Vijenac 471

Hrvatska poezija, Naslovnica

Tomica Bajsić

Mariana & Guildemar

Mariana je bila najljepša djevojka u Rio de Janeiru

i kao takva imala je mnogo udvarača, cijeli svijet


morao ju je voljeti, takva je bila njezina sudbina.

Put njezina bila je brončana mat u zlatnom tonu maslinova ulja.


Ni Gauguin L’Or de leur corps ne bi mogao to vjerno oslikati.

Vraški bi se namučio stari jarac – svi ti meki fini tonovi,


sjene na licu – enigma koju ne bi mogao lako

pogoditi onako bojom na boju možda jedino patinom


starih majstora zajedno s podrumskim konturama

još neotkrivenim, iz nalazišta Inka Indijanaca.


Ni indijanskom tintom, u sudaru s 300-gramskim

Langton watercolour produbljenim papirusom i


ružičastom madder, mar azul de cobalto plavom,

bijelom bjelokosnom pahuljastom bijelom


indigo-francuskim ultramarinom smaragdno

jezerskom zelenom mars-briljantno crnom gris


ili payne-sivom oblačno bakrenastom

nepalski zlatnom Winsor&Newton 1832.


Ni kadmij nikal titan limunski žutom i naranja

koraljnom bablje ljeto dubokom narančastom


zagasitom venecijanski crvenom skrletnom kadmijskom

u sepija-pozadini mangansko plavičastih zraka ni


Terra di Sienom prirodne, umbra-melankolije. Ni tintom

Neutra, kojom su iscrtani pretpovijesni zidovi Lascauxa.


slika Paul Gaugin, L’Or de leur corps


Mariana je imala oči blistave poput agavina lista

dolutale snježnim zapuhom s kineskih planina –


duga crna kosa bistrila se protočna u oštricama svjetlosti.

Usne kao žeravica živjele su zatajno kao da govore o


Ilhas Encantadas ...

Kako je već Melville zvao Galapagos Začarane otoke.


Mariana je bila najljepša djevojka u Rio de Janeiru.

Igrao sam fliper na plaži, nisam mislio ni o čemu,


kada sam vidio Marianu, loptica je odletjela u prazno.

Nisam se točno mogao sjetiti što bih rekao


– Tu es tres jolie, rekao sam na francuskom...

Učinilo mi se to prirodnim uz potisak kumulativnog zraka


kojim je Mariana zračila. Njezino postojanje na zemlji

bilo mi je u tom trenutku nevjerojatno.


Mariana je bila iskreno dobra i znatiželjna i jednostavna

Vjerojatno sam joj bio zanimljiv zato što dolazim iz Europe.


Europa – tamo gdje su bila rimska carstva i antička Grčka.

Mariana nije znala odakle dolazi i tko su joj roditelji.


Baka ju je posvojila kada već je imala dvanaestoro djece i

nebrojeno unuka. Njezin život bio je predisponiran,


ona je to znala i nosila se s time. Baka,

indijansko plemstvo iako europskih silueta i plavih očiju,


nalazila je vremena za mapiranje svakog od svoje djece

pa tako i za sve aspekte Mariane, posebno


njezina mjesta u brzacima okrutnoga modernog svijeta

i predskazanja nadolazeće udaje.


Ali Guildemar; imao je oči jastreba, oniži jedan čovjek

lice prenaglašenih kontura loze konkvistadora.


Došao je iz industrijskih krajeva i nosio

košulje s grčkim kragnama, crveno na sivom,


proćelav u tridesetima, sumoran lik u kaubojskim

čizmama. Bio je lakom,


cijepljen protiv uobičajenih prepreka ljudskih.

Guildemar je bio jastreb a Mariana njegova žrtva.


Mariana je studirala povijest, ali više je to bila povijest

njoj samosvojna jer njezina ljepota bila je dovoljna da joj diploma


bude zapečaćena i prije prvog ispita, kako to biva u Brazilu.

Imala je sve vrijeme svijeta da bude sama sebi učiteljica.


