Vrhunac simfonijske sezone

Od svega što smo u dosadašnjoj sezoni mogli čuti nameće se misao da je koncert Orkestra Elizejskih poljana iz Pariza u ciklusu Svijet glazbe Koncertne direkcije Zagreb u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga svakako jedan od vrhunaca glazbene sezone u gradu. Pogotovo što su gostovanja velikih orkestara postala rijetkost, a kako se čini, bit će ih sve manje. Nažalost potencijal događaja nije prepoznala i publika u većem broju pa je dvorana u polupunom izdanju s entuzijazmom pratila zdušno muziciranje jednog od najvažnijih europskih orkestara. Rezidencijalni ansambl pariškoga Theatra des Champs Elysees ujedno je i službeni orkestar francuske pokrajine Poitou-Charentes te Palače lijepih umjetnosti u Bruxellesu.

Orkestar Elizejskih poljana pod vodstvom Philipa Hereweghea dosegnuo je vrhunce izvoditeljske umjetnosti u ovoj zagrebačkoj sezoni / / Snimio Mirko Cvjetko

Riječ je o ansamblu manjega simfonijskog sastava od standardnih orkestara, koji broji otprilike pedeset glazbenika, koliko ih stane u opernu orkestralnu rupu, te povijesno informirano na autentičnim glazbalima izvode orkestralne partiture 18. i 19. stoljeća (od Haydna do Mahlera). Tu je razinu ansambl dodatno razvio pod umjetničkim vodstvom belgijskoga maestra Philipa Hereweghea, inače stručnjaka za vokalnu i staru glazbu s vremenskom distancom. On je i sâm osnivač orkestra 1991. sa svrhom izvođenja romantičarskog i predromantičarskog repertoara na izvornim instrumentima. Tako je već prije dvadeset godina pokrenut trend koji u adekvatni vremenski i stilski prostor povijesno osviještena izvođenja smješta i romantizam, uz ranu glazbu do baroka i klasike.

Steven Isserlis, iskonski glazbenik s violončelom

U tom je svjetlu i program na gostovanju u Zagrebu bio simptomatičan i donio je izvedbe dviju antologijskih partitura europskoga glazbenog romantizma – Dvořákov Koncert za violončelo i Schumannovu 4. simfoniju. Kao tipično netipični simfonijski dirigent, glazbenik tipičan za ranu praksu i zborovlje, maestro Herreweghe dirigirao je bez štapića, ruku slobodnih za filigransko oblikovanje zvuka. Takav je pristup profilirao detalje u fraziranju i nijansiranju orkestralnih dionica na način ljudskih glasova, pri čemu je ostvario prozračno orkestralno tkanje pregledne i transparentne teksture. Pridodajmo tomu još i slobodne pokrete fraza i bombastične vrhunce u kojima su precizni limeni puhači zvučali sasvim prirodno, dobili smo svježu i dinamičnu glazbenu izvedbu kakva se prilično razlikuje od ustaljenih izvođačkih praksi koje su kroz 20. stoljeće nataložile pretjeranu zvukovnu masivnost.

Zvijezda večeri bio je slavni britanski violončelist, iskonski muzičar Steven Isserlis, koji je jednostavno uživao u takvoj okolini, te se od orkestra nije odvajao ni nakon što je ostvario profinjenu i dinamičnu interpretaciju Dvořákove glazbe u solističkoj točki njegova Koncerta za violončelo. Oduševljene je reakcije publike nagradio čak dvama egzotičnim dodacima: Pjevom ptica Pabla Casalsa, koji je na istom podiju i čelistica Monika Leskovar izvela u dodatku svojega koncerta sa Simfoničarima HRT-a četiri dana prije, te sasvim egzotičan srednjovjekovno-modernistični stavak Tchonguri iz Pet skladbi za folklorne teme gruzijskog skladatelja 20. stoljeća Sulkhana Tsintsadzea.

U drugom je dijelu zadovoljstvo sviranjem širio iz sama orkestra, pridruživši se dionici violončela na drugom pultu u Schumannovoj 4. simfoniji, iz koje je maestro Hereweghe u završnici ponovio drugi stavak. Pravo osvježenje uoči najavljenoga koncerta Filharmonije BBC-a 12. svibnja u završnici ciklusa Lisinski subotom.