Holivudski jahač je umoran

Filmu J. Edgar nedostaje hrabrosti, strasti, energije i provokativnosti, što ga čini jednim od najslabijih Eastwoodovih redateljskih ostvarenja

U ne tako davnu novinskom intervjuu odgovarajući na pitanje kako to da je kao glumac kojega su proslavile uloge gruboga Prljavog Harryja i šutljivoga Leoneova revolveraša Bezimenog, tijekom svoje redateljske karijere pokazao naglašenu sklonost mekšim i uvjetno rečeno ženskim temama, Clint Eastwood duhovito je, no bez imalo ironije, odgovorio: „Ja sam feminist, ali to nitko ne razumije.“ Odlučivši detaljnije obrazložiti svoje riječi, dometnuo je da su mu spomenute kultne uloge na početku karijere osigurale mirnu egzistenciju i zvjezdani status, ali i o njemu stvorile pojednostavnjenu i prilično pogrešnu predodžbu arogantnoga, tvrdog, beskompromisnog i nasilju sklona momka laka na okidaču. A uvjereni republikanac Clinton Eastwood Jr. sve je samo ne to. U privatnom životu on je vegetarijanac koji otvoreno osuđuje i prezire svako nasilje, i kojem nije bilo nimalo ugodno kad ga je glasovita kritičarka Pauline Kael zbog uloge Prljavog Harryja proglasila fašistom. Imidža desničarske ikone Eastwood se nije uspio osloboditi ni sjedanjem u redateljski stolac. U pristojno režiranim i žanrovski korektnim, no dometom ograničenim naslovima iz 1970-ih, primjerice filmovima Jeza u noći, Kazna na planini Eiger i Veliki izazov, Eastwood se doimao kao solidan, ali ne osobito zanimljiv redatelj, da bi jasne naznake njegova autorskog potencijala postale razvidne u alegorijskim vesternima Nepoznati zaštitnik i Odmetnik Josey Wales. Ipak, tek će efektne posvete antologijskom vesternu Shane i legendarnom nezavisnjaku Johnu Hustonu filmovima Blijedi jahač i Bijeli lovac, crno srce skrenuti znatniju pozornost na Eastwooda redatelja. Blijedi jahač jedan je od najboljih i žanrovski najčišćih njegovih vesterna, stilski i tematski uspjela posveta klasičnim ostvarenjima žanra koja se odlikuje sugestivnim ozračjem i vizualnom impresivnošću.

Neuvjerljivi Leonardo DiCaprio kao J. Edgar

Nakon što je nagrađivanom biografskom glazbenom dramom Bird ponudio intrigantnu i vrlo uspjelu sliku kompleksne osobnosti glasovitog Charlieja Birda Parkera, najvećega saksofonista svih vremena i jednog od najutjecajnijih glazbenika 20. stoljeća, Eastwood je snimio antologijski revizionistički vestern Nepomirljivi. Neosporno jedan od najvažnijih filmova posljednjih desetljeća fascinantna je epska moralka biblijskih konotacija o demonu osvete koji mučen samoćom i životnom gorčinom te s ne osobito uvjerljivim etičkim opravdanjem kreće u brutalni obračun sa sadističkim šerifom. Malo je tko u doba premijere mogao slutiti da je film koji je donekle revitalizirao najameričkiji žanr i Geneu Hackmanu donio drugog Oscara tek početak duga i vrlo plodna razdoblja redateljeve autorske zrelosti.

Učenik Siegela i Leonea

Kao učenik Dona Siegela i Sergia Leonea, Eastwood je od njih baštinio jasan autorski svjetonazor te dosljedan i prepoznatljiv redateljski stil. Tijekom karijere okušavši se i kao producent, shvatio je važnost ekonomične režije i precizne naracije te uz izraženu sklonost određenim temama i karakterima protagonista razvio i osebujan autorski prosede. Premda je svojedobno izjavio da svaki novi film od redatelja zahtijeva zaseban stilski pristup te da ne vjeruje da ga kao filmaša krasi stilska konzistentnost, Eastwood je djelima uvjerljivo demantirao svoje riječi. Svako njegovo ostvarenje obilježava promišljena vizualnost kojom stvara određeni, manje ili više sugestivan ugođaj, kojem doprinose i duge vožnje kamere, povremeno korištenje kamerom iz ruke kao i uporaba ptičje perspektive te blizih i krupnih planova. Svime navedenim, pa čak i ponekim odveć grubo odrezanim kadrom, pojačavaju se željene dramske i emotivne napetosti, a upravo je emotivnost, uz sklonost humoru i autoironiji, ono čime nas je redatelj Eastwood ugodno iznenadio tijekom protekla nepuna dva desetljeća. Točnije, od izvrsne romantične drame Mostovi okruga Madison, iznimno uspjele adaptacije bestselerskog romana Roberta Jamesa Wallera i zacijelo savršenoga filmskog ljubića. U osnovi prozaičnu i donekle mediokritetsku Wallerovu priču Eastwood podiže na razinu dojmljive, neodoljivo emotivne, snažne i vrlo atmosferične romantične melodrame veće od života, uz svoje redateljsko umijeće opravdano se oslanjajući i na fascinantnu glumačku interpretaciju sjajne Meryl Streep.

