Odmetnici od egzistencije

Značenje Igora Mirkovića u medijskom i kulturnom okružju Hrvatske nije upitno, kao ni njegovo djelovanje u okviru filma. Prikazivanje pak ostvarenja naslovljena Noćni brodovi u domaćoj kinodistribuciji otvara novu stranicu Mirkovićeva stvaralaštva, jer posrijedi je dugometražni redateljski prvenac igranofilmskoga predznaka. Noćni brodovi nastali su u hrvatsko-slovensko-srpskoj koprodukciji, prema izvorniku Elvisa Bošnjaka. Kako su sam Bošnjak i Igor Mirković potpisnici scenarističkoga predloška, bit je izvornika uspješno prenesena u jezik filma.

Nema nikakve dvojbe da je posrijedi uradak tematskoga sklopa iznimna ne samo u hrvatskome filmu, jer su središnji likovi starije životne dobi. I premda možemo uspostaviti poveznice s recentnijim svjetskim ostvarenjima čiji su protagonisti starijega naraštaja, Noćni brodovi mjestimice su poput inverzije postulata filma Ljetnikovac na Zlatnom jezeru Marka Rydella iz 1981. Jer, za razliku od američkoga uratka u kojem ostarjeli protagonisti dijelom godine žive u ljetnikovcu, a nakon dugoga razdoblja posjećuje ih kći, u hrvatskome je egzistencija središnjih likova početno svedena na okružje staračkoga doma. Pritom se sin junakinje Helene otuđio u Australiji, dok obitelji junaka Jakova nema ni naznaka upravo stoga što mu je način života bio zamalo nomadski.

Glumačka ostvarenja Ane Karića i Radka Poliča najveći su doseg filma

Hrvatska je kritika Mirkovićevu percepciju odnosa protagonista i njihova emotivnoga zajedništva putem obrazaca žanra melodrame povezala s Mostovima okruga Madison Clinta Eastwooda snimljena 1994, rekonstruirajući pritom vremensko i prostorno određenje dvaju filmova. Nakon što središnji likovi pobjegnu iz stacionara i krenu na put protagonistovim starim mercedesom, Noćni brodovi postaju i film ceste. Film pritom interpretira i česti obrazac toga podžanra o emotivnome paru u bijegu, upravo zbog činjenice da protagonisti postaju svojevrsni odmetnici od namijenjene im egzistencije te pokušavaju izmijeniti zacrtano životno boravište i polagano odumiranje. Kako je u filmu ceste uporaba i upravljanje automobilom simbol nadziranja vlastite sudbine, tako su u Noćnim brodovima nemogućnost rikverca ili pomoć pri pokretanju vozila izravni znak nemogućnosti ispravljanja prošlosti te nedostatka životne snage usprkos htijenju.

Romantični kontekst odnosa središnjih likova osnažen je i pričom o njihovu davnom poznanstvu s kraja 1950-ih godina, kao i gotovo sudbinskim određenjem ponovno stečene mogućnosti zajedništva nakon dugoga razdoblja. No potpuno se zajedništvo naposljetku ne doseže, zasigurno i zbog karakternih kodova središnjih likova, ali i zbog zamalo mitskih razlika opstojnosti. Protagonistica je tako odslik pasivnoga principa i teži zaštiti obiteljskoga, dok je protagonist odslikom aktivnoga principa i naginje putovanju. Pa kada se Helena u brizi za partnerovo narušeno zdravlje obraća i policiji ne bi li ga zaštitila, Jakov prozre njezinu namjeru i naposljetku sam otputuje brodom u Italiju, dok ona ostaje na obali. Jasno je, dakle, da se povijest ponavlja, a zajedništvo ostaje okrnjeno. Prisjetimo li se, pritom, i da u komparativnoj mitologiji vode, dakle i more, katkada postaju metafora prelaska u mitski drugi svijet, posve je neizvjesna junakova dalja egzistencija, dok se protagonistica vraća u rudimentarnu sigurnost staračkoga doma.

Najveći su doseg Noćnih brodova zasigurno glumačka ostvarenja Ane Karić i Radka Poliča. I ako ustvrdimo da Polič suvereno utjelovljuje lik protagonista Jakova, čak i tjelesne manifestacije njegovih životnih promjena, izvedba je Ane Karić kao središnjega ženskoga lika Helene više nego mjestimice fascinantna. Sposobna je ta hrvatska glumica već i mimikom i gestama postati katalizator u gledateljevu odnosu prema prikazanoj filmskoj građi, a osobnost u tumačenju zadanoga karaktera postaje vrhunskim dosegom ne samo njezine karijere nego i suvremene hrvatske kinematografije. No ne treba zaboraviti ni nazočnost predstavnika hrvatskoga ili srpskoga glumišta u tumačenju sporednih likova poput iznimnoga Pere Kvrgića, prokušanoga Zvonimira Torjanca, blage izvedbe Renate Ulmanski ili ekstravagantne Bogdana Diklića, a zanimljivo je i pojavljivanje doajena domaće glazbe Stjepana Jimmy Stanića.

Raskošniji je glazbeni kontekst utemeljen u skladateljskome radu Tamare Obrovac, suzdržana intenziteta, posve primjerena evokativnosti filmske građe, kao i u završnoj skladbi u izvedbi skupine Meritas. I dok montaža Ivane Fumić primjereno održava strukturu filma, snimateljski je učinak Silvestra Kolbasa izniman u oslikavanju ugođaja i ambijenata te blagom ocrtavanju narativnih segmenata. Redateljski postupci Igora Mirkovića nadograđuju scenaristički predložak i slijede širi stvaralački kontekst koji seže u krajnostima od egzistencijalističkog očitovanja recentnih povijesnih zbivanja predočenih izravno uporabom televizijskih vijesti, sve do izvanprizornih poetičnih iskaza sporednoga ženskoga lika iz staračkoga doma. U mjestimičnoj razradi društvenoga konteksta uočavamo i Mirkovićevo novinarsko nasljeđe, a u redateljskim postupcima i njegovu znatnu filmsku erudiciju, koja u izvedbi ne postaje tek eklektično očitovanje suvremenoga filmskoga jezika, već i odraz osobnoga stila i svjetonazora.

No premda su Noćni brodovi tematski iznimno ostvarenje, s pregršti uspjelih segmenata i uglavnom vrhunskim glumačkim dosezima, naposljetku možemo ustvrditi da nije posrijedi i potpuno cjelovito ostvarenje. Povremena stilska vrludanja i nedostatna usmjerenost u potpunom dosegu izvedbe filmske priče pomalo štete njegovoj razvidnoj kvaliteti.