Greta prati ritam grada

U većini galerija dogodi se nešto za vrijeme otvaranja i nakon toga ostaju prazne i nezanimljive za posjet. Intenzivnim ritmom otvaranja izložbi u Greti smo nastojali ponuditi drukčiju formu galerijskoga prostora i privući širu publiku suvremenoj umjetnosti

Prije godinu dana otvoren je izložbeni prostor Greta, definiran kao prostor za radionice, razgovore, izložbe, druženja i prezentacije, odnosno kao prostor za realizaciju izložbenoga, prezentacijskog i edukativnog programa. Sve to je u ovih godinu dana Greta uistinu i realizirala. Dvojica entuzijasta – David Lušičić i Smiljan Tolj – krenuli su u organizaciju i izvedbu spomenutih projekata u prostoru Grete i pokrenuli cijelu jednu nezavisnu suvremenu umjetničku scenu u Zagrebu. O svemu tome porazgovarali smo s Davidom Lušičićem.

Kada, kako i zašto je došlo do osnivanja Grete?

Sve je započelo s osnivanjem stvaralačke mreže Zebra, koja postoji od 2008. Zvonimir Marčić i ja pokrenuli smo Zebru, kao bivši arhitekti. Dosad smo djelovali većinom na polju novih medija, a razvijamo programe koji funkcioniraju kao popratni programi raznih festivala, među prvima Hartere u Rijeci. To se ponajprije odnosi na radionice i izložbe sa studentima i gostujućim umjetnicima. Zebra je formirana kao međunarodna platforma, jer je cilj bio da se pozivaju strani autori izvana.

U nekom trenutku djelovanja Zebre pojavila se potreba za radnim prostorom. Naš prijatelj Vanja Kušić uputio nas je na ovaj prostor. Izgled bivšega modnog butika s velikim izlogom, lokacija na sjecištu Ilice i Kačićeve ulice, blizina Britanca, ALU, kafića Sedmice, sve je to ukazivalo da naš budući radni prostor može prerasti u nešto više. U tom kontekstu pojavljuje se Smiljan Tolj. Od tog trenutka počinjemo intenzivno promišljati Gretu. Prva je zamisao bila da to bude prostor u kojem će se miješati radna atmosfera s odvijanjem radionica, izložbi i ostalih aktivnosti. Na samu početku vodila nas je „spontanost okolnosti“. S jedne strane bile su to okolnosti lokacije, a s druge potrebe koje smo osjetili s ulaskom u taj prostor. Željeli smo da on bude mjesto koje će biti otvoreno za brze izmjene informacija i ljudi, na polju suvremene umjetnosti i novih medija. Greta je na taj način u jednom trenutku postala više od projekta i pomalo institucija za sebe. I vjerojatno ćemo je uskoro i formalizirati kao instituciju. U njoj se priređuju, osim izložbi, i radionice, prezentacije, performansi, koncerti i projekcije filmova. To je nezavisni prostor za prezentaciju umjetnosti i šire.

Zašto Greta?

Kako nismo imali novca za uređivanje fasade, ostao je i natpis Greta od butika i postao svojevrsna karakteristika lokacije. Ime se samo od sebe zadržalo i prevladalo kao ime galerije.

Tko sve sudjeluje u radu Grete i kakva je koncepcija organizacije svih projekata i izložbi? Kako birate autore?

Na početku je sve krenulo kao naše propitivanje mogućnosti ovoga prostora. Prva izložba, Ivane Jelavić, bila je 21. travnja 2011. i ostala je u prostoru mjesec i pol. Nakon toga grupno su izlagali Friščić, Mezak, Jarak i Zlobec. Nakon ljetne stanke odlučili smo početi raditi maksimum onoga što bi u gradu bilo potrebno na polju promoviranja umjetnosti. I ostvariti ritam koji bi bio gradski ritam. Procjenom da se većina stvari događa na samu otvaranju – druženja, kontakti, informacije o umjetniku i njegovu radu, odlučili smo realizirati takav ritam otvaranja koji će omogućiti druženje. Odnosno da ta i takva otvaranja potaknu druženje i stvaranje novih radova. Naime, umjetnike upravo brzi ritam izmjene radova može potaknuti na rad i potrebu za predstavljanjem svoga rada, jer postoji prostor u kojem mogu brzo dogovoriti izlaganje. Stoga mogu reći da je temeljna koncepcija programa Grete ritam otvaranja izložbi. I to upravo ponedjeljkom, jer druge galerije tim danom ne rade i sva pažnja se u tom tjednu na kulturnoj sceni usmjerava na Gretu. Zagreb je dovoljno velik grad u kojem se scena može širiti i može to podnijeti. Ponajprije smo usmjereni na suvremenu umjetnost, ali nikako ne na samo jednu granu umjetnosti.

Drugi kriterij u organizacijskoj i programskoj koncepciji jest stvaranje jednakog omjera renomiranih i umjetnika u usponu, studenata akademije i stranaca, s čime počinjemo uskoro u programskom planu. No to je samo jedna kategorija organizacijske koncepcije. Druga je kategorija jednak omjer skupnih i pojedinačnih izložbi. Također nam je važno balansiranje u različitosti medija.

U Greti ne postoji klasičan postupak formalnoga natječaja, prijave, žiriranja i vraćanja zamolbe. Postoji izravni dogovor, što može biti dvosjekli mač…

Je li bilo slučajeva odbijanja umjetnika, odnosno njihovih radova?