Tijekom sljedećih godina Eastwood će se okušati u nizu više ili manje uspjelih ekranizacija književnih bestselera, da bi se nakon kreativne stagnacije iz druge polovice 90-ih i na početku novog stoljeća u punu redateljsku formu vratio 2003. izvrsnom adaptacijom romana Mistična rijeka Dennisa Lehanea. Fascinira način na koji Eastwood od sama početka gradi vrlo sugestivno turobno ozračje opipljive tragike, koje gledatelja vezuje uz stvarne likove bogate intime za čije postupke u svakom trenutku ima razumijevanja, makar bila riječ i o ubojstvu. Najuspjelije Eastwoodovo recentno ostvarenje zasad je sjajna egzistencijalna sportska drama Djevojka od milijun dolara, adaptacija istoimene kratke priče Francisa Xaviera Toolea. Redateljev svijet i ovdje nastanjuju senzibilni gubitnici, nesigurni i razočarani pojedinci koji jedno u drugom makar privremeno pokušavaju pronaći oslonac i utjehu. Clint je u liku staroga boksačkog trenera Frankieja Dunna objedinio osobine koje odlikuju protagoniste većine njegovih najboljih filmova, kao što su stoicizam, otuđenost od djece i izbor samoizolacije, profesionalna nerealiziranost, neprihvaćanje vjerskih dogmi itd., da bi staroga boksača, nakon što je u djevojci Maggie Fitzgerald pronašao svojevrsnu zamjensku kći, na koncu odveo presudni korak naprijed i natjerao na ubojstvo, odnosno posredno čedomorstvo. U tom se smislu urbana krimi-drama Gran Torino u nekim segmentima očigledno naslanja na Djevojku..., osobito u rubno grotesknom i karikaturalnom profiliranju središnjega protagonista, zajedljivoga, ciničnog i grubog starca Walta Kowalskog, koji će donekle ironično iako podrijetlom Poljak kao „posljednji Amerikanac“ u četvrti taj mikrokozmos američkog melting pota žrtvovanjem samog sebe očistiti od kriminalaca. Tim činom Walt Ameriku posredno iskupljuje zbog zločina u Koreji i Vijetnamu te društvenu savjest čisti od rasizma, no stvaranje boljega društva paradoksalno, ali vrlo znakovito, biva plaćeno konačnim zatiranjem amerikanizma i gubitkom identiteta.

Tromo i beskrvno

U kontekstu svega navedenog Eastwoodov posljednji film, biografska drama J. Edgar za naslovnu ulogu u kojoj je neuvjerljivi Leonardo DiCaprio nezasluženo nominiran za Zlatni globus, veliki je kvalitativni korak unatrag. Redatelj kao da je odveć fasciniran kontroverznim likom i problematičnim djelom iznimno opasna gotovo polustoljetnoga ravnatelja FBI-a, čiji su ormari bili puni kostura, pa je film o njemu statično i bezidejno režirana, troma i naporna kronika stjecanja moći enigmatičnog egomanijaka, koji je Ameriku desetljećima terorizirao tragikomičnim shvaćanjem domoljublja i napuhavanjem straha od komunizma. Teško je nabrojiti sve slabosti J. Edgara, od trivijalnoga prikaza Edipovim kompleksom obilježena protagonistova odnosa s naglašeno dominantnom i posesivnom majkom u sigurnoj izvedbi Judi Dench, preko traljavo i neuvjerljivo predočene njegove sklonosti travestiji i nikad dokraja realizirane gay-veze s Clydeom Tolsonom (sasvim blijedi Armie Hammer koji u završnici pučkoškolski melodramatično rida nad tijelom pokojnika), do neobjašnjenoga preskakanja četvrt stoljeća Hooverova drmanja Amerikom, točnije od 1937. do početka 60-ih, uključujući koegzistenciju sa zloglasnim senatorom McChartyjem, progone holivudskih zvijezda itd. Slabostima tu nije kraj, jer potencijalno vrlo zanimljiv lik Hooverove do smrti odane tajnice Helen Gandy (suzdržana Naomi Watts) ostaje nerazrađen i sasvim papirnat, a isto vrijedi za doslovce sve likove osim donekle majke. Od slabe je koristi atmosferična fotografija Toma Sterna kad oči bodu vrlo loše izvedene staračke maske, osobito Clydeova s posve nepokretnim natečenim licem, baš kao i beskrvnost i patetičnost cjeline čiji scenarij koji potpisuje oskarovac Dustin Lance Black (Milk) odabrane biografske detalje slaže bez ikakve narativne koherentnosti i suvislosti. Filmu J. Edgar nedostaje hrabrosti, strasti, energije i provokativnosti, što ga čini jednim od najslabijih Eastwoodovih redateljskih ostvarenja.