Citat, a ne prijevod

U Vijencu od 9. veljače 2012. objavila je Viktoria Franić Tomić kratak osvrt na prve hrvatske prijevode i obrade Shakespeareovih drama u kojem dovodi u pitanje vremensko prvenstvo inače vrlo dobro poznatih prevodilačkih pokušaja Ivana Krizmanića, koji je 1836. na kajkavski književni jezik preveo ulomak iz Romea i Julije, te Paskoja Antuna Kazalija, koji je navodno iste 1836. na talijanski jezik preveo ulomak iz Macbetha. Kazali je sačinio i prve cjelovite hrvatske prijevode dviju Shakespeareovih drama (Kralja Leara i Julija Cezara), ali kako su ti prijevodi nastali nakon 1836, onda oni u ovoj borbi za dubioznu čast prvenstva ne igraju nikakvu ulogu. I Krizmanićevu prijevodu na kajkavski i Kazalijevu na talijanski suprotstavlja autorica ulomak iz Hamleta, koji je, tvrdi se u navedenom članku, koncem osamnaestog stoljeća na njemački jezik preveo Dubrovčanin Tomo Bassegli. Posrijedi je, nažalost, krivo iščitavanje podataka iz dostupne znanstvene literature te oslanjanje na literaturu koja je i sama krivo iščitala literaturu na koju se oslonila. Kako je riječ o prvenstvima i o Shakespeareu, mislim da će hrvatskoj javnosti biti važno znati što o tom pitanju uistinu znamo.

U svojoj tvrdnji da je Paskoje Antun Kazali 1836. na talijanski jezik preveo ulomak iz Macbetha oslanja se autorica na studiju Mladena Engelsfelda Hrvatski prevoditelji Shakespearea (Zagreb, 1989), gdje se na str. 122. kaže: „Zanimljivo je da je Kazali iste godine kada i Krizmanić, 1836, preveo prvi prizor i 45 stihova drugoga prizora iz prvoga čina Macbetha, ali na talijanski. Prevedene stihove pronašla je Vidosava Janković u Kazalijevoj ostavštini u Arhivu Srpske akademije nauka i umetnosti.“ No u studiji u kojoj je Vidosava Janković izvijestila o tom fragmentu (P. A. Kazali kao književnik i prevodilac Šekspirova Kralja Lira, Beograd, 1968, str. 11–12) sasvim se jasno navodi da se talijanski ulomak iz Macbetha „nalazi u ostavštini na listiću hartije, bez naslova dela, imena autora ili datuma prevoda“. Engelsfelda je očito zbunila činjenica da u prethodnom paragrafu Jankovićeva spominje Kazalijev spis Rimembranza, koji nosi datum 23. prosinca 1836. i u kojem se nalaze citati iz Shakespearea na engleskom jeziku, ali između tog spisa i nedatiranoga komadića papira ne može se dokazati nikakva veza osim što je, Jankovićeva usput zapaža, papirić s ulomkom iz Macbetha pisan „Kazalijevim rukopisom iz mladih dana“ (Kazali je rođen 1815). Važnije je od te usputne i neodređene primjedbe ono što Jankovićeva piše u nastavku: „Postoji mogućnost, naravno, da je ovo prepis kog italijanskog prevoda ove drame. Mada ovo nisam mogla konačno utvrditi, ipak je najverovatnije da je u pitanju Kazalijev prevod i to rađen svakako tokom tridesetih godina prošlog veka.“

