Kušanovi novi dječaci

Ivan Kušan u svojoj je prozi za mlade napravio viševrstan zaokret spram tradicije, od uvođenja krimi-fabule i reljefnih likova preko leksičke depoetizacije do uklanjanja napadne pedagogizacije i relativiziranja književne i stvarne zbilje. Upravo stoga jedan je od glavnih začetnika modernog izričaja u hrvatskoj dječjoj književnosti

U prozi Ivana Kušana namijenjenoj mladim čitateljima osobitim se najprije nameću njegovi likovi. Oni su ponajvažnija činjenica u toj prozi, upravo onoliko koliko je i Kušanov doprinos hrvatskoj dječjoj književnosti, ergo, ti likovi na čelu s glasovitim Kokom nezaobilazna su činjenica, prijelomnica u dijakronijskoj spirali te književnosti.

Kušan je jedan od najoriginalnijih dječjih pisaca, upravo virtuozan u iskorištavanju bogatstava koje nudi hrvatski jezik

Isprva se Kušanov doprinos dječjoj hrvatskoj prozi čini neraznorodnim. No podrobnijim uvidom moguće je u toj prozi zapaziti nekoliko cjelina, s obzirom na tematski i stilski kriterij.

Kokov krimi-serijal

Prvu bismo nazvali Kokovim krimi-serijalom. Započet je Uzbunom na Zelenom Vrhu, objavljenom 1956; te godine i Grigor Vitez objavljuje svoju Prepelicu pa 1956. držimo prijelomnicom, kamenom međašem u novijoj hrvatskoj dječjoj književnosti. Uzgred, pojava tih djela nije slučajna jer je književnost namijenjena djeci slijedila, makar i u osnovnim naznakama, tzv. odraslu književnost: naime, ubrzo nakon enobeovskoga partijskog kanona (jasno, i ne samo književnoga), to jest estetskoga dogmatizma, Petar se Šegedin 1949. na jugokongresu pisaca referatom O našoj kritici zalagao za slobodu umjetničkoga, književnoga čina od diktata, to će opetovati tri godine potom i Miroslav Krleža na ljubljanskom kongresu, a 1953. pojavljuju se Krugovi, u kojima njegov urednik Vlatko Pavletić objavljuje uvodni esej znakovita naslova Neka bude živost. I eto, četiri godine zatim događa se književna diverzija i u dječjoj književnosti, pa je tad bilo jasno poradi čega je sarajevski nakladnik odbio Kušanov roman obrazloživši „da nema ni umjetničkih, a najmanje pedagoških vrijednosti“; bit će prije da djelo nije bilo „umjetničko“ jer nije bilo pedagoški podobno!

Početak Kokova krimi-serijala iz 1956. izdala je Matica hrvatska

A po čemu bijaše „nepodobno“? Kušan je razgradio lovrakovski i ratni kanon dječjega romana – temeljen na stvarnoj građi, s pozitivnim junacima socijalističkoga realizma, s naglašenim kolektivizmom koji je kadar preobratiti asocijalne tipove, s krajnje discipliniranom strukturom i umivenim (odgojnim) stilom. Kušanov roman najavio je modernizam u tipološkom smislu, ali – s obzirom na razmjerno kratko trajanje hrvatskoga dječjeg romana – i u periodizacijskom.

Fabularni zaokret u odnosu na tradiciju

Njegov zaokret spram tradicije bio je viševrstan. U prvom redu fabula. Kao i suvremenik mu Matošec (čiji će roman Tragom brodskog dnevnika izaći godinu poslije) Kušan gradi fabulu nadahnjujući se romanom detekcije, koji će poradi svoje strukture (napetost, dinamičnost, zagonetka) biti kompatibilan dječjoj naravi, to jest time se želi naglasiti da je modernost Kušanova rukopisa recepcijski motivirana. Uz dodatak: dio kritike s pravom je zapazio da se Kušan „ironično poigrava s rekvizitima krimića“ (D. Car), no točnije će biti da čini odmak od krimića nenametljivim izrugivanjem te će humorno, zapravo, biti još jedno obilježje u izazivanju dječje recepcije.

