Nova slika hrvatske ženske književnosti

Dosad je Brlićeva sakralizirana, Zagorka sotonizirana, a Dragojla Jarnević ismijavana i odbacivana. No takva valorizacija oblikovana je više po mjeri javnosti kojoj je namijenjena nego po estetskoj dimenziji njihovih djela

U svega nekoliko mjeseci svjetlo knjižara ugledale su dvije vrlo zanimljive knjige čije autorstvo, odnosno suautorstvo, potpisuje Lidija Dujić. Riječ je o knjizi Ženskom stranom hrvatske književnosti, u kojoj autorica traga za poetskom poveznicom hrvatskih književnica od Cvijete Zuzorić do Irene Vrkljan, te Knjizi o Sunčani i Severu, u kojoj u suautorstvu s Ludwigom Bauerom te uz pomoć korespondencije naslovnih junaka priča ljubavnu priču Sunčane Škrinjarić i Josipa Severa. To je bi povod ovome razgovoru.

Krenimo od autorske pozicije u knjizi Ženskom stranom hrvatske književnosti. U njoj, naime, stapate znanstveni tekst (naslonjen na vaš doktorski rad) i naglašenu autorsku poziciju podcrtanu pripovijedanjem u prvom licu. Kako ste se odlučili na taj u načelu oprečan spoj?

Vjerujem da se o književnosti može i smije pisati književnije – čak i onda kad je riječ o znanstvenom tekstu. Oprezno sam dozirala takav pristup u izradi svoga doktorskog rada, ali ni tamo nisam željela od njega odustati. Radila sam u nakladništvu pa je s te strane logično da sam razmišljala o objavljivanju knjige. Moj je rukopis dobio korice kad je Sanja Lovrenčić pokrenula biblioteku U prvom licu. Prva dva naslova – dnevnički zapisi Ivane Mažuranić Dobro jutro, svijete i putopisna proza Mary Wollstonecraft Pisma iz Švedske, Norveške i Danske – bili su pravi kontekst za moju knjigu. Dogodilo se još nešto gotovo optimalno – ženska knjiga o ženskoj književnosti dobila je urednicu-nakladnicu koja je i sama književnica. Odluka da tekst disertacije ispišem ponovno – ovaj put u prvom licu! – bila je zajednička. Odgovarala je konceptu biblioteke, ali i mom zrelijem autorskom glasu, koji je bio spreman prihvatiti odgovornost za vlastiti tekst.

U tekstu na mjestima vrlo kritično iščitavate četiri stoljeća hrvatskoga ženskog pisma, koja ste omeđili Cvijetom Zuzorić i Irenom Vrkljan. Zašto upravo te međe?

Međe su se dogodile kad je inicijalna ideja dospjela u slijepu ulicu. Privukao me trolist hrvatskoga ženskog pisma (Irena Vrkljan – Slavenka Drakulić – Dubravka Ugrešić), odnosno intenzivan čitateljski osjećaj da se ta sintagma navlači izvana na tekstove kojima zapravo ne pristaje. Možda je upravo to bilo mjesto na kojem se književna kritika, a potom i književna povijest, za mene otvorila kao provizorij. Ukratko, iz praktičnih razloga moj mi je mentor, akademik Miroslav Šicel, predložio da uzmem Irenicu. Poslušala sam ga, ali i shvatila da ne želim pisati rad o životu i djelu autorice u kojem ću vješto kompilirati ono što su drugi napisali, i odlučila se osvrnuti unatrag. Naprosto mi se učinilo da je u tom ženskom pismu morala participirati prethodna ženska književna praksa. Cvijetu je najlakše bilo otkriti – točnije, ona je bila posvuda. Tek kad sam nanizala lanac između Cvijete i Irene, pokazalo se da je u pitanju svojevrstan kontrapunkt.

Te međe, Cvijetu i Irenu, definirate fiktivnom biografijom i fiktivnom autobiografijom. Ako je okvir fiktivan, znači li da je i nutrina, odnosno moguće poetske veze među književnicama, ipak samo prostor fikcije?

Cijela stvar zaista ostaje u prostoru fikcije jer nema vidljivoga kontinuiteta poetika – ali postoje kapaciteti. Sad mi se čini da bi jedan drugi trolist (Dragojla Jarnević – Marija Jurić Zagorka – Ivana Brlić-Mažuranić) mogao temeljito prekrojiti sliku hrvatske (i ženske) književnosti – zahvaljujući rukopisima koji su u međuvremenu objavljeni, pa i spremnosti struke na nova čitanja.

U kojem smislu prekrojiti?

