Kazalište nam je žrtva trendova

Odlazak u kazalište ili stvaranje kazališta u Domovinskom ratu bilo je nepristajanje da nas se svede na ono što su za nas bili neprijatelji, na razarače i rušitelje života / Na sastavljanje antologije potaknula me negativna slika o ratnoj drami, koja je bila lažna i umjetnički i životno / Upravo one drame koje su pisane za vrijeme rata, za vrijeme dok smo se ozbiljno plašili za svoje živote, dok nismo znali dokle će fronta doći, te drame su afirmativne / Kad je Davor Špišić pisao Dobrodošli u rat o hrvatskim žrtvama, stotinama i tisućama koje su ginule, nevinim civilima i ranjenicima u vukovarskoj bolnici, nije htio imenovati ni žrtvu ni napadača. U Crnim očima pokazao je tri poginule osobe, nevine i čiste ljude, svih troje su, to je izričito rečeno, Srbi koje su ubili, također izričito rečeno – Hrvati / U drami nam nedostaje slika ratne pobjede / U socijalizmu se tvrdilo da nema ideologije u medijima, a zapravo su svi bili u istoj ideologiji / Nezreli kritičari procjenjuju svaku predstavu iz trenda koji se nosi / Nerazumljiva kritika može biti pokriće za vrlo glupe, prazne i loše predstave, uz obavezne uvrede o generalnoj gluposti publike koja to ne razumije / U osamdesetima novine su bile slobodnije i kritičnije prema vlasti nego danas

Sveučilišna profesorica i teatrologinja Sanja Nikčević nije tipičan predstavnik akademske zajednice. Prije svega pripada onoj skupini znanstvenika koji su put do teorije pronašli preko prakse, pa je u njezinu teatrološkom formiranju nezaobilazno iskustvo predstavljalo dugogodišnje bavljenje novinskom kazališnom kritikom. Otud potječu bar dva obilježja njezina pisanja: jasnoća i provokativnost. Protivnica nerazumljivih tekstova koji često iza prividne učenosti skrivaju nesposobnost estetske prosudbe i pronicava analitičarka suvremenih kazališnih trendova i pomodarstava koja se nastoje predstaviti kao jedina prava umjetnost, Sanja Nikčević jedna je od rijetkih autorica čije je pisanje jasno usmjereno k razotkrivanju manipulativnih mehanizama koji premrežavaju suvremeno kazalište.

U svojoj posljednjoj knjizi Kazališna kritika ili neizbježni suputnik, Nikčevićeva je analizirala odnos kritike, kazališta i teorije, ponudivši novu definiciju kazališne kritike, a u nedavno objavljenoj Antologiji hrvatske ratne drame okupila je reprezentativne tekstove dotičnog korpusa, nastojeći osporiti krivu predodžbu da hrvatska ratna drama ne postoji ili da je loše napisana. Obje knjige povod su ovome razgovoru u kojem teatrologinja govori o odnosu kazališne kritike i ideologije te o promjeni odnosa prema Domovinskom ratu koja je u hrvatskom dramskom pismu nastala pod utjecajem određenih trendova.

Profesorice Nikčević, ima li smisla baviti se ratnom dramom danas?

Rat nije samo jedno od najstrašnijih ljudskih iskustava, to je situacija u kojoj su neke stvari mnogo jasnije. Kad je čovjek doveden do ruba, slaže u svom životu hijerarhije istinskih vrijednosti. Kad je smrt pred vratima, onda se radi samo ono što je doista važno. Nema vremena za gluposti… Ja sam u ratu shvatila da je kazalište jako važno, da je veće od sebe sama, puno više od onoga što se inače govori da jest: zabava, pouka, umjetnost… Za vrijeme rata, dok su bombe padale po ljudima, dok su snajperi ubijali, umjetnici su stvarali kazališne predstave, išli na probe, izlazili s premijerama, a publika je išla u kazalište! Osijek je 1992. imao premijeru pod bombama, Koraci Samuela Becketta u režiji Sanje Ivić, a u toj ratnoj sezoni, 1992/93, kazalište je imalo osam premijera: pet dramskih, dvije opere i novogodišnji koncert! U Zadru su lutkari trčali kroz snajpere na probe za Stjepana, posljednjega kralja bosanskog, a kad je puštan zvuk granatiranja za probu predstave Sv. Roko na brdu Milana Grgića uvijek je bio koji višak! Bili su to zvukovi pravih garanta koje su padale okolo! U Zadru 1993. probala se predstava!