Odmak od krimi-strukture Kušan u romanu duhovito signalizira preko stavova likova: „Ponovo zavlada muk. Sad zaista više nitko nije mogao ništa dodati. Žohar razmišljaše o dovitljivim detektivima iz stripova i pokušavaše zamisliti što bi ovi učinili u ovakvom slučaju. ‘Glupost’, sjeti se, ‘ono su izmišljotine, a ovo je pravi život’.“ Pri čemu to nije samo iskazivanje autorova stava nego i propitivanje suodnosa čak triju zbilja: književne naslijeđene, književne prave i stvarne zbilje. Naravno, Kušanu nije pritom do teorijskih raspetljavanja nego mu je i to jedan od elemenata književne igre.

Nepedagoški dječaci

Kušanovi dječaci u tom njegovu prvom romanu doista su bili novost u tadašnjoj romanesknoj produkciji za djecu. Školnički mišljeno, oni su doista nepedagoški. Imaju svoje nadimke, čak se i ljute ako ih ukućani zovu pravim imenima, vole dugo spavati, ne vole jesti baš kad mama želi, piju crnu kavu – da kao mali noćni detektivi ostanu budni – noću se iskradaju iz kuća pokraj umornih, pozaspalih roditelja, riječju, gradski fakinčići. Ali svi su ti njihovi nestašluci simpatični, ne prerastaju u kakvo zlo ili moralnu opačinu; uostalom njihova pustolovina usmjerena je plemenitom cilju, hvatanju prekršitelja zakona (kao u Kästnerovu Emilu, kojega Kušan izrijekom nasljeduje). Djeluju u složnoj družini u kojoj se lik Crni tek djelomice iskazuje vođom, svi su jedna klapa s istaknutim individualnim razlikama. Psihološki su uvjerljivi, autor ih ne opterećuje poratnim nedaćama (pa je i to gesta odmaka od sličnih, postpartizanskih djela!), a u nizu međusobnih odnosa portretirani su s piščevim osjećajem za nijanse, za sve otkucaje dječjega srca.

Ljubav ili smrt napisao je sam – Koko?! (Izd. Mladost, 1987.)

K svemu, Kušan afirmira dječji krimić i stilom. Čini to tajanstvenim, dvosmislenim naslovima poglavljima (čime će se rado koristiti u svim kasnijim djelima), uvođenjem postupka in medias res, bez napornih uvodnih opisa, poglavlje prekida kad je najnapetije, a posebice je pak sukladna rečenica, sva oglagoljena, ergonička: „Čim se nađe na čistini, sklupči se i hitro poput zeca pretrča razmak do malenoga gajića, koji je skoro sa svih strana okruživao Isakovu nastambu. Prije nego će zaći među mlado, gusto drveće, još jednom pogleda prema nebu. Neprozirni oblaci bijahu već izjeli polovicu svijetlog svoda. Zvijezde zaplašeno treptahu.“

Novi leksički izbor

Osim na sintaktičkom planu Kušan već tim svojim prvim djelom donosi i nov leksički izbor, nove sintagme kojima postiže stanovitu depoetizaciju, „ne-romantičnost“, što je još jedno obilježje modernosti u dječjem romanu: „Mjesec je nekako obijesno namigivao i kesio se svojim velikim ustima. Dječaku se gotovo činilo da vidi kako se čas širi, čas steže kao harmonika.“

Koko-serijal nastavlja se u kronološkom Kušanovu nizu drugim romanom Koko i duhovi (1958). Tu se junaci spuštaju iz prigradskog Zelenog Vrha u gradsku jezgru, u Heinzelovu ulicu. I opet je posrijedi napeta fabula, ispripovijedana glatko, obogaćena dosjetkama i svakodnevnim jezikom, uličnim govorom.

