Patologija hrvatskoga društva

Nakon što je oporom socijalnom dramom Metastaze, adaptacijom tematski aktualna, urbanog, provokativnog i energičnog romanesknog prvenca ginekologa Ive Balenovića alias Alena Bovića, 2009. osvojio i publiku i kritiku te tri Zlatne Arene, redatelj Branko Schmidt odlučio je ne mijenjati dobitnu formulu te je sa scenaristom Ognjenom Sviličićem i samim piscem prionuo adaptaciji njegova drugog romana. Dok su Metastaze tematizirale tragične živote izgubljene generacije s ruba društva, traumatiziranih bivših branitelja, kvartovskih zgubidana, Ljudožder vegetarijanac bavi se mračnim naličjem društvene elite. U romanu koji je još jedan komad stvarnosne proze, sigurno ispripovijedan, kontrastima nabijen i vrlo dojmljiv realističko-naturalistički prikaz funkcioniranja domaćih bolničkih ustanova, medicinskih ordinacija i liječničke sredine, autoru se na tapetu našao krug koji kao insajder izvrsno poznaje. Riječ je o krugovima kojima prema Balenoviću caruju korupcija, karijerizam, egoizam, nemar i neodgovornost, u kojima gospoda u bijelim kutama ponekad plešu u kolu s besprizornim predstavnicima zakona i opasnim mafijašima i u kojima se do Hipokratove zakletve drži manje nego do lanjskoga snijega. I Balenovićev roman i Schmidtova nelagodna socijalna drama s elementima trilera nude podjednako mračnu sliku domaćega prezenta, u središtu koje je zagrebački ginekolog Danko Babić u adrenalinskoj interpretaciji Renéa Bitorajca. On je profesionalno vrlo uspješan i odlično situiran karijerist, iznimno narcisoidna osoba koja praktički otvoreno prima mito od pacijenata i koja je zbog nekoliko novčanica u omotnici spremna ugroziti tuđi život. Iako je vegetarijanac opsjednut svojim tijelom, koje održava bjesomučnim vježbanjem i ispijanjem energetskih napitaka, Babić je i ozbiljni narkoman koji često ušmrka lajnu kokaina i ubrizga šut heroina. U međuvremenu krivotvori medicinske nalaze, pacijenticama greškom odstranjuje zdrave organe, redovito obilazi kladionice, obavlja ilegalne pobačaje, prati krvoločne borbe pasa na periferiji te u društvu prijatelja, grubog i korumpiranog policijskog inspektora (Leon Lučev), dijeli zaradu od nezakonitih aktivnosti. Pored toga što će svaku svoju grešku i ne trepnuvši podmetnuti nekom od kolega, Babić je i seksist koji spava s kolegicama i medicinskim sestrama, a jedina koja mu pruža otpor atraktivna je mlada liječnica (Zrinka Cvitešić) koju on zbog toga neprestano ponižava i vrijeđa pred osobljem. No kad se pristane za visok honorar brinuti o zdravlju „osoblja“ i obavljati pobačaje, Babić bi se mogao naći u ozbiljnim nevoljama.

Ginekolog Danko Babić u adrenalinskoj interpretaciji Renea Bitorajca

U koncipiranju Ljudoždera vegetarijanca odabrana su neka scenaristička i izvedbena rješenja koja se u određenoj mjeri pokazuju kontraproduktivnima. Ponajprije riječ je o isključivom korištenju kamere iz ruke, što je u ideji trebalo pridonijeti realističnijem dočaravanju užurbanosti i kaosa u protagonistovu životu, poslovnom baš kao i intimnom. U tome se velikim dijelom i uspjelo, ponajviše zahvaljujući trudu snimatelja Dragana Ruljančića, no neke su sekvence, osobito u prvoj polovici filma, odveć kaotične, pa čak i nejasne i teške za praćenje. Redatelju svaka čast na efektnoj uvodnoj višeminutnoj sekvenci s mnoštvom likova realiziranoj u jednom kadru, baš kao i na nizu učinkovito dramski napetih scena, također ostvarenih u jednom kadru. No pogrešna je odluka bila da se primjerice običan sastanak liječničkoga kolegija snimi neprekidno drhtavom kamerom koja nekontrolirano skače s lika na lik, ili pak da se sekvenca s borbama pasa kao izvedbeno zahtjevan vizualni adut filma prikaže toliko kaotično da gledatelj ne uspijeva dobro razaznati što se na ekranu zbiva. U pogledu karakternoga profiliranja likova, a ima li se na umu da je cjelina svojevrsni one man show Renéa Bitorajca koji gotovo bez greške iskorištava povjerenu mu priliku, tu je ozbiljan gaf napravljen s likom privlačne liječnice u interpretaciji Zrinke Cvitešić. Ona sve do sama kraja figurira kao čvrsta i samosvjesna osoba odlučna i po cijenu otvorenoga maltretiranja stoički podnijeti Babićeva vulgarna udvaranja i seksističke ulete, da bi naposljetku sasvim nemotivirano odjednom pristala na mirenje i brzi seks s muškarcem od kojega je dotad bila izložena samo uvredama i poniženjima. Objašnjenje da je to napravila zbog Babićeva promaknuća i mogućih karijernih razloga dodatno pridonosi seksističkom intoniranju cjeline. Neosporno efektno oslikavajući stereotipe o hrvatskom društvu, film se tako i sam dijelom izgubio u njima.

S druge strane svakako valja pohvaliti Schmidtovu dinamičnu i nerijetko nadahnutu režiju, minimalističko, no učinkovito profiliranje važnijih sporednih likova, konkretno sirova policijskog inspektora i Babićeve medicinske sestre koju s tek nekoliko riječi tumači Nataša Janjić, potom redom vrlo dobre i uvjerljive glumačke nastupe, pa čak i odluku da se gledatelje često vizualno šokira scenama poput eksplicitnog obavljanja abortusa i bacanja odstranjenog fetusa. Prema riječima redatelja, šokiranje i udaranje do kosti i jest bila njegova čvrsta odluka, u skladu s kojom je protagonista prikazao kao s humane i etičke strane oduran no nezaustavljiv stroj kojem baš nitko i ništa ne stoji na putu. Ipak, i takav lik nije isključivo negativno predočen, a njegovi intrigantni karakterni slojevi očitavaju se u sceni u kojoj Babić bacajući odstranjeni fetus izražava silno ogorčenje i možebitnu zgađenost nad samim sobom. No to su tek kratkotrajni napadi savjesti i samokritičnosti, nakon kojih se sve opet vraća u kolotečinu za prekidanje koje Babić nema ni snage ni volje.

Unatoč spomenutim zamjerkama, Ljudožder vegetarijanac u cjelini je vrlo dobar film, tek za nijansu slabiji od Metastaza, pa se valja nadati da će Schmidt, Sviličić i Balenović suradnju nastaviti i na novim projektima.