Isti predsjednik, drukčija Rusija

Očekivana Putinova pobjeda postignuta je sovjetskim metodama, ali u drukčijoj, nesovjetskoj Rusiji. No nema prosvjeda. Zasad

Mnogo toga u vezi s izborima u Rusiji moglo se sa sigurnošću predvidjeti. Znalo se unaprijed da će pobjeda stranke Jedinstvena Rusija biti učvršćena najrazličitijim vrstama izbornog inženjeringa, među kojima je izravno krivotvorenje rezultata glasovanja bila najšire primjenjivana metoda. Nakon što je objavljena njegova kandidatura, nije bilo nikakve dvojbe da će na predsjedničkim izborima pobijediti Vladimir Putin. Veliko iznenađenje dogodilo bi se da tijekom kampanje administrativni resurs i državni mediji nisu bili upregnuti u njegovu kampanju, ali takvo je iznenađenje izostalo. Posve u skladu s predviđanjima formulirana su i izvješća međunarodnih promatračkih misija, koja se mogu svesti na zajedničku konstataciju da je neupitni pobjednik predsjedničkih izbora Vladimir Putin i da su izbori bili lišeni neizvjesnosti u pogledu konačnoga rezultata s obzirom na neravnopravan tretman kandidata u najutjecajnijim medijima. Premda nisu reagirali odmah nakon objave prvih neslužbenih rezultata izbora, lideri najvažnijih zapadnih država čestitali su Putinu i time pokazali da od najavljenih opozicijskih prosvjeda protiv rezultata tih izbora ne očekuju trenutne učinke.

Putin pred izazovima civilnog društva

Medvedevljevih pet minuta

U približno polugodišnjem razdoblju od proljeća do jeseni 2011. tinjala je neizvjesnost u vezi s namjerom predsjednika Dimitrija Medvedeva da se kandidira za svoj drugi uzastopni mandat. Kad se početkom ljeta učinilo da je dotad neprimjetni i neambiciozni predsjednik odlučio baciti rukavicu izazova svom političkom zaštitniku Putinu, javnost je reagirala izrazito pozitivno. Zaredali su redakcijski komentari s tezom da unutar ruskoga političkog sustava postoji mogućnost izbora i otvorena pisma skupina intelektualaca koji su, ne susprežući se iznijeti nimalo laskave ocjene Putinove politike, pozivali birače da se odluče za Medvedevljev program modernizacije, a protiv Putinova programa sovjetizacije. No iluzije o tome da je politička elita spremna u tom trenutku pokrenuti političke reforme odozgo raspršene su 24. rujna, kad je na stranačkoj konvenciji Jedinstvene Rusije, koja je dotad već bila obilježena krilaticom „Stranka varalica i lopova“, Medvedev pristao biti nositeljem svih lista te stranke na predstojećim parlamentarnim izborima i predložio da Putin bude kandidat na predsjedničkim izborima, dok će on, nakon što Putin postane predsjednik, preuzeti dužnost premijera.

Upravo je taj dogovoreni prijenos vlasti sovjetskoga tipa izazvao političke posljedice koje su iznenađenje i novost u eri Putinove Rusije. Pokazalo se da sovjetski prijenos vlasti, kakav je proveden 2008, kad je dogovoreno da će iduće četiri godine Medvedev biti predsjednik, a Putin premijer, 2012. više ne prolazi jer je rusko društvo u velikoj mjeri prestalo biti sovjetsko. Prema dotad marginaliziranoj, obespravljenoj i šikaniranoj izvanparlamentarnoj opoziciji – koja i nije imala mogućnosti postati parlamentarnom jer je proizvoljnim tumačenjem ionako restriktivna zakona mnogim političkim strankama uskraćena mogućnost registracije – iznenada su kanalizirani razočaranje i očekivanja onih koji su sve dok Medvedev nije izveo svoj salto mortale vjerovali da unutar sustava postoji mogućnost izbora. Ono oko čega su se opozicionari uzaludno trudili godinama dogodilo se preko noći: podupro ih je znatan dio dotad inertne i nezainteresirane javnosti.

Stranka varalica i lopova

Bloger Aleksej Navalni, koji već nekoliko godina sustavno razotkriva korupcijske afere u kojima sudjeluju najistaknutiji predstavnici ruske političke elite, lansirao je krilaticu „Stranka varalica i lopova“, koja se toliko ukorijenila u ruskoj javnosti da je upravo njezin sadržaj postao prva asocijacija na spominjanje Jedinstvene Rusije. Zbog toga se Vladimir Putin tijekom predsjedničke kampanje izrijekom odrekao usluga te stranke čiji je predsjednik. Zahtijevao je da organizatori njegovih predizbornih skupova ne budu ni Jedinstvena Rusija ni lokalne i regionalne vlasti koje su pod kontrolom te stranke, nego sindikati i različite društvene organizacije. Dotad je bilo nezamislivo da bi itko mogao imati takav politički utjecaj kojim bi Putina primorao na promjenu njegove politike.