U trećem djelu serijala, Zagonetnom dječaku (1963) Kušan svijet tunela, mračnih hodnika i podzemnih prolaza u prethodnom romanu zamjenjuje školskom svakodnevnicom: Kokovu pozornost u školi privlači zagonetni Marko Lugarić, koji, kako se poslije raspleće, živi pod drugim imenom u drugoj školi, želeći tako prikriti nestanak svoga prijatelja, za kojega je mislio da se utopio u Savi. Rasplet se doima pomalo forsiranim premda se i to djelo napetom fabulom nudi kao zanimljiv i rado čitan dječji roman.

San kao prostor igre bez granica

U romanu Koko u Parizu (1972) slavni autorov junak u glavnom francuskom gradu sudionik je događaja krađe Mona Lize. S glavnim likom nastavljaju život i njegovi zagrebački likovi, samo pofrancuženi: Rudolf Leib, Isak i pjesnik Mario iz Uzbune su Somais, Maurice i Marcel, slikar Poklepović iz Lažeš, Melita je Poklč i slično. No u tome romanu Kušan je istkao odveć zapletenu kompozicijsku mrežu, premda je i u tome logike jer je Koko sve to samo – sanjao. „San je u romanu propusnica za autora, omogućuje mu igranje prave igre bez straha i ograničenja“ (M. Crnković).

Domoljubni Koko (Izd. Znanje, 1996.)

Svojevrstan će otklon u prostornom, ali i u idejnom smislu biti i Koko u Kninu (1996). Primorac zapaža da je Kušan tim djelom „odustao od pravila kojeg se uvijek dosljedno držao, i to u vremenima u kojima je bilo puno teže nego sada – da ne unosi politiku i uopće neprimjerenu i visoku simbolizacijsku razinu u tekst namijenjen mladima“. No pitanje je da li je iskazivanje domoljublja politika! Doduše, mladi će čitatelj teže dekodirati smisao pojmova Istanbul (Beograd), Bizant (Srbija), doktor Boba, zubar (Babić), zapovjednik Brko (Martić), neke će mu činjenice biti gotovo posve nepoznate (Zvonimirova kruna i njegovo umorstvo), ali će mu zato itekako biti jasan opis nedavne kninske zbilje: „Ubrzo su počeli izvlačiti iz šume balvane, trupce, debla. Jedan po jedan vukli su ih po prašini do ceste na kojoj su maloprije izveli napad na dva bicikla i troje ljudi. Slagali su na cesti hrpe nalik na drvene stogove. Činilo se, ma koliko se to doimalo besmisleno, da crni neznanci znaju što žele sagraditi.“

Serijal se nastavlja, isti su likovi i njihovi međusobni odnosi, spominju se kao poveznica prijašnja njegova djela, posrijedi je krimi-priča, a novost je upravo njezina lociranost u stvarnu nedavnu zbilju te će, između ostalog, biti znakovit svršetak romana kad „jedan snažan momak nosi u ruci zastavu i zabija je na vrh Tvrđave (…). Nad brdskim je vrhuncima Dinare u velikom luku kružila modra golubica“, a na kraju teksta ubilježuje i nadnevak „5. 8. 1995“. Taj hiperrealistički postupak autor će ovako objasniti: „Moja je želja i potreba da podosta kažem mladom čitatelju i o našem povijesnom trenutku ali i o kraljevskim vremenima Zvonimirovim i uspomeni Stjepana Radića (pa opet blizu našem Zagrebu i trajnoj priči o Koku).“ Riječ je, dakle, o odnosu (nacionalne) simbolizacije i neposredne, nedavne zbilje te će vrijeme pokazati, čemu se nada i autor, je li eksperiment književno uspio.

