Povijest bez suca

„Neke kronike naprosto ostanu među ljudima, ne dospiju u arhive“, stoji u romanu Seoski barok (2005) Jiříja Hajíčeka, pripadnika srednje generacije suvremenih čeških prozaika. Te se riječi mogu shvatiti i kao svojevrstan motto romana. One ukazuju na pogrešno shvaćanje povijesti kao nečega dovršenog – jer povijest je itekako živa, ona je aktualna u onoj mjeri u kojoj ju je sposobna evocirati zajednica koja ju je proživljavala. No krenimo redom: Pavel Straňanský, glavni lik i pripovjedač romana Seoski barok, novac zarađuje sastavljajući obiteljske rodoslove po narudžbi. Velik dio vremena provodi u mračnim i vlažnim arhivima, okružen poviješću koja malokoga zaista zanima. To je povijest koje često nema u udžbenicima, povijest onih malih, mala povijest. No i ta mala povijest, pokazuje se, dio je velike povijesti koju nalazimo u knjigama i udžbenicima. U Seoskom baroku posljednja je potisnuta u drugi plan jer se ispostavlja da se jedino na pozadini male povijesti može (pokušati) razumjeti i ona službena, koju je oko povjesničara zapazilo, a njegovo pero naposljetku i usustavilo.

Prev. Katica Ivanković, Disput, Zagreb, 2011.

Radnja romana Seoski barok obuhvaća jednu ljetnu epizodu Pavela Straňanskog, koji se iz unajmljena sastavljača rodoslovâ transformira u privatnog istražitelja nalik onima iz kriminalističkih romana. Premda bi se ovaj roman teško mogao žanrovski definirati kao krimić, Hajíček se vješto poigrava nekim njegovim prepoznatljivim odrednicama. Uza sam motiv istrage, tu je gotovo klišeizirani lik privatnoga detektiva: Pavel je dekintirani razvedeni muškarac srednjih godina, otac Hyneka, kojega rijetko viđa i za kojega ne nalazi vremena. U bijegu od tamnih duhova vlastite prošlosti on nerijetko prihvaća ulogu društvenog autsajdera. Pavelovo ponašanje karakterizira izmjenjivanje nezrele defenzivnosti i eskapizma pred izvanjskim svijetom s jedne, te neobične odrješitosti u djelovanju s druge strane. Ukoliko možemo govoriti o eventualnim prigovorima na Hajíčekov račun, takvo konstituiranje glavnoga lika, koji se na trenutke može činiti neuvjerljivim, bio bi jedan od njih. Srećom, u Seoskom baroku minusi su ipak malobrojniji.

Pavel od klijenta dobiva prilično neobičnu zadaću, vezanu za prostor Tomašica i okolnih južnočeških sela – pronaći zagubljeno pismo stanovite Rozálije Zandlove, napisano još prije pola stoljeća, davne 1953. Iako i sam sluti da bi se pismo moglo zlorabiti u dnevnopolitičke svrhe, odnosno kako bi se diskreditirao potencijalni kandidat na predstojećim izborima za gradonačelnika u češkom gradiću, inače sin Rozálie Zandlove, Pavel ipak prihvaća ponudu, znajući da ga u slučaju uspjeha čeka pozamašna novčana nagrada. Kako radnja odmiče i Pavelova se istraga bliži kraju, napetost vezana uz potragu za pismom raste do usijanja – kao što raste živa u termometru u slikovitim južnočeškim selima. Zagonetno klupko polako se razmotava, a kockice povijesti, koje su pola stoljeća ležale nemarno porazbacane u mračnim zakucima susjednih sela, počinju se slagati u suvisao niz. Oslanjajući se na arhivsku građu, matične knjige te javne i tajne kronike sela Tomašice, krhotine prošlosti Pavel sastavlja u cjelinu. A uz glavnu narativnu nit (istragu) usporedno se prati i razvijanje odnosa između Pavela i Daniele, Pražanke koja je došla u Tomašice kako bi sastavila majčin rodoslov. Upravo će se Danielina obiteljska prošlost pokazati presudnom za rasplet romana.