Dosad je Brlićka sakralizirana, Zagorka upravo sotonizirana, Dragojla odbacivana i ismijavana. Jedno je pitanje koliko je svaka od njih u tome sudjelovala, a drugo, važnije, koliko je tako oblikovana slika utjecala na njihovo djelo. Ono što me posebno zanima i ohrabruje jest pojava novih tekstova – uglavnom privatnih, dosad nevidljivih – poput spomenutoga mladenačkog dnevnika Ivane Mažuranić. Kad se ti zapisi primaknu Dragojlinu Dnevniku i Zagorkinim autobiografskim tekstovima, čini nam se da se rečenice premještaju iz jednog u drugi tekst – a odnose se najviše na nelagodu i osjećaj nesklapnosti između ženskoga tijela i književnog zanata. Dragojla je prethodila Zagorki i Brlićki – pitanje je bi li njih dvije suvremenice drukčije ušle u književni život da su bile u prilici čitati njezin Dnevnik. Takvo mi se naslanjanje čini produktivnim, a ne obvezuje ni jednu od njih da piše isto.

Vremenska bliskost nije slučaj s ostalim književnicama u knjizi, koje su počesto vremenski, prostorno i socijalno udaljene od svojih prethodnica. Koliko je uz njih realno očekivati svijest o tradiciji na koju se naslanjate?

Za mene je to i dalje ključno pitanje – što bi bilo da je postojala svijest o prethodnicama? Ili, s druge strane – zašto se ne vide čak i kad su suvremenice? Čini se kao da ih je netko namjerno razmaknuo. Evo primjera: nedavno sam imala predavanje o Zagorki i Brlićki – Tko je dirao moju biografiju? Približila sam autobiografske tekstove suvremenica koje gotovo nitko ne percipira kao suvremenice. Izabrane činjenice iz biografije pokazuju se presudnima u plasiranju osobe i samo adekvatnog djela. Time i one rijetke književnopovijesno valorizirane književnice postaju upitne – oblikovane su više po mjeri javnosti kojoj su namijenjene nego po estetskoj dimenziji svoga (cjelovitog) opusa.

Kad smo kod mjere javnosti, u knjizi spominjete prihvaćeni model književnice. Koji je to model?

Ako je suditi po različitim pregledima povijesti hrvatske književnosti, onda je to najprije Cvijeta Zuzorić. Kad se s njezina imena otresu sve mitologizacije, ostaje činjenica – književnica bez opusa! No – ljepotica i muza. Zatim Ana Katarina Frankopan Zrinska, koja je u svom prezimenu i tragičnoj sudbini spojila dvije hrvatske velikaške obitelji, bila je ponovno mecena, ali i autorica, sasvim prikladno, molitvenika. Ivana Brlić-Mažuranić svakako je ogledni primjer ne samo prihvaćene nego i poželjne književnice. Možemo li išta pročitati o njezinu djelu, a da ne budemo zasuti podacima o najvećoj hrvatskoj obitelji kulturnih i političkih uglednika, hrvatskom Andersenu, geniju hrvatske majke, banici hrvatske literature... Bliže našem vremenu primjer je Sunčane Škrinjarić. Pročitali smo je jednom i zauvijek kao dječju književnicu – što se stalno pokazuje najprihvatljivijim modelom književnice! – bez obzira na to što se ona sama nije s tim slagala, i bez obzira na opus u kojem su najbolja mjesta bila zapravo proze Jogging u nebo, Noć s vodenjakom ili Kazališna kavana.

Podalje prihvaćenoga modela Sunčana Škrinjarić prikazana je i u Knjizi o Sunčani i Severu, u kojoj o ljubavi prema Josipu Severu progovara pomalo hladno, bez pretjerane sjete i emocije (kojima počesto etiketiraju žensko pismo). Kako je nastala knjiga koju potpisujete u suautorstvu s Ludwigom Bauerom?

I Lujo Bauer i ja prijateljevali smo sa Sunčanom, a Lujo još i sa Severom. U jednoj prilici Sunčana nam je povjerila svoju želju da napravi nešto što bi se zvalo baš Knjiga o Severu. Napisala sam zatim scenarij za televizijski film o Sunčani Stanovnica kuće riječi pa smo zajedno izabirale građu – između ostalog i njezinu korespondenciju sa Severom. Oprez s kojim je Sunčana uvodila Severa u svoje tekstove, rečenicu „Bio mi je više od brata, manje od ljubavnika“ što se nalazi u Severilijama, doživjela sam kao svojevrstan poziv – mislim da se nikada nije sama sa sobom uspjela dogovoriti u vezi s tim što joj točno znači Sever, a lako je pretpostaviti da je upravo ta definicija trebala biti temelj buduće knjige.

Na koji način knjiga gradi vezu Sunčane i Severa?

Njihova veza nije bila nepoznata, ali je i one koji su im bili najbliži, recimo – čudila. Možemo ostati samo na simbolici imena – Sever je bio onaj topliji pol, a Sunčana onaj hladniji. Unatoč običaju našeg vremena da se bavi prije svega osobama – čak i kad je riječ o literaturi – a tek onda i djelom, Lujo i ja nikako nismo željeli zažutjeti njihovu priču, svesti je na razinu informacija većine ženskoga tiska. Zanimali su nas vidljivi književni tragovi, ali ne zato da bismo ih podvrgnuli posebnim književnim provjerama, nego upravo suprotno – da bismo ih poduprli privatnim tragovima. Željeli smo dobiti memorabilije.

