Klupe

Kamo god se oko sebe ogledaš, naletjet ćeš na klupu. Ima ih u parkovima, uz šetališta – morska, riječna, planinska – po ulicama i trgovima. Sve služe kraćem odmoru šetača, igrača ili čekača, sve primaju na sebe umorna tijela i/ili duše, da malo odmijene još umornije noge ili glave, svima je zajedničko sjedalo, s naslonom ili bez njega, za više osoba. Varira i izgled. Neke su drvene, praktične, jer osim mjesta za sjedenje služe i kao sanduci (sjedalo im je na „pante“). To su one bijele starinske klupe nacifranih naslona, no i u modi namještaja sve se mijenja, pa je danas popularan tzv. shabby stil. Sastruže se gornji sloj boje, pa budu neravnomjerno sivkaste. Ne znam zašto uvozimo engl. riječ shabby, otrcan, bijedan, kad već dulje od stoljeća u građanskim kućama kontinentalne Hrvatske imamo šebig, njem. schäbig, u istom značenju, otrcan, ponošen, rabljen. Takve klupe (drvene, ali bez sandučnoga dijela) često su u vrtovima, uz pošljunčane staze, i nerijetko osim naslona za leđa imaju i naslone za ruke. Ništa udobno, no ipak pružaju neki oslonac. Ljubitelji vrtova obično su (i) esteti, pa klupe sami ručno ukrašavaju najčešće ljupkim starinskim cvjetnim motivima. No kako je i u vrtove već dobrano zakoračila (praktičnija) plastika, ukrašavanje klupa (ormara, starih škrinja i sl.) sve više postaje tek hobi malobrojnih (i strpljivih).

Ima na javnim površinama i sva sila klupa koje su kombinacija željezne konstrukcije i drvenoga sjedala, onih kamenih, onih od betonskih nosača i drvenih sjedala, a upravo potonje često pokazuju svu raskoš ili stisnutost komunalnih blagajni. Postave klupu tek toliko da se kaže, a neudobne su dozlaboga. Umjesto standardne tri planjke u sjedalu, štedjelo se, pa se čovjek pati na samo dvije te se brzo miče s takvih mjesta. Na jednoj takvoj godinama sam pokušavala sjediti uz groblje u Dobrinju (otok Krk), odakle se pruža nezaboravan pogled na Učku, Opatiju, Rijeku, otok Cres, no u njemu ne možete dugo uživati jer sjedite na dvije prične poput kokoši, a za trombozne noge, uz prestanak cirkulacije baš na najneuralgičnijim točkama, takve su klupe upravo pogibeljne.

Na jednoj kombinaciji betonskih nosača i drvenih planjki, što su se poput „roloa“ spuštale od naslona za leđa do sjedala, godinama sam svakoga ljeta sjedila u Haludovu (Ribarsko selo, Malinska), ispod borova, blizu mora, uvijek u debeloj hladovini. Kako se ne sunčam, klupa (uvijek ista, posvojena moja) bila mi je „dnevni boravak“ (doduše, malo oronuo, no koliko god vapio za osvježenjem, nikada ga nova boja nije pronašla). Na njoj sam čitala knjige (one koje sam cijele godine izdvajala „za na more“), lektorirala tisuće kartica tuđih tekstova, davala svojoj gladnoj djeci („voda sve izvuče“) svako malo nešto za jelo, no znalo je biti i mirnih, dokonih trenutaka, kada bi klupa služila i kao ležaj s kojega bih iznad sebe dugo promatrala igru vjeverica. One su me zasipale otpacima iz češera, držeći ih simpatično u šapicama i glođući ih kao da štepaju. Dobila bih pokoji „kocen“ i u glavu, no na takvu bezazlenost tko bi se ljutio?! Na toj sam klupi znala ispratiti s razvedenih malih plaža sve kupače, sve šetače sa psima, i još buljiti u more i sunce dok ne bi zašlo za Učku. Cres je odjednom postao plav, obrubila bi ga bjeličasta maglica, a na pučini su zatitrali i zadnji zlatni odsjaji sunca. Tako valj-da svjetluca vječnost.

Jedna druga „morska“ klupa, ona u Komiži, godinama je stajala uz cestu pokraj mora, odmah iza kule sa satom (bridovi su joj, pogotovo pod osvjetljenjem, tako oštri da bi se čovjek na njih mogao porezati). Klupa je bila drvena, na željeznom postolju, reklo bi se – ništa posebno. No ipak je bila posebna. Imala je na naslonu metalnu pločicu na kojoj je pisalo da je to dar britanskih ratnih veterana u znak sjećanja na dane provedene na Visu u II. svjetskom ratu (običaj poklanjanja korisnih uporabnih predmeta javnosti čest je na Zapadu). Na njoj smo voljeli posjediti, s pogledom na Biševo i otvoreno more. Uvijek je bila čista i svježe obojena – dok je ondje stajala. No ne znam je li joj „koncesija“ istekla ili što se dogodilo – tek, prilikom zadnjega posjeta dragoj Komiži (2011) ustanovili smo da klupe više nema. Kao i tolike druge stvari, preselila se u sjećanje.

