Čarobna Judita snimljena jednom kamerom

Na Prvom programu Hrvatske televizije prikazana je u ponoć 13. veljače svjetska premijera izvanredne ekranizacije glazbene monodrame Judita, koju je međunarodno ugledna hrvatska muzikologinja Katarina Livljanić glazbeno i dramaturški izatkala od sugestivno stopljenih fragmenata istoimenoga epskog spjeva Marka Marulića (Venecija, 1521). Tijekom tih šezdesetak čarobnih televizijskih minuta činilo nam se kako smo zapravo na frekvenciji nekog od uglednih europskih televizijskih kanala specijaliziranih za kulturu i umjetnost, kao što su, primjerice, Arte ili Mezzo. No, začudo ali i na sreću, u tome raritetnom programskome dragulju uživali smo na frekvenciji Hrvatske televizije, koja je tim ambicioznim projektom redakcije za klasičnu glazbu (urednica Ivana Kocelj) na uzoran način pokazala kako originalno zamišljena i minuciozno ostvarena televizijska adaptacija nekog umjetničkog opusa može i sama za sebe – postati istinsko umjetničko djelo! Uvjeren sam da ta majstorski sačinjena televizijska verzija Judite neupitno zaslužuje i izdanje u DVD-formatu (koje bi onda vrijedilo odaslati i u svijet), jer uistinu je posrijedi višeslojna kulturna iskaznica koja hrvatsku umjetničku baštinu i suvremenost predstavlja na najvišoj literarnoj, glazbenoj, izvođačkoj i vizualnoj razini.

Katarina Livljanić

Muzikologinju Katarinu Livljanić nije potrebno posebno predstavljati čitateljima Vijenca, u kojemu je svojedobno pisano o trima hrvatskim scenskim izvedbama njezine Judite (Zadar, Split i Zagreb), pa stoga u ovome tekstu jedino želimo upozoriti na izniman umjetnički doseg aktualne ekranizacije, ostvarene u koprodukciji Hrvatske televizije i pariškog ansambla Dialogos. U sjajnoj televizijskoj ekipi okupljeni su odreda vrsni profesionalci: sada već kultni redatelj videospotova Radislav Jovanov Gonzo, direktor fotografije Branko Cahun, montažerka slike i tona Anita Jovanov te majstor tona i glazbeni producent Jean-Marc Lesne. Njihova silno dojmljiva verzija Judite snimljena je u mističnome ambijentu predromaničke rotonde zadarskoga Sv. Donata, čiju zlokobnu golemost redatelj u pravim trenucima svodi na tjeskobno klaustrofobične kadrove u kojima dominiraju Juditino lice i njezine ruke – pobožne, zločinačke, osloboditeljske... Cijela je ekranizacija ostvarena u slijedu dugih kadrova, u kojima se bez prekida i sa samo jednom kamerom snimalo uvijek živo izvođenje. Na složenome putu od takva „škrtog“ ishodišnog materijala do impresivnoga konačnog proizvoda logično se podrazumijevao upravo mazohistički manualni rad – prava srednjovjekovna manufaktura. No sav uloženi trud naposljetku se itekako isplatio, jer u konačnici je tom asketskom i začudnom likovnošću postignut vizualno pročišćen dramatski naboj, koji je na trenutke mogao prizvati u sjećanje čak i neusporedivoga majstora likovne dedukcije – jedinstvenog Masaccia!

Autorska, glazbena i glumačka uvjerljivost Katarine Livljanić u njezinim scenskim izvedbama Judite dobro nam je znana; ovom prigodom dodatno nas je opčinila svojom minucioznom mimikom nepogrešivo prilagođenom objektivu kamere. Sabirući dojmove o dragocjenome televizijskom uprizorenju Judite, iznimnu umjetničku sugestivnost svestrane Katarine Livljanić najtočnije ću naznačiti kratkim citatom iz Marulićeva znamenitog spjeva: „Besidom bisernom – Oloferne reče – i ričju opernom sarce mi opteče...“ Uistinu smo zahvalni Hrvatskoj televiziji (koja može, kad hoće?!) što nam je darovala taj pur umitelni berilj od tarpljive Katarine (sjajan umjetnički dragulj od ustrajne Katarine).