Tada sam shvatila da je kazalište za nas kao neko svetište, kao zaštita od rata. Kazalište je bilo i otpor agresoru i borba za neki drukčiji život. Odlazak u kazalište ili stvaranje kazališta bilo je nepristajanje da nas se svede na ono što su za nas bili neprijatelji, na razarače i rušitelje života. Kazalište je bilo simbol normalnoga života i onih ljudskih vrijednosti i onoga svijeta kojem smo htjeli pripadati. I to nije bilo samo za nas, nego i za neprijatelje, jer je osječki HNK dobio ciljanu granatu 16. studenoga 1992. Kad bih o tome govorila po svijetu, svi su se čudili zašto bi netko gađao kazalište, a nakon što sam objasnila, jedna je američka glumica rekla: Znam da to zvuči strašno, ali ja bih voljela da smo mi tako važni pa makar nas i gađali!

U našoj javnosti vladalo je uvjerenje da nema hrvatske ratne drame, a vaše je istraživanje to pobilo i pokazalo da je u dvadeset godina napisano, izvedeno i/ili objavljeno čak 95 djela! Od njih su, tvrdite, mnoga i iznimno kvalitetna, a većina profesionalno napisana.

Točno, nakon rata to se značenje kazališta vrlo brzo zaboravilo, a naša glavna kazališta povela su drukčiju priču. Prvo se govorilo da nema ratne drame, zatim da nema kvalitetne, a onda su nam se kao ratna drama počele nametati dvije stvari – prvo je bilo prikaz neke potpuno nedefinirane disfunkcionalne obitelji (na tom je valu Šovagovićeva drama otišla u svijet) ili nekoga bezrazložnog ili neprepoznatljivog (na tom su valu drame Ivane Sajko otišle u svijet). Zatim je, prije nekoliko godina, krenuo trend drama tzv. hrvatske krivice, primjerice drame Mate Matišića (Ničiji sin ili Žena bez tijela) ili sad Špišićevih Crnih očiju.

Snimio Mirko Cvjetko

Zašto sada antologija ratne drame, dvadeset godina nakon rata?

Bavila sam se ratnom dramom od početka rata, baš zbog te fascinacije njezinom važnošću, pisala sam o tome teorijske tekstove i željela sam odmah napraviti antologiju, ali su me odgovarali: pa nećeš valjda, preblizu je, nemoj, nek prođe malo vremena. Tako sam odustala i pisala teorijske tekstove, govorila i u zemlji i u svijetu… No onda je zavladala negativna slika o ratnoj drami, slika koja je bila lažna i umjetnički i životno, shvatila sam da teorija nije dovoljna i da moram napraviti antologiju i zorno pokazati da ima dobrih i kvalitetnih ratnih drama, ali i da ima drukčije slike rata.

Zašto ste za antologiju odabrali upravo te drame? Koji je bio kriterij?

Lako je napraviti izbor od deset drama iz cjelokupne svjetske književnosti – postoji kanon i čovjek radi izbor ili potvrđujući kanon ili ga ruši po nekom principu. Ali ovo je bilo drukčije. Imamo stotinjak drama, kanon nije uspostavljen, uspostavlja se nekako ukrivo s tim lažnim tvrdnjama, a moja antologija, kao prva, morala bi i odraziti stvarnost. Dakle, pokazati te lažne tvrdnje i uspostaviti kriterije onoga što smatram vrijednim. Nemoguće! U očaju sam krenula čitati sve ispočetka i shvatila da su one drame koje su pisane za vrijeme rata od 1991. do 1995. zaseban korpus i to velik, čak 31 drama! A zatim sam shvatila da su te drame drukčije.

U čemu?