Relativizacija književne i stvarne zbilje

Kokovu nizu, Kokoteci, kako je naziva sam Kušan, na svojevrstan način pripada i roman Ljubav ili smrt (1987). Naime, u pripovjednoj zbirci Strašni kauboj, u zadnjem poglavlju Happylog (autor ga tumači kao strani izraz za lijepiend!), piscu noću kroz prozor upadaju njegovi likovi i Koko u ime svih, s uperenim revolverom, zahtijeva od pisca da svi likovi napokon već jednom odrastu jer već trideset godina u serijalu polaze u isti razred. Štoviše, Koko uz to zahtijeva da bude autorom novoga djela! Tako se pojavljuje roman koji je pisac najavio, u skladu sa svojom igrivom poetikom, ovako: „Koko mi je predao svoj roman Ljubav ili smrt. Iznenađen sam i zbunjen. (…) Mislim da nema mnogo pisaca kojima je njihov junak preuzeo pero iz ruke. Ponosan sam i malo uplašen (…).“ Pa kad je mladi pisac sretno priveo roman svršetku, „bilježnicu s romanom ‘Ljubav ili smrt’ predao sam Danielovu ocu Ivanu Kušanu. (…) Pa što bude. Nije me briga što će mi reći. Ne hajem ni koliko je crno pod noktom. Puca mi prsluk za njegovo mišljenje. Uopće mi nije stalo. Baš me briga. Fućka mi se.“

Sav taj „duhovit, fingiran intertekstualni eksperiment“ (Primorac) vrlo je dosjetljiv segment Kušanove igrive radionice, on relativizira književnu i stvarnu zbilju, zamjenjuje ih ili stapa u novu, kušanovsku. Stvarni autor razgradio je, dakle, petrificiran model (ne samo dječjega) romana, što tad nije posrijedi samo recepcijska motivacija nego i dokinuće pozicije sveznajućeg i svenazočnog pripovjedača i likova kao njegovih tumača, riječju, detabuiziran je standardni odnos u dječjem romanu.

Kušanova igra u djelu ide i dalje, naime, on, nakon što je „dobio roman u ruke“, ispravlja Kokov tekst te će mladomu „autoru“ korigirati ili dopuniti pojedine pojmove (Dulčinijema –Dulcineja, Šuma s tri bora – Da nije možda Šuma Striborova, grehote – griotte, parna psihologija – parapsihologija) a precrtat će i Kokov dodatak uz naslov: „Ne vjerujte! Sve je to mućka. Ja sam napisao ovu knjigu. Koko.“

Nisu ti zamišljaji samo zato da tekstu priskrbe igrivost i recepcijsku privlačnost, nego i znatno više: riječ je o suvremenom načinu za zadovoljavanjem pedagogizacije dječje književnosti – nasmijati i smijehom poučiti! Zato je i taj zamišljaj paradigmatičan za hrvatsku dječju književnost. Kušan je i sam pojasnio u jednoj prigodi: „Prepričavaju se sadržaji i to o čemu pisac piše. Kako? O tome se zbiljski ne govori ili ne primjećuje.“

Odrasli kao suigrači

Drugu bismo cjelinu mogli imenovati: odrasli-suigrači, a reprezentira je roman Domaća zadaća (1960). U njemu nema više Koka i njegove klape, nije stukturiran kao dječji krimić i pojavljuju se odrasli kao ravnopravni sudionici u zbivanju. Činjenica nije nipošto usputna konstatacija. I Lovrak, recimo, uvodi odrasle u roman, ali dok je njegov učitelj uzor i bespogovorni autoritet, Kušanovi pedagoški djelatnici imaju svoje vrline, ali i slabosti. Roman je u doba objavljivanja izazvao mnoge prijepore, obilježen je kao „kontroverzan“… S današnjega motrišta djelo je prije svega – ozbiljno; nema prštava humora kao na stranicama na kojima živi Koko, ni ležerne priče, nego je prepuno slika koje predstavljaju životnu, novakovsku zbilju: „Ivica se dobro sjećao one ljetne večeri, deset dana prije popravnog ispita, kad je zatekao majku kako plače i čupa kosu. Otac je ponovo bio izbačen s posla jer se pripit potukao, sin joj propadao u školi a ona je radila i radila, od zore do mraka.“

Jedna nenapisana domaća zadaća izazvala je pravu lavinu uzročno-posljedičnih odnosa, zapleta i neprilika, na kraju sve završava općom pomirbom, ali i kušanovski: u epilogu pisac raspravlja s jednim od junaka romana, koji je već student, što bi valjalo u romanu popraviti i kakve bi sudbine snašle junake nakon romana, dakle iznova svjedočimo prožimanju dviju stvarnosti, što je, jasno, omiljena Kušanova igra.

