Kako ispripovijedati priču

Neobičan plakat predstave Regoč, premijerno izvedene 9. ožujka u kazalištu Trešnja u režiji Dore Ruždjak Podolski, već je dao naslutiti da nije riječ o uobičajenu oblikovanju predstava za djecu. Redateljica Dora Ruždjak Podolski i dramaturginja Jelena Kovačić u postavljanju bajke Ivane Brlić Mažuranić nastojale su ispripovijedati priču te je narativni okvir pripovijedanja postala dječja igra. Jer priču o sićušnoj vili Kosjenki i velikome Regoču počinje pripovijedati skupina mladih pastira i pastirica iz dvaju susjednih i zavađenih sela, koji se suprotno volji seoskih poglavara igraju zajedno pazeći na stoku. Ostavivši Brlićkine pastire budnima, Jelena Kovačić otvara prostor igre u kojem igrači između sebe biraju glavne aktere, i raspodjeljuju im uloge u priči. Osiguravši tako okvir usmenoga narodnog pripovijedanja oko logorske vatre, čitava je predstava osmišljena pučkim motivima, a vatra koja daje svjetlost postaje pastirima pomoć u pripovijedanju, u dočaravanju likova pripovijesti putem igre sjena. Dosljedno provedena igra sjena, s nekim uistinu maštovitim rješenjima, oslanja se na scenski pokret koji je oblikovao čitav ansambl, a u njemu ima mnogo plesa nadahnuta folklorom, akrobatike i gimnastike koja je u funkciji oblikovanja događaja i situacija u bajci. Izvođači tijekom cijele predstave rukama i tijelima oblikuju sjene kojima pripovijedaju priču.

Igra sjena u Regoču nadahnuta je folklorom

Ipak, najzanimljiviji obrat u predstavi nastaje na samu njezinu kraju, kada se Regoč i Kosjenka, nakon obilaženja podzemlja i svih drugih ljepota svijeta, bore sa Zlovodom kako bi spasili Lilju i njegove čobane. Pripovjedači tada postaju dijelom priče, „ušavši“ u projekciju nabujale Zlovode (Simon Bogojević Narath) te ranije uspostavljen okvir pripovijedanja nestaje, a pastiri koji su pričali priču postaju likovi u njoj. Stapanjem dviju razdvojenih razina pripovijedanja nestaje i „izlaženje“ iz uloga, potreba da se raspravlja o načinu na koji će se određeni događaj prikazati sjenama što – tijekom cijele predstave – usporava pripovijedanje, ali i omogućuje gledateljima razlikovanje bajke i događaja u bajci od predstavljačkog kazališnog medija, njegovih mogućnosti i ograničenja.

Ansambl predstave koji čine Aleksandra Naumov (Kosjenka), Radovan Ruždjak (Leljo) te ostali pastiri i pastirice: Maja Kovač, Vanda Vujanić-Šušnjar, Ivana Bakarić i Petar Banda, kolektivno je osmišljavao situacije, događaje i odnose u predstavi. Njihova zaigranost i predanost svakom segmentu zajednički osmišljene igre uočljiva je tijekom cijele predstave. Iako se možda u toj zajedničkoj igri gubi mogućnost fine karakterizacije likova (ili ona pojedinim izvođačima ne uspijeva u scenama koje to omogućuju), zbog suigre izvođača predstava Regoč na trenutke podsjeća na redateljska ostvarenja Renea Medvešeka. Pripovijedanje priče slično je, a glumcima-izvođačima, osim njih samih i prazne scene s jednim zaslonom te dva-tri elementa kojima oblikuju sjene grada Legena, nije ostavljeno mnogo. Drugi dio predstave, sa zahtjevnijim projekcijama i animacijama te praćen ilustrativnom i funkcionalnom glazbom i zvukom (Stanislav Kovačić) još je slikovitiji, a najmlađu publiku podsjetit će na njima blizak svijet jednostavne računalne animacije kakva postoji u mnogim igricama što ih mogu pronaći na internetu. Osim usklađene suigre ansambla, predstava Regoč uspijeva gledatelje (osobito mlađe) zainteresirati i svevremenim poukama koje prenosi. Bajkovit svijet Ivane Brlić Mažuranić obojen je snažnom prosvjetiteljskom i moralnom notom koju predstava, samo pripovijedajući priču, uspijeva jasno artikulirati. Zajedništvo, poštivanje starijih, negativne posljedice zlobe, zavisti te mržnje i razdor koji time nastaje bit će jasni svakomu gledatelju.