Odbijani su umjetnici, odnosno njihovi radovi, jer se u određenom trenutku nisu uklapali u naš koncepcijski plan ili zbog toga što nisu dolazili iz svijeta suvremene umjetnosti. A neke smo odgodili zbog prenatrpanosti programa ili uzastopnosti istog medija. Osnovno je mjerilo pri osmišljavanju programa održavanje razine i svijesti o mjestu u kojem će se naizmjenično predstaviti i domaći i mladi umjetnici, renomirani i manje renomirani, domaći i strani.

Kakva je produkcija izložbi s obzirom na ritam i vaša sredstva, kako se financirate?

Financiramo se iz fondova Grada, Ministarstva kulture, HAVC-a (Hrvatski audiovizualni centar) i kratkoročnih donacija, a – nadamo se – uskoro i sponzora! Vrlo smo optimistični, jer ovo što radimo potpuni je entuzijazam. Mislimo da smo pokrenuli scenu, jer to se osjeća u gradu. Mi smo u privatnom prostoru za koji plaćamo tržišnu cijenu, a bavimo se neprofitabilnim aktivnostima. Ministarstvo kulture najavljuje otvorenost prema suvremenoj sceni, prema umjetnosti koja se sada događa i prema nezavisnoj sceni, pa se nadamo da će nas prepoznati i financijski poduprijeti naše projekte.

Produkcijski nudimo skromnu tehničku podršku – rasvjeta, zvuk, projektori, transport te fotodokumentaciju svakoga događaja. Jurana Hraste zadužena je za fotografiranje svih zbivanja u Greti. No ono što smatramo najvažnijim jest da nudimo otvorena vrata i maksimalnu komunikaciju zbivanja. Svaki se događaj prosljeđuje na dugu mailing listu, pa je informacija o događaju zaista odaslana na sve medije te Facebook i Twitter, o čemu se brine Mihael Giba, umjetnik, član Zebre.

Tako intenzivnim programom otvara se i pitanje uloge Grete na zagrebačkoj kulturnoj sceni. Prostor se afirmirao kao intenzivno umjetničko središte. Kako vi na to gledate?

Osjeća se gravitacija prema Greti, kao da je riječ o manjem središtu kulturnih zbivanja u gradu. U njemu se druži, dogovara i stvara. Galerije inače znaju biti dosta hladne, dogodi se nešto za vrijeme otvaranja i nakon toga ostaju prazne i nezanimljive za posjet, ako izuzmemo velike muzejske izložbe. Obični ljudi, slučajni prolaznici, rijetko ulaze u galerijske prostore da bi pogledali izložbu. Mi smo svojevrsna izlog-galerija. Mi smo mješavina window gallery, što postoji u Londonu, gdje se rade izložbe samo u izlogu i tako se komunicira s ljudima, a s druge strane bliski smo berlinskim neformalnim galerijama. Naime, Berlin je najbliži primjer ovoga što se događa u Greti. A mi zaista pokušavamo privući ljude u svoj prostor. Prvo intenzivnim ritmom otvaranja, a drugo izmjenom zbivanja između otvaranja, ponajprije zbog lokacije. Upravo zbog lokacije Grete i njezinih velikih prozorskih stijenki mnogo ljudi izvan kulturne scene može vidjeti izložbe. To je šira javnost ili tzv. generalna publika, koja se na taj način spontano umjetnički educira. Smatramo da se tako širi svijest o suvremenoj umjetnosti, kao i svijest da je danas umjetnost postala dio života. Stoga je vidljivost ovoga što radimo iznimno velika.

Kako se vidite u budućnosti?

Bili bismo iznimno zadovoljni da se održimo na postojećoj razini, da se samo produkcijski pojačamo te da uspijemo realizirati tzv. residents-program dovodeći strana imena u Gretu. To nam je prvi cilj. Također želimo zadržati tempo otvaranja, po čemu smo i prepoznati, što je teško, ne toliko organizacijski koliko financijski. Cilj nam je također ostati u ovom prostoru i dalje raditi na komunikaciji s umjetnicima i publikom. Osobito smo zainteresirani za realizaciju radionica, za što postoji osmišljen program koji čeka realizaciju, premda se one neformalno sve vrijeme događaju.

Ono što nikako ne bismo željeli jest da se izmijeni bit neformalnoga druženja i način realizacije programa s kojim je sve počelo. U odnosu na ostale gradske galerije mi smo drukčiji i takvima želimo ostati. U tom smislu nemamo konkurencije jer imamo drugu formu koja u nas uopće ne postoji. Barem je nema na ovakvoj organizacijskoj razini i na ovakvoj razini mreže. Ona ne može postojati recimo u Rijeci ili Splitu, zbog broja ljudi. Ali smatramo da i ti gradovi zahtijevaju postojanje neke nove, drukčije forme galerijskoga prostora. Stoga se mislimo povezivati s nekim drugim gradovima u zemlji i izvan nje, kao recimo s njujorškom scenom videoumjetnika, koji će se virtualno uskoro uključiti u naš program.

Radimo na tome da ukažemo kako je umjetnost živa, da se generira i da se sama stvara te da može postojati prostor gdje se to može jako brzo prezentirati. A ljudi bi trebali biti informirani o svim tim ostvarenjima i mi želimo biti dio te priče.