K tome, kao stanovit kuriozum, duhovitost, naslovi su poglavlja po jedna (usmena, kolokvijalna) poslovica, primjerice: Po jutru se dan poznaje, U laži su kratke noge, Nesreća ne dolazi sama, Našla kosa brus, Dok jednome ne smrkne, drugome ne svane, U strahu su velike oči, Što tko misli o onom i sanja, Vino ne veli: hajde, nego: sjedi… Tim oblicima Kušan iskazuje afirmativan stav spram usmene književnosti, ali i određuje drukčiju poziciju djela, duhovita igrivost zamijenjena je gnomičnošću. Dakle, nije posrijedi kontroverza, nego otvorena odgojna funkcija, bez ograda ili prešućenih međuljudskih relacija.

Treću cjelinu obilježava feminizacija aktanta ili karakterološka feminizacija; jasno, riječ je o romanu Lažeš, Melita (1965). Djelo izdvajamo ne samo zato što opet nema Koka i nije riječ o krimiću, nego što se kao protagonistica javlja djevojčica. Činjenicu valja istaknuti jer osim Truhelkine Anice djevojčice u hrvatskoj dječjoj prozi figuriraju kao statistice ili sekundarni likovi (primjerice Gita u Ivane Brlić-Mažuranić i Dragica u Lovraka). Kušan je eto nov i na planu izbora lika.

S obzirom na opseg od stotinjak stranica u petnaest poglavlja (svi Kušanovi romani imaju po trideset poglavlja), djelo možemo nazvati romančićem, kako bi rekao Hitrec, događaji se zbivaju u svega tri dana, nije posrijedi razvedena struktura, glavni lik (junakinja) nije prikazan u razvoju nego se priča koncentrira oko njegova glavnoga obilježja. No kritika ga je obasula komplimentima jer je to „najčistije komponiran roman“ (D. Car) te da je „možda najosebujniji, najčitljiviji i najnabijeniji humorom“ (M. Crnković).

Autor u djelu napušta zamršene detektivske zaplete, djelo ne osvaja pričom, ono je prije svega komedija s obzirom na ugođaj, prizore i tehniku građenja. Upravo je tu pravi Kušan: ispod tog vedrog, ležernog ozračja načinju se dublja pitanja iz dječjega svijeta. Reklo bi se – koliko god nema izravne pedagogije, to je ipak najpedagoškiji Kušanov roman.

Sve je koncentrirano oko male protagonistice, naslovom Kušan upućuje da je posrijedi roman lika. Melita iskazuje sklonost tipičnu za njezinu dob – sklonost izmišljanju događaja, pretjerivanju; ona ne može odoljeti, a da ne uvećava što je čula, da mijenja sudionike događaja, da vidi sebe u njima premda nije sudjelovala i slično. Kao svojevrstan korektiv u pretjerivanju figurira slikar Poklepović, koji je zapravo Kušanov glasnogovornik, pa djevojčicu tješi: „ – Tebi se nešto učini. Ti kažeš što ti se učinilo. Drugi pogledaju, oni to vide drukčije. I onda ti kažu da to nije istina. (…) Pa laganje je nešto drugo, a drugo je mašta…“