Veliki je uspjeh opozicije u tome što je motivirala tisuće nezadovoljnika da protivljenje vladajućoj eliti iskažu sudjelovanjem u masovnim prosvjedima i u promatranju izbora. Neskrivene prijevare omogućavanjem višekratnoga glasovanja istim osobama, ubacivanjem ispunjenih listića u glasačke kutije ili pukim krivotvorenjem rezultata glasovanja na mjestima na kojima vladajuća stranka ili njezin kandidat nisu pobijedili bili su standardno obilježje izbora u Ruskoj Federaciji. Sve do parlamentarnih izbora 4. prosinca 2011. takva praksa nije pobudila iskazivanje organiziranoga nezadovoljstva građana. Zbog silna angažmana oporbenih aktivista i spremnosti internetskih medija da online objavljuju izviješća o neregularnostima, izborne prijevare postale su prvorazredna politička tema u Rusiji o kojoj su se morali javno izjasniti i predsjednik Medvedev i premijer Putin. A dotad besprimjerni angažman promatrača na predsjedničkim izborima 4. ožujka 2012. pokazao je, s jedne strane, da je Putin ipak neupitni pobjednik, ali i realne razmjere različitih neregularnosti s druge.

Stanovitim uspjehom izvanparlamentarne opozicije može se smatrati i činjenica da je dva tjedna prije predsjedničkih izbora predsjednik Medvedev organizirao sastanak s predstavnicima izvanparlamentarnih stranaka i najavio promjene izbornoga zakona koje će odrediti da će ubuduće za registraciju političke stranke biti potrebno imati 5000 umjesto dosadašnjih 500.000 članova, a izborni prag na parlamentarnim izborima spustit će se sa sadašnjih 7 posto na 5 posto. Isto tako najavljeno je da će se gubernatori i predsjednici nacionalnih republika ubuduće birati neposrednim izborima, a neće ih imenovati predsjednik Ruske Federacije kako je to određeno zakonskim promjenama iz 2004.

Pokušaj pak ministra izvanrednih situacija Sergeja Šojgua da isti dan u prostorijama svojega ministarstva sazove sastanak svih predsjedničkih kandidata, koji su, zajedno s ministrom unutrašnjih poslova i glavnim državnim odvjetnikom, trebali potpisati Društveni dogovor o uvjetima legitimnosti demokratskih procedura formiranja vlasti u Rusiji, doživio je potpuni neuspjeh. Komentatori su ocijenili da je vlast time htjela privoljeti opoziciju da unaprijed prizna Putinovu pobjedu i ustvrdili da je vlast dužna organizirati slobodne izbore bez ikakva posebnog dogovora s opozicijom. Pritom je naglašeno da ni jedini kandidat koji bi mogao ugroziti zakonitost i legitimnost izbora, Vladimir Putin, nije potpisao predloženi dokument. Ta epizoda pokazala je da vladajuća elita dva tjedna prije izbora nipošto nije bila uvjerena da će osnovni cilj predsjedničke kampanje, Putinova pobjeda u prvom krugu, biti glatko ostvaren.

Bez velikih prosvjeda

No poslije strelovitih uspjeha izvanparlame-n-tar-ne opozicije u razdoblju između parlamen-tar-nih i predsjedničkih izbora uslijedilo je otrež-njenje. Pozivu za prvi prosvjedni skup nakon predsjedničkih izbora, održan 10. ožujka, odazvalo se dvadesetak tisuća ljudi, znatno manje negoli su organizatori očekivali. Ako su opozicionari time neizravno priznali da je Putin ipak pobijedio u prvom krugu, to ipak ne bi trebalo značiti da će se odreći neočekivanih uspjeha koje su već postigli. Premda je Putin opet predsjednik, Rusija nije onakva kakva je bila 2000, kad je on prvi put izabran, niti onakva kakva je bila 2008, kada je instalirao Medvedeva da mu čuva predsjednički ured. Ni 2000. kao ni 2008. nije bilo mladih aktivistica poput studentice Julije Čegodajkine, koja je s uvjerenjem i odlučnošću koje dijele mnogi novi demokrati u Rusiji obznanila: „Otvoreno objavljujem da se želim boriti za svoja prava. Želim zaustaviti hipokriziju i laži u Rusiji. Borit ću se za provedbu zakona i osjećam da nisam sama jer se veliko mnoštvo mladih ljudi zauzima za istinu. Uvjerena sam da ćemo se izboriti za pravo da dišemo slobodno.“