizam politički je sustav koji se pod utjecajem prosvjetiteljstva primjenjivao u Europi u 18. stoljeću. Njegova je bitna značajka da monarh s položaja apsolutne vlasti, na temelju racionalnih spoznaja, provodi reforme usmjerene prema zajedničkom dobru kao što su: obrazovanje, vjerska tolerancija, osobna sloboda i sl.

Jednom uključen, ratio se više nije dao istjerati iz politike. Posumnjavši u Boga, građani su logički posumnjali i u onoga koji nad njima vlada po Njegovoj milosti. Slijedile su građanske revolucije u kojima najviša vlast od suverena prelazi na narod. Umjesto carstva na pozornicu povijesti stupa nacionalna država, a namjesto apsolutizma liberalna demokracija. Ona vrhunac doživljava nakon Prvoga svjetskog rata s općim pravom glasa, koje – kako netko reče – postaje vladar svijeta.

No prosvijećeni apsolutizam nikad nije posve nestao iz ljudskih razmišljanja pa i želja. O tome najbolje svjedoče totalitarizmi 20. stoljeća, koji su utopijski vjerovali da se zaobilazeći osobu, ili čak radeći protiv nje, može priskrbiti opće dobro. Uostalom ni zemlja primjerne demokracije kao što su SAD nije odoljela iskušenju prosvijećenog vladanja, kad je, birajući bez presedana F. D. Roosevelta treći put za predsjednika, vjerovala da je to u interesu općeg dobra.

Zlatno doba nacionalnih država odnosno liberalne demokracije na Zapadu jest vrijeme nakon Drugoga svjetskog rata. No čim se od ekonomske krenulo u političku integraciju Europe, počelo se govoriti o demokratskom deficitu. Nastavkom integracije pak prema Sjedinjenim Europskim Državama, demokracija je već toliko ugrožena da se govori o postdemokratskom razdoblju. U tome prednjači poznati njemački filozof Jürgen Habermas.

Potvrđuje se, dakle, da je liberalna demokracija lako provediva jedino u nacionalnoj državi, u kojoj je uostalom i nastala. Sa sve više „prosvijećenosti“ i objedinjavanja, Europska Unija sve više podsjeća na carstvo u kojem je najprimjereniji oblik vladavine prosvijećeni apsolutizam. Stoga demokratski deficit, a odnedavno i postdemokracija, nije rezultat nekoga hira briselske birokracije nego logika razvoja EU prema nekom novom obliku carstva.

No dok se u EU još dogovara oko pravila koja bi omogućavala demokratsko odlučivanje makar na razini članica – Habermas je što se toga tiče ljut i zabrinut, ali optimist – divlja globalizacija posve sigurno sve više udaljava građanina od odlučivanja. Nema sumnje, nacionalna država i liberalna demokracija, koje smo zbog beneficija zajedničkom dobru iz sfere političke prakse bili uzdigli u neke više sfere ljudske egzistencije, nalazi se pred velikim izazovima.

A gdje je u svemu tome Hrvatska? Skloni utopijama – sveslavenstvo, jugoslavenstvo, samoupravljanje – bojim se da se prebrzo „snalazimo“ i u „demontaži demokracije“. Case study: Milanka Opačić, potpredsjednica SDP-a i Vlade, izjavila je nedavno da je „postavljanje stranačkog kadra u državnim tvrtkama i institucijama normalno i poštenije od lažnih javnih natječaja koji je provodio HDZ“. Prvi potpredsjednik Vlade, Radimir Čačić, zdušno brani taj stav uvjeravajući javnost da samo tako – „jer Hrvatska još nije ušla u period zdravog razuma“ – na čelo javnih poduzeća i državnih tvrtki mogu doći najsposobniji. Točno je da je HDZ mnogo toga radio radi Engleza pa možda i raspisivao „lažne javne natječaje“. No oni su ipak bili demokratski iskorak. Stoga, nije li makar u ovom slučaju bilo pametnije raditi bolje, a ne drukčije od HDZ-a? Vraćanje na staro zasad stvara loše raspoloženje – rejting Vladi već pada – a što ako počne proizvoditi i lošu praksu? Što nam u tom slučaju znači najavljena ostavka benevolentnog apsolutista Radimira Čačića?