Upravo one drame koje su pisane za vrijeme rata, dok smo se ozbiljno plašili za svoje živote, dok nismo znali dokle će fronta doći, te su drame afirmativne! One afirmiraju ljudske vrijednosti, one afirmiraju život. Bez obzira na to što junak pogine, ostane živjeti nešto pozitivno, neka pozitivna emocija ili neka ljudska vrijednost. Kad na kraju pogine svećenik koji je odbijao napustiti crkvu Sv. Roka pred četnicima što su nadirali u zadarskom zaleđu, ostaje živjeti njegova vjera i predanost Bogu, njegova dobrota. Unatoč koleričnom dalmatinskom karakteru zbog kojega se neprestano svađa sa svojom domaćinom, iz čega proizlaze duhovite scene, on je temeljno dobar i plemenit lik i ta plemenitost i dobrota ostaju živjeti i kad umre. Kad se u farsi od rata, Farsa od gvere, iz 1992. Matka Sršena dva starca sretnu na klupi na Porporeli koju jugovojska gađa s planine, dijeli ih dugogodišnja svađa oko žene koju obojica vole, pokojne Mare. Upravo će ih blizina smrti navesti da priznaju što ih je mučilo, da jedan drugomu oproste i da pobijede svoje slabosti – ugledni kapetan Lukša shvatit će da i u oriđinalima ima ljudskosti i duše, a smiješni oriđinal Pero Posro pronaći će hrabrost! I tako zajedno otići svojoj ljubljenoj Mari na nebesa.

Neobično je na prvi pogled da nisu sve ratne drame tragične.

To je također zanimljivo, da su pisci upravo u ratu pisali više drama sa sretnim krajem, ali i mjuzikle i komedije! Lada Martinac i Snježana Sinovčić su od muke i ratnog okruženja napisale mjuzikl Živim (HNK Split, 1993) u kojem u prvom činu na sceni živi splitska ulica na pravi mediteranski način, a onda se u drugom prelazi u sklonište! Pisale su se i vrlo realistične komedije koje govore o lažnim ratnicima (Tatarski biftek, Zvonimir Zoričić, 1994), koji smatraju da im je odlazak na frontu izlaz iz obiteljske situacije ili Deložacija (Miro Gavran, 1995), koja je na duhovit način opisala konkretne probleme oko nasilnog useljavanja u prazne stanove.

Dakle govorilo se o ozbiljnim problemima, ali su se nalazila rješenja, kao u prvoj napisanoj drami Dvije sestre Nina Škrabe (1992), gdje se njih dvije opraštaju jer jedna odlazi s mužem vojnim licem, a druga ostaje s mužem gradonačelnikom! No Škrabe je taj vrlo ozbiljan sukob uspio razriješiti na dramaturški zanimljiv način. Ili Miroslav Mađer, koji u radiodrami Srijemski put (1995) dovodi junaka iz Srijema u Hrvatsku pa, nakon što ovaj izgubi i kuću i ženu te ga optuže za zločin, pronalazi rješenje u odlasku u borbu. I to je jedina drama koja spominje borbu za domovinu jer je većina drama napisana kroz slabe junake, one koji su u pozadini. Zato ima i malo prikazane borbe. Osim u Dobrodošli u rat (HNK Osijek, 1992) još će samo Goran Tribuson opisati pravu ratnu atmosferu u radiodrami Doviđenja u Nuštru (1994), gdje ratni novinar pomaže nekom dječaku tražiti djeda i tako izađe iz svog hotela u kojem je dotad pisao i shvati što je to zapravo rat u Slavoniji. Uz Dobrodošli u rat, u kojoj likovi nisu uspjeli razriješiti negativne emocije koje su agresori u njima izazvali, prava je radiodrama s negativnim krajem Smrtonosni povratak Zvonimira Majdaka (1995). Drama je o prognaniku iz Pakraca koji izgubi stan i obitelj, a kad dođe sestri u Zagreb, šogor ga uvuče u mafijaške poslove.

Koliko te drame žive samo za trenutak u kojem su napisane, a koliko su paradigmatske ili kazališno žive i danas?