U središtu tajanstvene priče iz prošlosti je Rozálie Zandlová, koja je pedesetih godina prošloga stoljeća bila mlada seoska ljepotica i samohrana majka. Godine 1953, u vrijeme masovnih čistki, progona i političkih persekucija u Čehoslovačkoj, Zandlová upućuje pismo mjerodavnim organima vlasti, optužujući četvoricu imućnijih seljaka da se tajno sastaju u seoskoj pilani i odaju kocki. Motiv pisanja tog naizgled bezazlena pisma, nastala u vremenu koje je bilo sve samo ne bezazleno, ima svoju intimnu pozadinu. Tu pozadinu činila je nerealizirana ljubavna priča, priča o mladoj Rozáliji Zandlovoj koja je željela da se jedan od četvorice prokazanih muškaraca, koji joj je obećao da će je oženiti i brinuti se za nju i njezina sina, ostavi kocke i ispuni svoje obećanje. Seljaci, koje je komunistička vlast već dugo imala na zubu jer su odbili pokoriti se zadrugarskom modelu, završavaju u zatvoru, posjedi su im konfiscirani, a životi uništeni. No anonimno pismo ima zapravo dalekosežnije posljedice nego što se činilo na prvi pogled. Ispostavlja se da su s njim intimno povezani i mnogi protagonisti iz sadašnjosti. Slijedeći uhodanu matricu kriminalističkih romana, autor Seoskog baroka nudi nam neočekivan obrat, pri čemu dolazi do prožimanja dviju vremenskih perspektiva, kao i njihovih protagonista. Točka sraza prošlosti i sadašnjosti upravo je Daniela, u koju se Pavel polako, ali sigurno zaljubljuje. Naime, proučavajući majčino obiteljsko stablo i slušajući Pavelova izlaganja o događajima koje istražuje, a koji su povezani s Rozálijom Zandlovom, Daniela shvaća da je tajanstveno pismo zapečatilo i sudbinu njezina djeda. Vodeći se željom za osvetom, ona kradomice kopira Rozálijino pismo koje je u Pavelovu posjedu, lokalne ga novine objavljuju, a karijera Rozálijina sina, potencijalnoga budućeg gradonačelnika, uništena je.

Roman završava prilično otvoreno, s bijelim mjestima koja su prepuštena čitatelju: ljubavna priča između glavnog lika i Daniele nes(p)retno je okončana (ili ipak nije?), a Danielin čin osvete može se shvatiti u isto vrijeme i kao pravedan i kao jalov, odnosno kao samo jedna u nizu velikih šala povijesti – a takvih je u Češkoj bilo zaista mnogo (prisjetimo se samo Kunderine Šale!). Crno-bijelo tumačenje povijesti relativizirano je jer mi ni nakon čitanja romana ne možemo biti u potpunosti sigurni da li je Zandlová živote seoskih gazdi uništila namjerno ili je to bila posljedica njezine nepromišljenosti i očaja. Oba su tumačenja moguća i ispravna, ovisi jedino o kutu promatranja. Sumnjičavost i suzdržanost Hajíčekova pripovjedača spram mogućnosti spoznaje povijesne istine veliki je plus romana Seoski barok. Jedno od bolnijih mjesta moderne češke povijesti ovdje nije prepušteno na milost i nemilost autorskoj osudi. Hvatajući se ukoštac s temom nasilne kolektivizacije sela i s moralnim problemom političkoga prokazivanja, a istovremeno razvijajući niz intimnih, usporednih povijesti, Hajíček je ipak uspio izbjeći zamku koju je sam sebi postavio, a u koju su upali brojni autori prije njega. Nezahvalna uloga suca prepuštena je čitatelju, ukoliko je on prihvati. Ono što romanu Seoski barok daje koherentnost, pokazuje se, nije nekakav povijesno-moralni konsenzus, već priča i umijeće pripovijedanja. U tome je možda i najveća vrlina romana. A pripovjedačevo vrlo uspjelo održavanje naše znatiželje i napetosti radnje, kao i odmjeren i jezgrovit, a ipak vrlo poetičan stil, trebali bi biti jamstvo uživanja u čitanju Seoskog baroka.