Kuća u kojoj je živjela u auli pod bugenvilijama,

avenija Nossa Senhora de Copacabana br. 10,


popločena širokim crno-bijelim kvadratima

poput onih koje sam vidio u National Geographicu


Kolumbove rezidencije u Dominikanskoj Republici,

nekadašnjoj Hispanioli,


predvorje izduženo s replikama antičkih stupova

i skulpturama grčkih božica od bijelog kamena,


iz prizemlja vodilo je dizalo koje se otvaralo

na prvom katu ravno u širinu dnevnog boravka


cijelog u prozorima na ulicu koja se nije vidjela od lišća,

unutra u arhipelagu sunčeva svjetla stajala je baka:


On je gemini, twin, blizanac. Ne osvrće se unatrag,

rekla je Mariani baka, nakon što mi je dotaknula lice.


Mariana mi je pokazala svoju zbirku ploča i pitala što bih želio slušati:

Bruce Sprinsteen, ako imaš album Nebraska, rekao sam bez razloga.


Imala je i tu ploču, pa smo pili Guarana refresco, bezalkoholno

piće bolje i od Coca-Cole, i slušali smo River.


Vodila me u Petropolis do kuće Santos-Dumonta, oca avijacije

(bijela, visoka drvena, sličila je odmorištu oko slapa u prašumi).


Pokazala mi je put do Angre dos Reis, zaljeva boja,

ptica, kraljeva, tropskih fjordova, drveća melodija,


365 otoka i 2000 plaža odakle je portugalski pomorac koji je

1502. godine plovio s navigatorom Gasparom de Lemosom


kući poslao pismo: “Mislim da smo pronašli raj na zemlji

ali vi nećete razumjeti, jer ne vidite kroz moje oči.”


Petsto godina kasnije vidi se Petrobras, rafinerija nafte,

nuklearna elektrana MMF-a, supertankeri koji


okružuju luku poput jastreba i željeznica

koja kuje svoj put do Volte Redonde, grada čeličana.


To je bila Mariana koja me upoznala s oblacima vremena.

Uvela me u ciklični svijet Aleijadinha, Michelangela Brazila


Prazna avenija u nekadašnjoj pomorskoj zoni –

vijadukt – kartonske kutije beskućnika, pod asfaltom struji

sol u kosturima potopljenih brodova…


Baka je tada zadužila Guildemara da pazi na Marianu,

da, ona je bila ekvator Marianina života.


Guildemar nas je druge večeri pozvao na ples

u okrugli veranda-bar na vrhu Glave šećera.


Došao je sa svoje tri prijateljice,

djevojke boje plemenite kave iz Salvadora.


Prozreo sam njegov trik.

Sagradio je zid oko mene – u tom lažnom


razlomljenom svjetlu pod masom nauljenih tijela u plesu

navalio je na Marianu, mislio je ženidbom


okruniti svoje sidrište u tom njemu stranom gradu.

More je bilo tiho, zaspalo, kada smo se vraćali…


I noć je bila tiha, cijeli svijet bio je tih osim Guildemara.

U jednom trenutku Mariana je samo prešla ulicu


i primila me pod ruku; hodali smo tako u tišini…

što je ona tada mislila, ostalo je enigma, tišina je bila sve.


Bili smo s Guildemarom treće večeri i na balu surfera

kod rta Arpoador na Ipanemi.


Raznobojni i razigrani prostori –

to nije bio Guildemarov teren, valovi su ga uznemirivali.


Skočili smo u vodu i more je oko njega stvorilo zid,

nespretnom i agresivnom, vidjela mu se samo glava,


plutajući poput bove negdje u daljini.

Mislim da sam tada poljubio Marianu ali nisam siguran.


U svakom slučaju val nas je zbližio u još jednom trenu

pod tim iskrama od mora, od neba i vječne vatre od roštilja.


Poslije, više nikada nisam vidio Marianu. Guildemar me

prijavio baki da sam viđen u nekom noćnom baru


gdje žene plešu gole pod divovskim zvučnicima.

Nitkov, nije imao ništa od toga jer Mariana više


nije htjela vidjeti ni njega, a on se od tada izgubio

u prevelikom gradu, propašću turističke tvrtke koju je osnovao.


Mariana se, kako sam čuo, udala na kraju za producenta tele-novela,

kreće se helikopterom s krova na krov nebodera;


mirisi oceana, ugraviranih pločnika, tramvaja koji vode do šume Tijuca

pristižu je samo ponekad kroz kumulativne, termičke struje.


Mariana je bila najljepša djevojka u Rio de Janeiru, takva joj je bila sudbina.

Vijenac 471

471 - 22. ožujka 2012. | Arhiva

Klikni za povratak