Prošlo je dvadeset godina i sad stvarno mogu s punim pravom reći da nisu bile pisane samo za taj trenutak, odnosno da žive i danas. I to ne samo zato što svaka drama otvara neki kasniji niz koji je otišao na jednu ili drugu stranu, što je čini paradigmatskom za hrvatsku dramu, nego i zato jer su kazališno žive i mogle bi na scenu sutra. One su dobre drame. Ali osim toga one pokazuju stanje kakvo je doista bilo, pokazuju istinu. Primjerice, te drame imenuju neprijatelja, bez kasnijih političkih ili ne znam kakvih skretanja u tumačenja. One govore da su na jednoj fronti četnici, a na drugoj jugovojska, jer takvo je bilo stanje.

One dokazuju i da umjetnost može odmah reagirati. Sv. Roko je rađen pod garantiranjem o kojem govori, a kada je Edo Galić snimao TV-dramu prema predstavi Farse od gvere, samo je uklopio dokumentarne snimke razaranja Dubrovnika i Porporele na kojoj sjede likovi! Te drame i pokazuju da nije bilo hrvatovanja i budničarenja o kojem svi nešto pričaju, ali ja, unatoč ovom istraživanju i traženju svih ratnih drama, nikad nisam uspjela vidjeti dokaz! Te ratne drame pokazuju da ni u najgorim vremenima nismo nikada pozivali na mržnju ili na zlo, da nismo nikad pisali o tome. Da smo u najgorim vremenima pisali plemenite drame koje afirmiraju temeljne ljudske vrijednosti!

Gledajući nedavno Špišićevu, također ratnu dramu, Crne oči u Gavelli, stekao sam dojam da autor prikazuje pojedinačne slučajeve hrvatskih zločina i sudbine žrtava kao tipične i opće. Čini se da u hrvatskoj ratnoj drami dominira tendencija suprotna temeljnim načelima književnoga stvaralaštva od Aristotela: prikazuje se pojedinačno umjesto općeg. O čemu je riječ?

Davor Špišić bio je ratni reporter u Osijeku za vrijeme rata, išao je u Vukovar i po svim bojištima Slavonije i svoja iskustva i traume zapisao u drami Dobrodošli u rat, koju sam uvrstila u antologiju. Upravo promjena njegova odnosa prema ratu vidljiva je od drame Dobrodošli u rat iz 1992. do drame Crne oči iz 2012. Za objavljivanje u antologiji pitala sam ga smijem li staviti kao oznaku mjesta događanja njegove drame Slavoniju ili Osijek, Vukovar, Nuštar. On mi je rekao (a o tome je i pisao) da namjerno nije htio imenovati te gradove jer bi time ograničio doživljaj tragedije u drugih ljudi, koji su proživljavali tragediju na drugim mjestima. I neka stavim, ako baš moram, Hrvatska. Ja se ne slažem s tim stavom jer mislim da je upravo konkretni lokalitet ono što daje kopču na koju se može privezati i nešto moje osobno i nešto generalno, ali sam poštivala autorovu želju. No dok je razgovarao sa mnom, već su mu postavljali na scenu Crne oči, gdje je jasno konkretizirao i mjesto događanja i jasno nacionalno odredio sve likove. Dakle, kad je pisao Dobrodošli u rat o hrvatskim žrtvama, stotinama i tisućama koje su ginule, nevinim civilima i ranjenicima u vukovarskoj bolnici, nije htio imenovati ni žrtvu ni napadača. U Crnim očima pokazao je tri poginule osobe, nevine i čiste ljude, svih troje su, to je izričito rečeno, Srbi koje su ubili, također izričito rečeno – Hrvati (ili kao postrojbe ili kao hrvatske žene ili kao jedan od sinova hrvatske obitelji). Dakle, sad kad govori o hrvatskoj krivici, više ne vrijedi njegovo vlastito pravilo da se ne treba jasno označiti lokalitet i nacionalnost! Pa sad ti budi pametan! I sad ti vjeruj u inspiraciju pisca!

Još od Aristotela znamo da umjetnost nije povijest, ali uvjerljivost je u realističkoj drami važna, posebice kad su sjećanja na nedavna povijesna zbivanja još tako živa. Zašto se u našim kazalištima ne prikazuje drukčija slika Domovinskoga rata, bliža njegovu stvarnom tijeku?

