Vrijeme dobrih pjesama

Podnaslov ovoj knjizi dobrih pjesama: „kakti napriliku zavodljivi pjev vršnih sirena hrvatskokajkavskih“ problematizira neka vječnonazočna umovanja o tzv. ženskom pismu. Žensko pismo – muško pismo! Ta biološko fatumska sintagma zaostala iz prošlih stoljeća provocira polemiku nekim antiknim atributima. Naime, zašto se uz fenomen žene i ženstvenosti uvijek nađe epitet zavodljiv? Iznimno nadarene i maštovite pjesnikinje u ovoj knjizi uopće ne zavode! Naprotiv, vidovite su i izravne. Njihovi su stihovi ciljani i pogađaju metu. Ne žele se pošto-poto svidjeti tzv. muškom pismu. Nisu to laskavi stihovi, licemjerni ni srcedrapateljni. Ne zure s obožavanjem u muško pismo. Pjesnikinje, gledajući – vide, slušajući – čuju. Njima njihova pjesma „našpranji dušu“. A što se tiče izraza capriccio u naslovu, one nisu ni kapriciozne, ni hirovite, ali iznenađuju vrsnošću. Temperamentne su i žive, dinamične i umne!

Kajkavsko spravišće, Zagreb, 2011.

U ovom izboru „ženske pjesničke vrste u Hrvata“, kako to na razini biološko-patrijarhalnoj komentira autor uvodnoga teksta i antologičar Ivan Kutnjak, dominira Božica Jelušić s dvadesetak pjesama u kojima ona nadahnuto lovi svoju „zlatnu kaču“. Eto, ta ženska pjesnička vrsta savršeno je poetski strukturirala svoje pjesme na svojem bogatom kajkavskom izričaju, kojemu nema premca ni u onoj privilegiranoj muškoj vrsti, bolno ljudski svjesna da joj ta „ars scribendi, pisanja meštrija“, nagriza i iznutra razara ars vivendi. Jer, „nit v slovu, nit v žitku nema zveličenja“. Usred povlaštenih ovovremenskih „kmiconosaca“ ne isplati se „perom roštati“. Pa ipak, usprkos tomu, i daleko od one izmoždene krilatice make it easy, i izvan svih rukavaca i razdioba po pretincima, njezina poetska meštrija u samu je vrhu suvremene hrvatske poezije. Pjesma Je mi je grdo dobila bi pregršt oskara kad bi u nas postojala prava, nekoterijska, neškvadrovska vrednovanja.

Protiv takvih „zacementieranih“, tradicijom opsjednutih herbarija u kojima se guše i vegetiraju ljudske osobnosti, puntaju se i druge pjesnikinje iz toga odabranog kajkavskoga, hrvatskog peterolista: Emilija Kovač, Biserka Marečić, Božica Pažur i Valentina Šinjori. Mora se priznati da je antologičar i književnik, Ivan Kutnjak, podrobno raščlanio i znalački interpretirao duhovne domete njihovih poetika, no njihove pjesme sa svojim prodornim, suvremenim senzibilitetom, najbolje govore o nadahnutoj poetskoj pređi koju one svojom nesmiljenom umnošću, što izmiče globalističnoj hipnozi, drže na okupu.

Spomenute pjesnikinje autentične su i svoje. Poetske očice na njihovu pletivu od čvrste su, nekonformističke građe. Za Emiliju Kovač dan je: „za reči skosati… spopokati si nofte od praznine… za kričat od muke v samini“, a „svati su sami / žalosni kak Kristuši.“ Tužna je to poezija, bez iluzija, bez zavodljivoga pjeva „morskih sirena“. Zato mornari ne trebaju začepiti uši. Zato ostaju na palubi!

Diskretan ironijski odmak opušta, lakše se diše. I za kraj Božica Jelušić: „Ničega naj se ne straši vu istini stoječi!“ (Fuga Galoviciana).