Dobrodošle kritičke prosudbe

Esejistica, književna kritičarka i pjesnikinja, Darija Žilić već je u vrsnoj knjizi ogleda o književnosti Muza izvan geta, za koju je 2010. dobila uglednu nagradu Julije Benešić, pokazala autentičnu osobnost u otkrivanju pjesničkoga čina koji je beskonačan proces osmišljen duhovnošću onoga koji ga razlaže. Poetski čin zahtijeva aktivnu i ustrajnu budnost u kojoj su paradigme duhovnosti oslobođene krutosti dopuštajući djelu da bude njim samim. Upravo bih u tome pronašla kritičarski postupak Darije Žilić, koja opušteno i stvaralački prilazi poetskoj riječi, nalazeći s lakoćom njezin smisao postojanja.

Izd. Meandar Media, Zagreb, 2011.

U četrdesetak književnih prikaza objavljenih u nizu časopisa (Nova Istra, Vijenac, Književna republika, Poezija, Riječi), Darija Žilić svojim kritičarskim afinitetom okuplja lijep broj suvremenih hrvatskih književnika i književnica, šireći svoj domet i na pisce i spisateljice izvan Hrvatske. U knjizi ćemo pronaći prosudbe o knjigama afirmiranih autora (Ivica Prtenjača, Ivan Babić, Stjepan Gulin, Slavko Jendričko, Boris Domagoj Biletić, Vesna Parun), no znatan broj ogleda posvećen je mlađoj i mladoj generaciji koja se tek s jednom ili dvjema knjigama pjesama pojavljuje na književnom obzoru (Ana Brnardić, Marko Pogačar, Asja Bakić).

Slijedeći tijek svoga kritičarskoga razmatranja, kritičkih prosudbi odabranih knjiga, autorica se okreće paradigmi poetskoga jezika prema kojem pjesma dobiva na individualnosti. Evidentno je da autoricu ponajviše zanimaju postmodernistički odjeci tzv. stvarnosne poetike, premda ona svojim provjerenim kritičarskim osjetilom zapaža i odveć konstruirane sintagme. U čitavoj toj pjesničkoj alkemiji suvremene hrvatske poezije autorica se priklanja nužnosti da se o vitalnim pitanjima života (ljubav, nježnost!) piše „bez imalo mistifikacije“. To je istodobno povratak onoj poeziji „bez nadobudnosti i jezičnih vratolomija“ (Evelina Rudan, Pristojne ptice), poeziji koja će opstati, jer nasuprot „hibridnim tvorbama“ efemernu prolaznost pretvara u sudbinski odnos oduhovljene osobnosti i bremenite stvarnosti. Uostalom, pjesnikova je sudbina na neki način jedinstvena, jer je sazdana od kontrapunkta, od neuhvatljivih suprotnosti, često proturječnih, u kojima se prelama ushit životom, ali i strah od budućnosti.

Autorica knjige Tropizmi, zalažući se i za „posebnost pjesničkog rukopisa“ dodjeljuje pjesniku, pjesnikinji i „ulogu demijurga“, jer bez obzira na poetiku postmoderniteta „važno je otisnuti se, zaroniti, čitati sa zvijezda, iz morskih dubina, jer upravo riječima možemo stvarati nove svjetove, a da pritom nismo pobjegli od onoga u kojem živimo“ (Gordana Benić, Svijet bez predmeta). Darija Žilić, književna kritičarka, ali i zapažena pjesnikinja, suvereno se kreće u prostorima kritičke misli pa nerijetko navodi poznata kritičarska pera kao stanovitu potporu svojim kritičkim viđenjima (Cvjetko Milanja, Branimir Bošnjak, Branko Maleš, Krešimir Bagić, Zvonimir Mrkonjić, Tea Benčić Rimay). Složit ću se s autoricom koja u tekstu Umjesto predgovora navodi da živimo „u vremenu kada prostor za pjesničku kritiku nepovratno nestaje iz medija“. Upravo zato ova knjiga tekstova o knjigama poezije zavređuje posebnu pozornost.