Mariana & Guildemar

Mariana je bila najljepša djevojka u Rio de Janeiru

i kao takva imala je mnogo udvarača, cijeli svijet

morao ju je voljeti, takva je bila njezina sudbina.

Put njezina bila je brončana mat u zlatnom tonu maslinova ulja.

Ni Gauguin L’Or de leur corps ne bi mogao to vjerno oslikati.

Vraški bi se namučio stari jarac – svi ti meki fini tonovi,

sjene na licu – enigma koju ne bi mogao lako

pogoditi onako bojom na boju možda jedino patinom

starih majstora zajedno s podrumskim konturama

još neotkrivenim, iz nalazišta Inka Indijanaca.

Ni indijanskom tintom, u sudaru s 300-gramskim

Langton watercolour produbljenim papirusom i

ružičastom madder, mar azul de cobalto plavom,

bijelom bjelokosnom pahuljastom bijelom

indigo-francuskim ultramarinom smaragdno

jezerskom zelenom mars-briljantno crnom gris

ili payne-sivom oblačno bakrenastom

nepalski zlatnom Winsor&Newton 1832.

Ni kadmij nikal titan limunski žutom i naranja

koraljnom bablje ljeto dubokom narančastom

zagasitom venecijanski crvenom skrletnom kadmijskom

u sepija-pozadini mangansko plavičastih zraka ni

Terra di Sienom prirodne, umbra-melankolije. Ni tintom

Neutra, kojom su iscrtani pretpovijesni zidovi Lascauxa.

Paul Gaugin, L’Or de leur corps

Mariana je imala oči blistave poput agavina lista

dolutale snježnim zapuhom s kineskih planina –

duga crna kosa bistrila se protočna u oštricama svjetlosti.

Usne kao žeravica živjele su zatajno kao da govore o

Ilhas Encantadas ...

Kako je već Melville zvao Galapagos Začarane otoke.

Mariana je bila najljepša djevojka u Rio de Janeiru.

Igrao sam fliper na plaži, nisam mislio ni o čemu,

kada sam vidio Marianu, loptica je odletjela u prazno.

Nisam se točno mogao sjetiti što bih rekao

– Tu es tres jolie, rekao sam na francuskom...

Učinilo mi se to prirodnim uz potisak kumulativnog zraka

kojim je Mariana zračila. Njezino postojanje na zemlji

bilo mi je u tom trenutku nevjerojatno.

Mariana je bila iskreno dobra i znatiželjna i jednostavna

Vjerojatno sam joj bio zanimljiv zato što dolazim iz Europe.

Europa – tamo gdje su bila rimska carstva i antička Grčka.

Mariana nije znala odakle dolazi i tko su joj roditelji.

Baka ju je posvojila kada već je imala dvanaestoro djece i

nebrojeno unuka. Njezin život bio je predisponiran,

ona je to znala i nosila se s time. Baka,

indijansko plemstvo iako europskih silueta i plavih očiju,

nalazila je vremena za mapiranje svakog od svoje djece

pa tako i za sve aspekte Mariane, posebno

njezina mjesta u brzacima okrutnoga modernog svijeta

i predskazanja nadolazeće udaje.

Ali Guildemar; imao je oči jastreba, oniži jedan čovjek

lice prenaglašenih kontura loze konkvistadora.

Došao je iz industrijskih krajeva i nosio

košulje s grčkim kragnama, crveno na sivom,

proćelav u tridesetima, sumoran lik u kaubojskim

čizmama. Bio je lakom,

cijepljen protiv uobičajenih prepreka ljudskih.

Guildemar je bio jastreb a Mariana njegova žrtva.

Mariana je studirala povijest, ali više je to bila povijest

njoj samosvojna jer njezina ljepota bila je dovoljna da joj diploma

bude zapečaćena i prije prvog ispita, kako to biva u Brazilu.

Imala je sve vrijeme svijeta da bude sama sebi učiteljica.

