Vrhunci melodrame

U nedjelju 11. ožujka, HTV će prikazati film Trenutak lakomislenosti francusko-njemačkoga redatelja Maxa Ophülsa. S obzirom da se o tom važnom autoru danas sve manje piše i govori, trebalo bi podsjetiti na bogat autorov opus i njegove vrhunce.

Max Ophüls (1902–1957) rođen je u Njemačkoj, gdje je, nakon kratke kazališne karijere, započeo s radom na filmu, a svoje je prvo ostvarenje režirao u dobi od 29 godina. Budući da je potekao iz židovske obitelji, Ophüls je 1933. prisiljen emigrirati, prvo u Francusku, a potom 1941. u Sjedinjene Države. Od filmova režiranih u Americi izdvajaju se Pismo nepoznate žene, Uhvaćen i Trenutak lakomislenosti, posljednja dva s Jamesom Masonom u glavnoj ulozi.

Trenutak lakomislenosti – izvrsna studija ženskog karaktera

Njegov prvi potpisani američki film Pismo nepoznate žene s Joan Fontaine u glavnoj ulozi snimljen je 1948. prema pripovijetki austrijskoga književnika Stefana Zweiga. Film je većim dijelom ostvaren u retrospekcijama (čest autorov postupak), realiziranima kao vizualizacija pisma koje protagonistica prije smrti šalje bivšem ljubavniku. Premda ostvarena u uvjetima američke produkcije, ova je melodrama ponajprije dojmljiva po ugođaju Beča s kraja 19. stoljeća, vrhunskim glumačkim interpretacijama te brojnim vožnjama kamere, odlikama koje će i poslije obilježavati Ophülsovo stvaralaštvo.

Iduće godine, s filmom Trenutak lakomislenosti, Ophüls se neće odveć udaljiti od melodramske osnove. Ipak, taj je film prepoznatljiv upravo po žanrovskoj kombinaciji melodrame i filma noira. Joan Bennett glumi majku koja nakon slučajne pogibije kćerina ljubavnika pokušava zaštititi kćer od potencijalne optužbe za ubojstvo tako što skriva tijelo poginuloga, da bi je nedugo potom započeo ucjenjivati lik u interpretaciji Jamesa Masona, koji zna za sve obiteljske mračne tajne. U početku nepravedno podcijenjen, film je izvrsna studija ženskoga karaktera, Ophülsove trajne preokupacije. Skučeni, često pretrpani, interijeri pobuđuju ugođaj klaustrofobije, a odnos svjetla i sjene potiče dramatičnost događaja i održava osjećaj slutnje. „Film se smatra jednim od najpronicavijih prikaza opsesivne posvećenosti obitelji na štetu društva“ (Bruno Kragić), u što će se za nekoliko dana moći uvjeriti i gledatelji malih ekrana.

Po povratku u Francusku 1950. Ophüls režira omnibus Vrtuljak s brojnim zvijezdama tadašnje kinematografije, od kojih se izdvajaju Anton Walbrook kao elegantan, ali ironičan narator te Simon Signoret i Gerard Philipe kao ljubavnici. Iznova smješten u Beč na prijelazu stoljeća, djelo je početak autorove suradnje s Jacquesom Natansonom, scenaristom i piscem dijaloga koji će uvelike pridonijeti kvaliteti filmova iz posljednje Ophülsove faze stvaralaštva. Dosljedan svojoj poetici, Ophüls i u ovom filmu upotrebljava izrazito dinamičnu kameru, s dugim kadrovima, pravilne kompozicije i mekih tonova. Snimljen prema kazališnoj predstavi i sastavljen od deset epizoda, film u sebi sadrži elemente vodvilja s brojnim ljubavnim podzapletima. Posebno je zanimljivo naratorovo metafilmsko poigravanje pri kraju filma, kada on izrezuje nekoliko filmskih sličica kako bi promijenio sadržaj i vratio scenu na početak, u ovom slučaju komičan postupak koji najavljuje skorašnje modernističke promjene u europskoj kinematografiji.

Dvije godine poslije Ophüls ostvaruje jednu od najboljih adaptacija Guya de Maupassanta, film Užitak napravljen prema trima Maupassantovim pričama, gdje okosnicu radnje čini središnja priča, Kuća Tellier. U kuću iz naslova smješten je bordel iznimno popularan među muškarcima francuskoga lučkog gradića. Kada zaposlenice bordela odlaze na jednodnevni izlet kod rođaka jedne od njih (uobičajeno nadahnut Jean Gabin), u gradiću dolazi do kaotične situacije. Film je to koji u likovima spaja i suprotstavlja profano i sakralno, stavljajući u opoziciju l’art de vivre s besmislenosti i ispraznosti takva načina života. Na istom tragu kreće se i autorov posljednji i jedini film u boji, Lola Montčs, iz 1955. Priča o nekadašnjoj kurtizani, a sada tek bolešću nagriženoj cirkuskoj zvijezdi, koja je sredinom 19. stoljeća boravila po otmjenim europskim krugovima, ispripovijedana je nizom retrospekcija koji dočaravaju postupno otuđenje i moralno propadanje naslovnoga lika. Raskošan u scenografiji i kostimografiji, snimljen u sinemaskopu, Lola Montčs bio je jedan od najskupljih francuskih filmova pedesetih. Zbog financijskoga neuspjeha film je skraćen i premontiran, retrospekcije su postavljene kronološki (što nije bila redateljeva zamisao) i tek je 1969. prikazana originalna, rekonstruirana verzija filma.

Max Ophüls umro je 1957. u Hamburgu, za vrijeme snimanja filma Ljubavnici Montparnassa o talijanskom slikaru Amedeu Modiglianiju, koji je poslije pod naslovom Montparnasse 19 dovršio još jedan velikan francuskoga filma pedesetih, Jacques Becker. Svojim opusom, karakterističnim po snažnim ženskim likovima, suprotstavljanju aristokratskog i pučkog, razrađenoj mizansceni te stiliziranim kadrovima na granici kiča, Ophüls je stekao velik broj poklonika. Majstor pokreta kamere koji predstavljaju njegov zaštitni znak, utjecao je na niz redatelja, između ostalih na Vincentea Minnellija i mladoga Stanleyja Kubricka, a od suvremenih redatelja odjeci njegova stvaralaštva uočljivi su u filmovima Pedra Almodóvara. Stoga bismo voljeli kada bi se HTV uskoro odvažio i na ciklus Ophülsovih filmova, i danas jednako intrigantna gledateljima, što je činjenica koju će zasigurno potvrditi i nedjeljni Trenutak lakomislenosti.