Kako se danas sve brzo i stubokom mijenja, ni školske klupe nisu mogle odoljeti promjenama. Njima sam svjedočila još kao školarka; najprije je to bila drvena klupa i stol sve u jednom komadu, za dva učenika, s naslonom, no takve se još mogu vidjeti valjda samo u školskom muzeju. Kad se odijelilo sjedalo od stola, nestale su i te klasične klupe, u razrede su stigli stolovi i stolci, pa što je bilo prirodnije nego da nestane i „magareća klupa“, klupa za „kažnjenike“ (učenike koji su iz bilo kojih razloga zaslužili kaznu). U današnje permisivno vrijeme prema mladima sasvim je normalno da nema nikakvih kazni, a osnovna se škola ionako mora završiti, pa đacima ne preostaje drugo nego derati klupe barem do kraja obveznoga školovanja, a učiteljima da se s njima nose kako znaju.

Malo je vjerojatno da „krupne ribe“, ako uopće i sjednu na optuženičku klupu, odu s nje na odsluženje kazne. Danas optuženička klupa više i nije klupa, to je niz stolaca na kojima se (kao u musaki) smjenjuju optuženici i policajci, koji između tih „krupnoribnih kapitalaca“ sjede poput tampona. Valjda da ovi ne nasrnu jedan na drugoga poput veprova.

Ni klupe u čekaonicama (kolodvorskim, bolničkim) nisu više što su nekoć bile. I one raspoređuju putnike i bolesnike svakoga na njegov stolac. Nestali su i drvenjaci iz željezničkih vagona III. razreda (jer nema više ni toga razreda). No i današnje klupe u čekaonicama replike su nekih bivših, jer su 3–4 sjedala spojena tako da ih ne možeš rastaviti. Dakle, funkcioniraju kao nekoć klupe, više se osoba tiska jedna uz drugu, a sjedala su mnogo plića i neudobnija.

Kad se kaže sportska klupa, zapravo se ne misli na sjedalicu nego na rezervne igrače koji na njoj sjede i čekaju kao zapeta puška da ulete u teren i pokažu što znaju. Kad se pak kaže crkvena klupa (a rijetko se kaže), u Katoličkoj crkvi misli se na klecala, uska neudobna sjedala s dugom klupčicom pod nogama na koju povremeno valja kleknuti (ako koljena dopuštaju). Klecati i inače znači pregibati se, savijati se od slabosti, ali i od pobožnosti i poniznosti; odatle toj klupi ime.

Dok se klupa (od stsl. klo¸pü, stnjem. clumpis, stolac; sjeverni čakavci, kajkavci k Slovenci imaju i klop, duži drveni ili kameni prostor za sjedenje) još nije vinula do današnjih dimenzija, imala je preteče u šamrlu, šamlici (njem. Schemel, klupčica, podnožnjak, mala niska sjedalica bez naslona, nerijetko s prorezom na sredini sjedala, što je služilo za njezin prijenos). Znala se ona i rasklimati (držači sa strane spajali su se utorima bez čavala), pa bi i za tur uštipnula mahom djecu, jer stariji su se držali ipak masivnijega štokrla (njem. Stockerl) ili hoklice, hokla (njem. Hocker, Hockerl), sjedalice bez naslona, nezaobilaznoga dijela negdašnjega kuhinjskog namještaja. Sve su nam ove riječi bile sasvim obične u švapčarskom govoru. Imaju one i daljih rođaka, kakvi su npr. skamija / šćemlija (lat. scamnum, stolica, klupa, osobito školska; podnožje) ili skemija (prema tur. iskemle, u čemu se isprepleću razne kulture: fr. escabelle od lat. scabellum / scibellum, klupica, drveni potplat). Naravno, i banak (tal. banco) može poslužiti i za sjedenje, premda na placu uz njega prodavači mahom stoje. Banak može značiti i pult. Prevelika je zvučna i grafijska sličnost između banka, klupe, i banke da bi bila slučajna, pa to i nije. Banka se i razvila od tal. banco, ušla u njem. Bank, engl. bank, fr. banque, a sve zato što je riječ prvotno i značila stol, pult na kojem se razmjenjivao novac. No da sam cijeli život samo besposleno sjedila na banku, ne bih imala u banku što ni staviti. Ovako sam, kao i svi umirovljeni profesori, bogata kao Krez.