To s odnosom istine i umjetnosti jako je zanimljiva tema. Kad se danas postavi nešto što publika ne želi gledati jer je gnusno ili odvratno, ili iskrivljuje sliku zbilje, onda se krene objašnjavati da je to istina. Tako je bilo s novom europskom dramom, tako je sad, recimo, s filmom Ljudožder vegetarijanac. Medijska mašinerija uprla se čitavim plahtama u novinama dokazati nam da je to istina! Naravno da ima slučajeva korupcije i zla i da postoje korumpirani ginekolozi. Ali oni su manjina, a taj film nameće nam sliku nasilja kao jedini mogući odnos među ljudima i sliku zla kao jedinu sliku svijeta. I ako počnete dokazivati da znate mnogo više pristojnih, kvalitetnih i dobrih ginekologa od ovoga prikazanog, to više neće biti argument za raspravu. Jer se želi nametnuti ta slika zla kao jedina. U tom je problem.

Isto je i s iskrivljenom slikom rata. Ne kažem da ne postoji srpska nevina žrtva u Domovinskom ratu, ali je pisac koji je vidio stotine mrtvih pod četničkim bombama u Vukovaru te mrtve stavio u dramu Crne oči s jednom rečenicom: Vukovar je pao! A iz te tri nevine žrtve napravio je paradigmu hrvatske krivice. Vi u stvarnosti uvijek imate obilje ponuđenog materijala – piščev izbor teme i način obrade šalje neku poruku.

Nije upitno da je neki ginekolog učinio zlo djelo ili da je neki hrvatski vojnik u ratu počinio i nešto ružno prema nevinima, ali pitanje je u tome kako se prikazuju te stvari. Kao iznimke ili kao generalno stanje. Ja smatram da su pokvareni ginekolozi i pokvareni hrvatski vojnici iznimke, a uporno nam se nameću kao generalno stanje. Čitave nacije. U umjetnosti i u medijima. A to je puko iskrivljavanje istine. Jeste ikad pročitali pozitivnu priču o hrvatskom vojniku u medijima?! Ikad?! Pritom nikakvi argumenti da ima na tisuće hrvatskih vojnika koji su časni i pošteni, koji su spašavali i Hrvate i Srbe, koji su žrtvovali sebe i svoje zdravlje i svoj prosperitet da bi obranili naše domove, ne tražeći plaću… To ne vrijedi! A to je realna slika stvari. No ona ne može prodrijeti u medije. Jeste li ikad pročitali ikakvu pozitivnu priču u medijima, osim pomoći invalidima? Ja poznajem čovjeka čiji roditelji imaju gotovo stotinu godina, žive u jednom slavonskom selu i svake večeri zajedno mole krunicu. Mislite da se o tome može pisati u novinama, može snimiti film?! Ne može. Samo crnilo, samo mrak, samo krivica.

Pišete da danas kritika i kazališni establišment smatraju razotkrivanje nacionalizma i ostalih mana u narodu ne samo umjetničkom nego i političkom hrabrošću. Živimo li doista u društvu kojim dominira nekakav ekstremni oblik odnošenja prema drugima da je potrebno to raskrinkavati, i još to nazvati hrabrošću? Čovjek bi po tvrdnjama nekih ljudi iz kulture i politike pomislio da živimo u totalitarizmu...

Točno, živimo u totalitarizmu. Samo se prije lijepo znalo što se ne smije reći. Neću nikad zaboraviti kako bi mi mama u pola glasa za nešto rekla: To se ne smije govoriti. Sada je, kao, sve dopušteno, ali nije i netko to osjeća, netko jače, netko slabije, ali se taj problem ne artikulira! Netko se plaši posljedica jer još pamti ne tako daleke progone, netko se pak jednostavno proda. Slijeđenje trendova vrlo je profitabilno. Pa tako i naš Špišić osjeća da se po priči o stradanju Vukovara koje je on doista vidio i koje su izvele četničke paravojne formacije i jugovojska nikada neće snimiti film niti će on napraviti veliku karijeru, ali o hrvatskoj krivici i sa Crnim očima hoće, jer se to nosi. On će naravno pričati o inspiraciji i naći neki slučaj gdje se možda stvarno tako nešto dogodilo, ali zapravo slijedi trend.

*** ****

Razgovor u cijelosti možete pročitati u tiskanom izdanju Vijenca br. 471, od 22. ožujka 2012. godine.