Gdje su granice dječje mašte

Roman se zapleće kad se Melitina maštanja počinju – ostvarivati, kao da ona ima telepatska svojstva kojima, dakako, ne može ravnati. Može se raspravljati o Kušanovu izletu u polje fantastičnog, no dva se pitanja djelom aktualiziraju prije drugih: što je zapravo dječja mašta, gdje su joj granice i mogu li stariji, imaju li pravo intervenirati ili prekoravati djecu kad i sami izmišljaju? Od dubljega poniranja u ta pitanja Kušan se i opet domišljato izvlači humorom na svoj račun, kad na kraju djela kućni ljubimci, pas i kanarinac, zaključuju ovako: „ – Imaš pravo, Finki – zaključi Sultan i zijevnu. – Vidjet ćeš da će se naći i takvih ljudi koji će tvrditi da je pisac izmislio ovu priču.“

Humorom pridonose i Kušanove hiperbolizacije, recimo na planu lika: Melitin je brat Nenad dobar đak, ali još veći izjelica, lektirno djelo Don Quijote ne razumije, no itekako su mu jasna mjesta gdje je riječ „o govedini i ovčetini i hladnom isjeckanom mesu s lukom“.

Likovi starijih u romanu figuriraju kao sekundarni akteri, a svojim osobinama samo potvrđuju, , „opravdavaju“ dječje karaktere. Otac, Branko Kosić, zbunjen je i naivan, ne zna se postaviti kao roditelj prema dječjim nestašlucima te, zapravo, figurira kao treće dijete u obitelji, pušeći skrivećki i izmišljajući bolovanja, čime Melitina izmišljanja bivaju relativizirana. Majka je znatno realnija, ali je autor zato „odstranjuje“ iz djela je ona mora hitno „bolesnoj“ sestri. Profesor Vadovec pridružen je Kušanovu nizu nastavnika, koji su daleko od uzora – djeci neprestance pripovijeda o svojim izmišljenim putovanjima umjesto da ih uči engleski i bori se sa smiješnim čuperkom na glavi. Stan podstanara Poklepovića primjer je „stvaralačkog nereda“, što Melitu oduševljava, pa je i opis radnoboravišne umjetnikove sobe prilog antipedagoškom usmjerenju djela. No, zapravo, posrijedi je i tu pouka putem negativna primjera!

Konzistentnom pričom, nepretencioznošću i igranjem s odgojnim načelima Lažeš, Melita ponajbolje je Kušanovo djelo, popularno i rado čitano. Njime je potvrdio da nije samo vrstan dječji krimi-pisac nego i majstor za oblikovanje živih, svakodnevnih dječjih tema i likova.

Napokon, četvrtu bismo cjelinu mogli nazvati pabircima u pripovjednoj zbirci. Riječ je ponajprije o spomenutoj zbirci pripovijedaka Strašni kauboj (1982), u kojoj autor reciklira poznate događaje i likove, a oni pak spominju i komentiraju već objavljene romane u njima. Unatoč tomu svaka je cjelina nova i može živjeti autonomno. Kako je riječ o zbirci, njome, naravno, Kušan ne osvaja zanimljivom, napetom fabulom, nego recepcijsku privlačnost priskrbljuje humornim stilom. Spomenimo tek neke od niza oblika: parafraziranje književnih pojmova, djela i izreka: „Nije im bilo važno nastupiti, nego pobijediti!; Pala je mrkla noć kao u ‘Gričkoj vještici’. (…) Ako je mjera za mračnost 1 gv (jedna grička vještica, po novom sustavu), sad je već bilo oko 13 gv; On svaki dan pročita novi roman. Prošle je nedjelje odjednom pročitao dva. ‘Zločina’ i ‘Kaznu’“; hinjenje nemoći, zapravo ironizacija pripovjednog diskursa: „Padao je krupni, vlažni snijeg, kao obično u pričama kad se ništa ne događa, pa onda pada snijeg i slične gluposti: sija sunce, puše vjetar, raste trava“; razne usporedbe, zamjena rečeničnih dijelova, žargonske tvorbe, raznoliki oblici jezične igre: „Sad je ovdje sve bijelo, kao u paklu“; „Prazan Dunav, dubok Srijem“; „lokot“ (sat), „gala kramp“ (djevojka); „pucao je po Turkovima“, „Emc jtvlm“ (Emice ja te volim) i slično tome.