Vratimo se malo hrvatskom ženskom pismu, i to njegovu početku. Uprkos silnim (i vašim osobnim) potragama, Cvijeta Zuzorić ostala je književnica bez opusa. Kao takva, snažno je utjecala na hrvatsku (mušku) književnost. Bi li jednako utjecale njezine eventualne Pjesni juvene, da su stigle do nas, ili je upravo fikcija podgrijavala maštu književnika od Gučetića do Paljetka?

Priča o njezinim pjesmama funkcionalni je dio mita o njoj samoj. Imperativ ljepote – opet samo renesansna konvencija! – naveo je već njezine suvremenike na zaključak da je takvo savršenstvo moralo i pjesme pisati. Zbog pjesama je navodno i otišla iz Grada, točnije – njezini su prijatelji tada sklonili/spalili njezine pjesme. Komu u takvoj priči uopće trebaju pjesme – tim više jer nam je unaprijed jasno da bi ponovno posrijedi bila konvencija. Ovako smo dobili najjače referentno mjesto hrvatske književnosti i fascinantan niz kolega koji se perom naklonio prvoj hrvatskoj pjesnikinji bez pjesama. O snazi i produktivnosti tog mita govori i činjenica da je, nakon čitanja rukopisa doktorata, književnik Ludwig Bauer umjesto komentara napisao sonet u ime Cvijete Zuzorić. Sonet sam uvrstila i u rad i u knjigu, tako da možemo reći da uz Paljetkov apokrifni dnevnik postoji eto i jedna apokrifna pjesma Cvijete Zuzorić.

Vrlo ste kritički reinterpretirali djelo Irene Vrkljan, koja je dosad uzdizana do sama vrhunca hrvatske ženske književnosti.

Irena Vrkljan bila je moj prvi izbor. Svježina romana Svila, škare navela me na pomisao da žene i kod nas mogu pisati zaista drukčije od muškaraca. Drugi roman, Marina ili o biografiji, zakoračio je već u maniru. Trebalo je vjerovati u istinu teksta, a mene je sve više ometala autorska poza. Treći, četvrti i svi ostali romani samo su intenzivirali taj doživljaj. Proglasili su me hrabrom jer sam, navodno, reinterpretirala kanon. Točno je da nisam ni prva ni jedina koja je o romanima Irene Vrkljan pisala drukčije. Recikliranje općih mjesta dogodilo se kako u poetici tako i u kritici. Usudila sam se priznati da me vlastita građa iznevjerila – u odnosu na suvremenice, ali i neke prethodnice, djelo Irene Vrkljan postajalo je tanje i bljeđe.

Na Ireni Vrkljan ste i stali, no uz napomenu kako i danas, usred procvata ženskog pisma, književnice stvaraju bez svijesti o prethodnicama. Je li stvar o nedovoljnu poznavanju opusa prethodnica, preveliku jazu, tipičnom sukobu mladih i starih ili pokušaju brisanja rodnih oznaka iz vlastitoga pera?

Irena Vrkljan bila je točka na kojoj sam otvorila i zatvorila svoju priču o hrvatskim književnicama. Zanimljivo je ono što se dalje događalo sa ženskim pisanjem, ali naprosto ne pripada istom kontekstu. Kad žene preuzmu struku, obično je u pitanju gubitak moći – osobito ekonomske. Imamo književnica više nego ikad, medijski su najvidljivije starlete, supruge sportaša ili televizijske voditeljice, a rodne oznake žive u trivijalnim matricama koje koketiraju s filmskom industrijom. Žene su najčešće i kupci/konzumenti takve robe. Sve ozbiljnije želi biti naprosto književnost. Što je u redu, ali pravo na vlastitu priču spotiče se nerijetko na stvarnost – sve su brojniji književnici (i muški i ženski) koji su više knjiga napisali nego pročitali. Mnoštvo je razloga za tu pojavu, ali bojim se da je takav književni kapital prije izvjesno propadalište nego zalog za budućnost hrvatske književnosti.

Za kraj, što je nakon druženja s hrvatskim književnicama zaokupilo vašu znanstvenu i književnu pozornost?

Do ljeta mi izlazi nova knjiga poezije Agavine kćeri, kojoj je urednik i nakladnik Nikola Đuretić, radim upravo na postavljanju knjige teatrološko-književnih eseja koji se bave odnosom scenske lutke i teksta, radujem se novim uredničkim projektima, a kad je riječ o književnicama – napravila sam povelik popis tema koje mi je otvorila vlastita knjiga.