Jedno klasično čitanje

Repertoarni izbor Harolda Pintera za malu, komornu scenu Kazališta Marina Držića, Teatar Bursa, doimao se kao premijerni naslov koji obećava. Tim više što Bursa, u okviru programa matičnog kazališta, nije bila aktivna punih osam godina, pa je za taj intimistički prostor Pinterova jednočinka Ljubavnik s dvama likovima, muškim i ženskim, mogla biti upravo idealan početak i najava budućega scenskog života. No režija Lawrencea Kiirua nije iskoristila sve mogućnosti izabrana naslova.

Frane Perišin i Glorija Šoletić

Pinterovo dramsko pismo, karakteristično po naizgled uobičajenim situacijama koje se vrlo brzo otkrivaju kao bizarne, pune zloslutnih skrivenih odnosa, niza nerazriješenih slojeva ispod površine, pruža svakom redatelju širok spektar mogućnosti. Od grotesknog i komičnog, do poetskog ili pak socijalno angažiranog. Kako se Ljubavnik bavi odnosom bračnoga para koji simulira postojanje ljubavnika i ljubavnice da bi osvježio brak, odnosno donekle smanjio ili barem pokušao prikriti zajedničku zamku neizgrađenog i očito ne dovoljno funkcionalnog odnosa, otvara se, na prvome mjestu, pitanje aktualizacije. U kontekstu suvremenosti, temu braka i muško-ženskih odnosa kao metaforu nestajanja svake strukture i trajnosti više je nego nužno povezati sa svime što taj fenomen uvjetuje, pa bez obzira na tip ciljane publike ne bi trebala ostati na razini odigranoga teksta i eventualno efektne vizualne slike. Želja za novim i punijim, za istraživanjem sebe i života sama, te mogućnosti odražavanja želja i težnja u zbilji i izvan nje istodobno muči i zabavlja Pinterove supružnike. Nemogućnost izlaska iz zajedničke zamke rješavaju igrom, lascivnom i provokativnom zbog otpora zadatosti i svakom izvana nametnutom konformizmu. Riječ je o pobuni protiv stanja, o klasičnom buntu protiv nedovoljno vidljivih okova, jer je na površini sve u savršenom redu. Dakako da se u tekstu zrcali i duh vremena njegova nastanka (1962), vremena kad se počela nazirati razgradnja građanskih i društvenih normi, i tek se kao zamisao počelo pokazivati ono što mi danas živimo. Manirizam na svom vrhuncu.

No igra u Bursi bila je tek naznaka onoga u što se trebala razviti. Nije bila dovoljno snažno izražen vapaj za oslobođenjem, niti radikalna groteska ili poetski, refleksivni, idejni, bilo kakav pokušaj traženja rješenja. Bila je prikaz stanja koji se držao Pinterova teksta, što je legitimno, ali tekst – baš zato što je Pinterov – traži radikalniju redateljsku interpretaciju.

Ne možemo reći da Glorija Šoletić i Frane Perišin nisu utjelovili tjeskobu traženja alternative, bijega ili neke fiktivne kategorije koja bi im donijela, ako ništa drugo, prostor za novu igru, no ipak su ostali zarobljeni nedovoljno definiranim redateljskim konceptom koji se, osim na rad s glumcima, oslanja na vizualne konotacije, scenografska (Stefano Katunar) i kostimografska (Zjena Glamočanin) rješenja. Ona ostaju u stiliziranim simboličkim aluzijama na doba nastanka komada, pa su takve i haljine koje nosi Sarah i interijer udobnoga građanskog doma, s predmetima obješenim iznad stola oko kojega se odvija igra supružnika. Funkcija je svega toga jasna, no u okviru takve ideje potrebno je glumačko remek-djelo da bi ta suigra sama mogla biti dovoljno rječita. Frane Perišin kao Richard solidan je u interpretaciji kao i u većini svojih uloga, no ne ulazi u srž i dubinu odnosa, dok Gloriju Šoletić treba pohvaliti za trud i želju za glumačkim izricanjem nedorečenoga, svega što je vapilo da se u glumi ove predstave konkretizira. Zahvaljujući tim naznakama i pokušajima krika za promjenom stanja dobili smo dojam tjeskobe i slojevitosti problema koji pokreće likove, a ne samo sliku senzualno-erotske igre, što je, ako se uzme u obzir plejbojevski intonirana kostimografija u nekim segmentima, veliki dobitak. Jasno nam je da je i ta kostimografija dio ideje postavljanja komada u univerzalnom ključu problematizacije odnosa, čitanju na nekoj tekstualnoj razini. Očigledno je također od sama početka da je redatelj Lawrence Kiiru imao namjeru ostati u gabaritima onoga što se naziva klasičnim čitanjem teksta, no ipak, i u izboru prokušane kazališne estetike treba postići razrađenost, dovršenost, puninu i dubinu.