Jedan od začetnika modernog izričaja

Pred dosadašnjim Kušanovim opusom promatrač ostaje zadivljen raznovrsnošću izražajnih zamišljaja, od užestilskih, na jezičnom planu, do širih kontekstualiziranih, s obzirom na razvoj hrvatske dječje književnosti.

Na razini lika afirmira novi, urbani senzibilitet. Njegovi su dječaci glavni likovi (pokraj starijih), samostalni su, sa svojim svijetom, problemima i doživljajima, ni dobri ni zli, vole preuveličavati, čak se i suprotstavljati roditeljima – naprosto reljefni likovi, preslikani iz stvarnoga života na gradskom asfaltu. Najčešće nose nadimke, djeluju u klapi s ravnopravnim članovima, približno su iste dobi, uvjerljivi su te je popularnost junaka u Kušanovim romanima najbolji indikator. O tome ne svjedoči samo popularnost među čitateljima nego i činjenica da su, primjerice, romani Lažeš, Melita i Operacija Barbarosa doživjeli televizijsku prezentaciju, Koko u Parizu se, nakon dobivenih nagrada Ivana Brlić-Mažuranić i Grigor Vitez, preselio u strip i u kazalište i slično.

Nije samo, dakako, vrijednost Kušanovih djela u likovima. On je moderan i obličjem, ponajprije jer je stvorio roman detekcije u hrvatskom dječjem romanu – s obiljem događaja, napetom fabulom, lažnim tragovima, s malim istražiteljima, ali i s igrivom strukturom odrasloga krimića. A kao igru možemo razumjeti i piščevo slaganje u serijal, povezan i tako što se prijašnje djelo spominje u sljedećem, što autor razgovara sa svojim junacima, narušavajući time standardnu književnu trijadu pisac–djelo–čitatelj.

Kušan odstranjuje iz djela bilo kakvu napadnu pedagošku ili ideološku tendenciju. Ako su u priči i stvoreni uvjeti za bilo kakvo pedagoško poantiranje, Kušan izbjegava tu mogućnost i pokriva se na drugi način, plasirajući poruku igrom i humorom.

Sve te postupke, na razini karaktera, strukture i ugođaja, Kušan je dobrim dijelom nasljedovao te je i sam izjavio da je najviše baštinio upravo od Ericha Kästnera. Istodobno je pokazao i svoju originalnost, a ona se, pored nabrojenog, potvrđuje u jeziku, na planu jezičnoga izbora. „Kušan je meštar jezika, hrvatskog jezika, majstor koji diljem prostranstva toga jezika ište i kultivira njegova tradicionalna i moderna, pa i interlingvalna shvaćanja“ (A. Stamać). Osim dokazane začudnosti (meštrije) na spomenutim razinama, Kušanova će originalnost biti isto tako prepoznatljiva i na razini osnovnih značenjskih jedinica. To su, recimo, raznolike hiperbolizacije (preuveličavanje je, naglasimo, topos dječjeknjiževne stilistike!), raznolike parafraze u svrhu parodijsku, žargonske tvorbe, jezične igre i pojmovi koji kolidiraju s dječjim „neznanjem“. Svi su ti oblici barem trovrsno motivirani: da privuku, oduševe mladoga čitača, da ga nasmiju, ali istodobno i da ga pouče jeziku. Kušan je oplemenio stil dječje hrvatske književnosti upravo zato što njegov jezik nema samo prenositeljsku, informacijsku funkciju, nego i književnostilsku; svojim djelima pokazao je snagu, bogatstvo i virtuoznost hrvatskoga jezika i time, zapravo, pridonio njegovoj usidrenosti u đačku svijest znatno više nego sva suhoparna učenja toga jezika.

Poradi svega rečenoga Ivan Kušan nedvojbeno je jedan od glavnih začetnika modernoga izričaja u hrvatskoj dječjoj književnosti.