Da bi moglo biti vjerojatnije upravo suprotno, naime da je riječ o citatu iz nekoga talijanskog prijevoda, pokazuje primjer Toma Basseglija, za kojega Viktoria Franić Tomić tvrdi da navodnim prijevodom ulomka iz Hamleta na njemački jezik prethodi i Krizmaniću i Kazaliju barem četiri desetljeća. Kažem navodnim zato što nije riječ o Basseglijevu prijevodu, nego o citatu. Autorica se tu oslanja na nedavni rad Veselina Kostića o interesu za engleski jezik u Dubrovniku uoči pada Republike (objavljen u Analima Dubrovnik, sv. 49, 2011), gdje Kostić piše (str. 199): „Jedna vrlo zanimljiva bilješka, pisana Tominom rukom, naslovljena je ‘Suicide’. Ona sadrži odlomke iz Cicerona, Plutarha i Montaignea, a među njima je i prozni njemački prijevod čuvenog Hamletovog monologa ‘Biti ili ne biti’. Bilješka nije datirana, ali vjerojatno potječe s kraja 18. stoljeća. U to vrijeme Shakespeare je bio veoma malo poznat u južnoslavenskim zemljama, pa ovaj Tomin zapis predstavlja najstariji poznati citat iz Hamleta u Hrvatskoj.“ Iako Kostić jasno kaže da je riječ o citatu, autorica je donekle opravdano zavedena tom tvrdnjom jer nije lako vidjeti zbog čega bi na nekom papiriću sačuvan citat iz nekoga proznog njemačkog prijevoda Hamleta zasluživao da se smatra znamenitim povijesnim događajem, osobito kad znamo, zahvaljujući upravo Kostiću, da je Bassegli posjedovao vrlo utjecajno izdanje Shakespeareovih djela na engleskom jeziku (ono Theobaldovo iz 1733) pa je mogao monolog citirati i u izvorniku. Znamenito je, dakle, jedino to da se u Dubrovniku potkraj osamnaestog stoljeća šekspirski citati vade iz proznih njemačkih prijevoda, i to, kako ćemo vidjeti, putem nekoliko posrednika.

Budući da Kostić spomenuti ulomak ne navodi niti nam o njemu što podrobnije govori, neće biti naodmet da se to pitanje u potpunosti riješi identifikacijom publikacije iz koje je Bassegli preuzeo citat. Zahvaljujući ljubaznosti Vesne Rimac, radnice Državnog arhiva u Dubrovniku, bio sam u mogućnosti konzultirati fotografije spomenutoga listića s Hamletovim poznatim monologom. No potrebno je da, budućih istraživača radi, prvo nešto kažem o sadašnjoj lokaciji tog listića jer Kostićeva referencija nije dovoljno precizna, najviše zato što fond nije stručno obrađen. Fond Bassegli, izvještava Rimac, raspoređen je u dvadeset arhivskih jedinica. Kutija broj 2 sadržava zbirku bilježaka Tome Basseglija (B2/8), abecedno raspoređenih po svežnjićima i po temama na koje se bilješke odnose. Tu nalazimo nekoliko listova posvećenih temi samoubojstva, ali ne i listić s citatom iz Hamleta. On je, iako po izgledu odgovara bilješkama u ovoj kutiji, završio u kutiji broj 5, u osmom svežnju neke druge skupine bilježaka (B2/10).

Citat s monologom „Biti ili ne biti“ Bassegli opisuje kao Hamletovu meditaciju, a na kraju donosi i podatak o izvoru: „Hamlet 10.ter Auftritt 3.ter Aufzug. – Ein Trauerspiel nach Shakespear“. Riječ je o početku desetoga prizora trećeg čina hamburške kazališne adaptacije Hamleta iz pera Friedricha Ludwiga Schrödera, i to u njezinu drugom, izmijenjenom izdanju iz 1778. godine, koje nosi naslov: Hamlet, Prinz von Dännemark: Ein Trauerspiel in fünf Aufzügen nach Shakespear (Hamburg, 1778). U toj proznoj preradbi Hamletov monolog počinje riječima „Seyn, oder nicht seyn, das ist also die Frage“, kako nalazimo i u Basseglijevu prijepisu, dok prvo izdanje (iz 1777) ima „Seyn oder nicht seyn, das also ist die Frage“. Različita podjela na činove i prizore te brojne druge razlike u tekstu dvaju izdanja, uključujući i tekst ovog Hamletova monologa, jasno ukazuju na izdanje iz 1778. kao Basseglijev predložak.

Može se dakle zaključiti ne tek da je Bassegli u bilješkama citirao Hamletov monolog iz proznoga njemačkog prijevoda Shakespeareove drame, nego da je monolog citirao iz Schröderove nanovo prerađene adaptacije Shakespeareove drame, koja se pak temelji na prethodnoj adaptaciji Franza Heufelda, koji je svoju adaptaciju uglavnom zasnovao na proznom njemačkom prijevodu Shakespeareovih djela, onom Christopha Martina Wielanda. O tim se kazališnim preradbama, u kojima se Polonije zove Oldenholm, a Horacije Gustav, može više čitati u izdanju Der erste deutsche Bühnen-Hamlet, koje je priredio Alexander von Weilen (Beč, 1914) i u kojem će se uz priređivačevu detaljnu analizu naći i pretisci Heufeldove te obiju Schröderovih preradbi.