Kuća u kojoj je živjela u auli pod bugenvilijama,

avenija Nossa Senhora de Copacabana br. 10,

popločena širokim crno-bijelim kvadratima

poput onih koje sam vidio u National Geographicu

Kolumbove rezidencije u Dominikanskoj Republici,

nekadašnjoj Hispanioli,

predvorje izduženo s replikama antičkih stupova

i skulpturama grčkih božica od bijelog kamena,

iz prizemlja vodilo je dizalo koje se otvaralo

na prvom katu ravno u širinu dnevnog boravka

cijelog u prozorima na ulicu koja se nije vidjela od lišća,

unutra u arhipelagu sunčeva svjetla stajala je baka:

On je gemini, twin, blizanac. Ne osvrće se unatrag,

rekla je Mariani baka, nakon što mi je dotaknula lice.

Mariana mi je pokazala svoju zbirku ploča i pitala što bih želio slušati:

Bruce Sprinsteen, ako imaš album Nebraska, rekao sam bez razloga.

Imala je i tu ploču, pa smo pili Guarana refresco, bezalkoholno

piće bolje i od Coca-Cole, i slušali smo River.

Vodila me u Petropolis do kuće Santos-Dumonta, oca avijacije

(bijela, visoka drvena, sličila je odmorištu oko slapa u prašumi).

Pokazala mi je put do Angre dos Reis, zaljeva boja,

ptica, kraljeva, tropskih fjordova, drveća melodija,

365 otoka i 2000 plaža odakle je portugalski pomorac koji je

1502. godine plovio s navigatorom Gasparom de Lemosom

kući poslao pismo: “Mislim da smo pronašli raj na zemlji

ali vi nećete razumjeti, jer ne vidite kroz moje oči.”

Petsto godina kasnije vidi se Petrobras, rafinerija nafte,

nuklearna elektrana MMF-a, supertankeri koji

okružuju luku poput jastreba i željeznica

koja kuje svoj put do Volte Redonde, grada čeličana.

To je bila Mariana koja me upoznala s oblacima vremena.

Uvela me u ciklični svijet Aleijadinha, Michelangela Brazila

Prazna avenija u nekadašnjoj pomorskoj zoni –

vijadukt – kartonske kutije beskućnika, pod asfaltom struji

sol u kosturima potopljenih brodova…

Baka je tada zadužila Guildemara da pazi na Marianu,

da, ona je bila ekvator Marianina života.

Guildemar nas je druge večeri pozvao na ples

u okrugli veranda-bar na vrhu Glave šećera.

Došao je sa svoje tri prijateljice,

djevojke boje plemenite kave iz Salvadora.

Prozreo sam njegov trik.

Sagradio je zid oko mene – u tom lažnom

razlomljenom svjetlu pod masom nauljenih tijela u plesu

navalio je na Marianu, mislio je ženidbom

okruniti svoje sidrište u tom njemu stranom gradu.

More je bilo tiho, zaspalo, kada smo se vraćali…

I noć je bila tiha, cijeli svijet bio je tih osim Guildemara.

U jednom trenutku Mariana je samo prešla ulicu

i primila me pod ruku; hodali smo tako u tišini…

što je ona tada mislila, ostalo je enigma, tišina je bila sve.

Bili smo s Guildemarom treće večeri i na balu surfera

kod rta Arpoador na Ipanemi.

Raznobojni i razigrani prostori –

to nije bio Guildemarov teren, valovi su ga uznemirivali.

Skočili smo u vodu i more je oko njega stvorilo zid,

nespretnom i agresivnom, vidjela mu se samo glava,

plutajući poput bove negdje u daljini.

Mislim da sam tada poljubio Marianu ali nisam siguran.

U svakom slučaju val nas je zbližio u još jednom trenu

pod tim iskrama od mora, od neba i vječne vatre od roštilja.

Poslije, više nikada nisam vidio Marianu. Guildemar me

prijavio baki da sam viđen u nekom noćnom baru

gdje žene plešu gole pod divovskim zvučnicima.

Nitkov, nije imao ništa od toga jer Mariana više

nije htjela vidjeti ni njega, a on se od tada izgubio

u prevelikom gradu, propašću turističke tvrtke koju je osnovao.

Mariana se, kako sam čuo, udala na kraju za producenta tele-novela,

kreće se helikopterom s krova na krov nebodera;

mirisi oceana, ugraviranih pločnika, tramvaja koji vode do šume Tijuca

pristižu je samo ponekad kroz kumulativne, termičke struje.

Mariana je bila najljepša djevojka u Rio de Janeiru, takva joj je bila sudbina.